(Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10; Mk 4,26-34)

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Isus je svjetlo koje razgoni crne ljudske prognoze


Kako i sam potičem iz poljoprivrednog kraja, nerijetko sam se pitao koliko povjerenja mora imati poljodjelac koji svake godine sije svoje usjeve i nada se da će ove godine donijeti urod i da će imati koristi od svoga rada?!

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Predragi! Današnja nas čitanja stavljaju u jednu važnu životnu situaciju ili bolje rečeno opredjeljenje: jesam li optimist – onaj koji se povjerava Bogu i pouzdaje u Njega ili onaj koji u svemu vidi sve crno i nikakve budućnosti? Živimo u teškim vremenima i trebamo odlučiti što je bitno za nas? Želim li vidjeti u sjemenki stablo i život u onom što Bog daje da uzraste ili gledam samo neku sigurnost koja mi je na dohvat ruke? Isus nas danas poziva da mu povjerujemo, da se prepustimo u njegove ruke i unatoč „crnim“ prognozama imamo povjerenja u Boga koji vodi naš život!

Posavina je danas uglavnom pusta, zemlja neobrađena i zarasla u korov, a nekoć je bila žitnica. Možda je došlo vrijeme da i mi poput naših pradjedova i prabaka, naših roditelja, malo više povjerujemo Bogu i njegovoj providnosti.

Nije sve u našim rukama

Današnja čitanja nas upravo stavljaju u taj kontekst i žele u nama probuditi vjeru, pouzdanje da nije sve u našim rukama i da je naše učiniti što možemo, a ostalo prepustiti Bogu, razumjeti kako nam evanđelje želi poručiti da se ne trebamo tjeskobno brinuti za svoju budućnost: „Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu!“ (Mk 4,27). Isus ponovo uzima prispodobu iz života koju ljudi dobro razumiju. Želi ih ohrabriti da nije sve tako crno i da ne ovisi sve u njihovim životima isključivo od njih. Ovu vrstu razgovora – prispodobu – donosi vrlo često. U četiri evanđelja njome se služi čak 34 puta. Time jednostavno želi reći, da ljudi zaborave riječi koje jedni drugima kažemo, ali da ne zaborave primjer, priču koju su čuli ili koja ih je potaknula na razmišljanje. Upravo to Isus želi postići od svojih povijesnih slušatelja, ali i od nas.

Ovih smo dana bili na toliko sv. misa (Srce Isusovo, Srce Marijino, Sv. Anto, Sv. Vid…) a koliko je onih predivnih propovijedi ostalo u našim glavama? Možda nas je barem nešto potaknulo da preispitamo svoj odnos prema Bogu i bližnjemu, da se upitamo što to ostavljamo generacijama iza nas, svojim unucima i onima koje volimo? Isus nas potiče da optimistično i vedro dočekujemo budućnost koja je pred nama kao što ratar vedro iščekuje svoju ljetinu koju je posijao u proljeće.

Ne zdvajati da je sve izgubljeno

Prvo čitanje donosi ulomak iz Knjige proroka Ezekiela koji djeluje u babilonskom sužanjstvu i pokušava svoje zarobljene sunarodnjake potaknuti na pouzdanje u Boga. Bog može i od grančice koju će odlomiti od visokog i ponosnog cedra učiniti da izraste još jače i snažnije stablo, ako je ukorijenjeno u njemu, a snažno i veliko drvo prepustiti da se osuši i ugine! Treba imati pouzdanja u Boga i ne zdvajati da je sve izgubljeno i onda kad se čini da više nema nikakvog izlaza! To je posebno bitno nama u ovoj nesređenoj državi i društvu koje se previše potrošački postavlja u odnosu na stanje u kojem živimo. Budućnost Izraela je u rukama Božjim! Tako je i nama upravo ovo utjeha i nada da je i naša budućnost u rukama Onoga koji jedini može učiniti da budemo sretni. Novac nije ono što usrećuje ljude, iako bez novca ne možemo živjeti.

