(Dj 5,12-16; Otk 1,9,11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31)

DRUGA USKRSNA NEDJELJA C

Mir vama


Nakon što smo u korizmi i Velikom tjednu razmatrali Otajstvo Isusove muke i smrti, na Uskrsno jutro trčali smo sa sv. Petrom i sv. Ivanom do Isusova prazna groba. Tu smo, „kao“ malo, povjerovali njegovu uskrsnuću.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Kristijan Gerbic

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije. Život sadašnje Crkve bitno je obilježen proglašenjem Godine milosrđa. No, za Crkvu to i nije neka novost. Naš Gospodin Isus Krist već u Nazaretu pročitao je svitak Izaijina teksta o proglasu Godine milosrđa čime je naznačio Božji zahvat kroz oslobođenje od okova zla. Bogu hvala, ta će godina trajati do konačnog suda svijeta. Blagoslovljena je činjenica i to da je danas blagdan Božjega milosrđa, što dodatno pojačava želju iskusiti u vlastitom životu slatke plodove ove Božje ljubavi. Neka nas Krv i Voda iz Isusova boka uvedu u ovo otajstvo i učine da se u njemu potpuno izgubimo.

Ipak, jer ga nismo vidjeli svojim očima, ostali smo u Euharistijskoj dvorani, zaključani i u strahu, s drugim učenicima. Tada, znajući da mu ne bismo otvorili da je jednostavno pokucao i predstavio se, Isus je odlučio doći kroz zatvorena vrata i stati među nas…

Prepoznavanje Boga

Apostol Ivan bilježi prvi Isusov susret, nakon uskrsnuća, sa svojim učenicima, koji se dogodio na neobičan način. U općoj konfuziji i tjeskobi učenici nisu spremni povjerovati Pismu i svemu što u njemu stoji o Sinu Čovječjem. I oni su, kao i sv. Toma, nevjerni. Znajući za njihovu nevjeru, Isus im pokazuje svoje ožiljke na rukama i boku, kao mjeru za dokaz svojim riječima. Mir koji Isus nudi ne dopire do njih. To je stoga što se najprije mora dogoditi prepoznavanje Boga, pa tek onda bivamo sposobni primiti i posjedovati mir. Mir dolazi prepoznavanjem Boga. Nosimo li taj mir u sebi? Za razliku od ostalih učenika, sv. Toma nije bio na nedjeljnom sastanku u Euharistijskoj dvorani. Na neki način hrabriji je od drugih jer ne želi s njima dijeliti iskustvo zatvorenih vrata. Ima odvažnosti tražiti dokaz Isusova uskrsnuća da bi povjerovao – na rukama biljege čavala i ranu boka. No, ide i korak dalje. Nije mu dovoljno, kao ostalima, vidjeti biljege, nego ih hoće i dodirnuti. Ipak, budući da nije bio u zajednici s ostalom braćom, to ga je moglo skupo koštati. Mogao je ostati bez milosti jer propustio je dan pohoda Gospodinova. Ali Bog bogat milosrđem objavio mu se iduće nedjelje. Iz ovoga iščitavamo važnost nedjeljnog susreta s Gospodinom, ali i činjenicu da našu nevjeru Bog želi okrenuti u vjeru samo ako ustrajemo biti s Crkvom na euharistiji, ostati u zajednici vjernih.

Snaga navještaja

Unatoč njegovoj odvažnosti, sv. Toma prima ukor jer nije povjerovao onima koji su mu u Isusovo ime navijestili Radosnu vijest. Isus ne pravi razliku između svoga navještaja i navještaja onih koje šalje u svoje ime. Snaga njihova navještaja tako biva izjednačena s Njegovom. Da bi ta snaga donijela plod, duhovna kvaliteta Isusovih učenika mora se očitovati sposobnošću prepoznavanja Boga i mirom kao posljedicom tog prepoznavanja. Ako nisam prepoznao Boga, te ne nosim Njegov mir u sebi, nudeći ga drugima, nemam zašto naviještati Radosnu vijest. Njoj je u središtu prepoznavanje Krista i baštinjenje Njegova mira. Tko nema ove kvalitete duha, neka se ne upušta u navještaj dok ih ne stekne jer daje suprotno svjedočanstvo. Toma, kao i Jona, na kraju priznaje Gospodina svojim Bogom jer ga je osobno susreo.