Pred sudištem Božjim

U drugom čitanju nalazimo jednu neobičnu situaciju. Naime, Pavla su pojedinci optužili za nedosljednost, te se on pokušava obraniti zbog toga što su ga krivo citirali ili što su pogrešno protumačili njegove riječi. Kaže vrlo jasno svima, pa i nama, da će doći vrijeme, kad ćemo se morati pojaviti pred sudištem Kristovim, a onda više nema nejasnoća i pogrešnog shvaćanja. Bog čita srce i po njemu nas sudi, a ne namjere ili ono što smo mislili. Tako se i Pavao želio jasno izraziti. Koliko smo puta i sami doživjeli sličnu situaciju? Da nas netko krivo razumije ili pogrešno protumači? Da pogrešno prenese drugomu riječi koje smo izrekli? Vjerujem da možemo jako dobro razumjeti situaciju u kojoj se Apostol našao i da nam je jasno da smo svi ovdje na proputovanju.

Davno je jedna indijanska mudra izreka zapisana: „Ovo gdje smo sada, tj. zemlju, posudili smo je od svojih unuka!“ Želi nas podsjetiti na prolaznost ovoga svijeta. Budimo razumni i dok živimo na zemlji trudimo se usrećivati druge i ne uzimati im za zlo ono što nenamjerno pogrešno učine!

Božja riječ uvijek iznenađuje

Današnje evanđelje možemo podijeliti u dva dijela! Parabola o sjemenu koje samo raste je prvi dio. Iako poljoprivrednik ni sam ne zna kako se to događa, vidi da sjeme bačeno u zemlju svakim danom doživljava preobražaj i biljka sve veća te da se bliži njegov urod. Ne zna kako se to događa, ali promatra vidljivi napredak i to ga oduševljava. Ova parabola postoji samo kod Marka, koji voli prikazati Isusa kao onoga koji se ne uklapa u stereotipna iščekivanja. On iznenađuje! Evo upravo to je evanđelje! Glavna tema Markova evanđelja je obraćenje koje se događa po Isusovim djelima i riječima! Božja riječ uvijek iznenađuje one koji joj se prepuste. Ljudi ne stvaraju kraljevstvo Božje nego je ono uvijek Božji dar. I u Isusovo vrijeme bilo je onih koji su na silu željeli promijeniti nešto i mislili da se bez njih ne može. Mislili su da svojim silama mogu sve postići, a onda se razočarali kad su vidjeli da to nije onako kako su oni zamišljali. Isus traži da budemo strpljivi i ustrajni, postojani u vjeri kako to Pavao običava reći. Ljudski puti nisu Božji puti. Trebamo prepustiti da Bog vodi povijest i činiti sve što je u našoj moći kako bismo ispunili Božju volju ovdje na zemlji.

Zrno gorušičino

Drugi dio je govor o zrnu gorušičinu. U njoj je naglasak stavljen na kontrastu između malenosti i veličine. Iako najmanje od svih zrno, uzraste tako veliko da mu se ptice po granama gnijezde i traže svoje utočište. Gorušica je biljka koja i danas raste u Svetoj zemlji i nema preveliku primjenu, ali je znak upravo za veliku promjenu. Tako je i s kraljevstvom Božjim. Iako maleno, mnogi u njega hrle i ono raste i razvija se. To je slika Crkve koja je krenula od malenih, neznatnih i neukih ljudi, ali je Božjom zaslugom postala to što jest. Iako je u prvim stoljećima proganjana i sve činjeno da je se zatre, preživjela je uz Božju pomoć i postala znak osporavani. Nije li i danas upravo to?! Ono bitno često je ljudskim očima skriveno. Malene stvari postanu jako važne i potiču nas na razmišljanje o onom što može promijeniti naš život.