Dar ozdravljenja od grijeha

Sv. Ivanu je važno naglasiti dan kada je Isus uskrsnuo. Tog dana On dolazi i kroz zatvorena vrata srca, ali treba naše prihvaćanje da bi nas ozdravio i oslobodio od spona zla. Neprocjenjivi dar koji Isus daruje Crkvi, na dan uskrsnuća, jest ustanovljenje sakramenta sv. ispovijedi. Nakon djela milosrđa vidljivog u žrtvi na Križu, naš Bog ide i dalje od toga, te nam daruje milost „osobnog“ Bethzatha, ozdravljenja i očišćenja. Isus dolazi među učenike koji su strahovali i donosi im svoj mir. Strah je znak savjesti koja optužuje i nesavršene ljubavi. Zato Isus i daje mir uspostavljajući ujedno sakrament sv. ispovijedi. Mir koji on daruje nije od ovoga svijeta, sam to kaže. Stoga, Božji mir u kojemu se lome svi strahovi i sv. ispovijed idu zajedno. Isus daruje i Duha Svetoga. Bez njega nema opraštanja grijeha. Za svećenike je vrlo važno da ne uđu u lijenost glede ispovijedanja. Često nam se ne da biti u ispovjedaonici. To pravdamo time da postoje termini za sv. ispovijed ili da se ljudi rijetko ispovijedaju. A zapravo, kao da ne želimo ići tamo gdje je Duh Sveti. Svaki izgovor kojim odgađamo sv. ispovijed, bilo da sami idemo ili ispovijedamo druge, vodi na stranputice vjere.

Lađa koja pušta vodu

Crkva, osobito na Zapadu, više sliči na neku duhovnu klaonicu nego na Božji dom. Razaranje nauka praktičnim životom, otpad od vjere, dostižu velike razmjere. Uništenje koje je proživjela u zadnjih pedeset godina je neopisivo. Utemeljena na sv. Petru, kojoj je zaglavni kamen sam Isus Krist, Gospodin i Životvorac, vrlo malo je nalik onoj slavnoj Isusovoj namisli o njoj samoj, biti nositeljicom Radosne vijesti o Kraljevstvu nebeskom. Danas je čak potpuno jasno da ni sav kler ne priznaje cjeloviti nauk Crkve. Dio laika, ali i klera, prihvaća zlo kontracepcije, seksualnog promiskuiteta, odbacuju koncept vjere u pakao i dušama koje tamo idu, odbacuju praksu redovitih i čestih sv. ispovijedi..., dok u isto vrijeme imaju glamurozna razumijevanja Božjega milosrđa. Vjernici su odavno naučeni da se ne moraju slagati s nekom od istina vjere i istodobno biti dobri katolici. Veliki dio crkvene hijerarhije napustio je Petrovu lađu odbijajući se suprotstaviti zlu koje okružuje moderna čovjeka hrabrim naučavanjem Isusa Krista kao jedinog Imena dana ljudima po kojemu se mogu spasiti. Vjernima nisu ponudili duhovno oružje niti su ih naučili boriti se, a sami su pred dijaboličnom ljutnjom odložili svoja, ostavljajući braću i sestre umirati pod udarima sotone. Zlo je zatvorilo usta Kristovim učenicima optužujući ih u vlastitoj savjesti s njihovim vlastitim grijesima. Umjesto toga, isto to zlo zaokupilo je pastire da se žustro bave pitanjima migracije, klimatskih promjena, slobode religija, političkim pitanjima… I sada, zahvaljujući pastirima, stojimo na litici potpunog nestanka. Ipak, u otajstvenoj prožetosti Božjeg milosrđa i pravde sam Bog će imati svoju zadnju riječ na ovu aktualnu krizu vjere.

Božanska kategorija

Milosrđe je uvijek „pokret“ ili „obrat“ od nižeg dobra ka vrhovnom dobru. Ako želimo biti milosrdni, onda naučimo da se ono ne iscrpljuje u riječima: filantropija, socijalna prosvjećenost, plitki osjećaj suosjećajnosti. Milosrđe je božanska kategorija i znači sigurnost majčina krila, povezanost ljudskih bića koja uključuje vjernost. Rijeke Žive vode silaze na čovjeka preko ruku Propetoga i Uskrsnuloga Gospodina. On istodobno uzima naše vapaje, molbe, zahvale, tugu i boli i pere ih, oblikuje, ozdravlja. Milosrdni Isuse, ne krati nam svoje milosrđe.