Danas je sve više trend na Zapadu otići u tišinu i razmišljati o sreći, o istinskom zadovoljstvu i ispunjenju koje čovjek želi i za čim čezne. Sve više je ljudi koji ostavljaju dobro plaćeni posao i svoje obitelji i traže unutarnji mir! Sve imaju, ali to nije ono što oni žele. Kod nas je situacija malo drugačija. Mnogi naši čeznu za materijalnim bogatstvom i misle da ono donosi sreću. Nerijetko se razočaraju i onda uvide što je prava sreća, ali tada najčešće bude prekasno i nemaju snage niti vremena vratiti se i naći ono za čim su cijelog života tragali.

Nije sve tako crno ni kod nas, ni u zemlji u kojoj živimo i u kojoj smo rođeni. Ima tako puno lijepih priča i istine koja nas oduševi, ali se o njoj malo govori! Kamo sreće kad bi novinari barem mrvicu truda uložili govoreći o pozitivnim stvarima koliko govore o crnoj kronici i negativnim. Budimo optimistični jer nas Isus danas upravo na to poziva. Dignimo se iz svoga mraka i pogledajmo gore da i nama zasvijetli Krist – nada naša! Na kraju priča kao i uvijek do sada! Nada pak ne postiđuje!

Biblija se vratila

Godine 1861. zahvatio je požar grad Glaris u Švicarskoj, 490 kuća. Gradsko vijeće i uprava, zajedno s građanima, odlučili su što prije obnoviti sve izgorjelo. Među ranjenicima koji su tada radili bio je i jedan mladi Talijan Giovanni iz sjeverne Italije. Njemu je poslije nekoliko početnih dana bilo povjereno ispitati jedan sumnjivi zid. Nije bilo druge nego ga pomalo rušiti. Rušeći zid opazio je ispod žbuke neku knjigu. Pažljivo ju je opkopao i otkrio da je to Biblija. Netko ju je, možda namjerno zazidao ili se možda grubo našalio sa svetinjom. Bilo kako bilo, na prvoj stranici „vlasnik“ je nekoć, i to ne tako davno, jer je kuća bila jedna od novijih, napisao: „Želim vidjeti hoće li ikada odavde uspjeti izaći – osloboditi se.“ Mladi zidar nije nikada bio posebno privržen vjeri, ali ova ga je knjiga promijenila pa ju je čitao svake večeri kad bi se vratio s posla te se tako približavao Crkvi u kojoj je primio sakramente. Dvije godine poslije, kada je u Švicarskoj završio posao, premješten je u Milano. Gradilište je imalo mnogo radnika pa ih je više bilo u jednoj sobi. Jedne je večeri njegov suradnik iz sobe bio radoznao što to on čita pa reče: „Što to čitaš?“

„Bibliju“, odgovori mu.

„Uh! Kako možeš vjerovati tim i tolikim glupostima? Zamisli da sam ja jednom zgodom u Švicarskoj našao Bibliju i kada smo gradili novu kuću zazidao sam je u zid. Zanimalo bi me vidjeti je li je koji đavao ili netko drugi za njega uspio izvaditi da iziđe na vidjelo!?“

Mladić se naglo trznu na te njegove riječi! „Što ćeš učiniti ako ti pokažem upravo tu Bibliju koju si zazidao?“ upitao je.

„Poznao bih je odmah, jer sam je posebno označio.“ Mladić mu drhtavom rukom pruži Bibliju govoreći: „Poznaješ li svoj znak?“

Uzeo je knjigu u ruku, otvorio stranicu i sav zbunjen i iznenađen ostao šuteći. To je bila upravo ta Biblija koju je on zatvorio da nikad ne izađe na svjetlo dana, govoreći svojim radnicima s posla: „Želim vidjeti hoće li ikada izići odavde, hoće li ju itko osloboditi?!“

Giovanni se veselo nasmijao i zadovoljno zaključio: „Kako vidiš, Biblija se vratila tebi.“

Mnogo puta i na mnogo mjesta Biblija je zazidana u kakvoj ladici ili sobi, da ne bi komu smetala!

Što je s nama i koliko Biblija ima mjesta u našem životu? Vjerujem li da Bog i meni želi poručiti nešto po svojoj zapisanoj riječi. Budimo optimistični jer Bog i s nama računa da nam ponudi istinsko blago. Amen.