(Iz 40,1-5.9-11; Tit 2,11-14.3,4-7; Lk 3,15-16.21-22)

KRŠTENJE GOSPODINOVO C

Krštenjem smo ucijepljeni u Kristovo otajstvo


Nedavno smo slavili najraspjevaniju svetkovinu Božić, Isusovo rođenje. Slijedi Isusovo djetinjstvo, o kojem nam evanđelisti gotovo ništa nisu zapisali.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Nikica Vujica

Uvod u pokajnički čin

Svetkovinom Krštenja Gospodinova na rijeci Jordanu završavamo Božićno vrijeme. Ovaj blagdan zaključuje otajstvo Božića u kojem slavimo Božji dolazak čovjeku. Činom svoga krštenja, Isus priznaje nas ljude i postaje nam prijatelj. On želi nositi našu sudbinu i s nama umrijeti, da našem čovještvu i našoj smrti dadne božanski smisao.

Ivan, prijatelj Isusov, govori za njega: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Iv 1,29). Iako smo svi mi već oprani i posvećeni svetim krštenjem, ipak smo svjesni svoje grešnosti. Svjesni smo potrebe pokajanja i Božjega oproštenja. Zato ćemo na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da nam se smiluje, da nam oprosti grijehe, da bismo mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

Zabilježili su nam iz djetinjstva samo jedan događaj, i to onaj kad je Isusu bilo dvanaest godina. Poveli su ga sa sobom Josip i Marija u hram na blagdan Pashe. Kad su u hramu sve obavili po zakonu, primijetili su da je dječak Isus negdje nestao, nije ga bilo. Tražili su ga među rođacima, prijateljima i poznanicima. I tek su ga treći dan s velikom radošću, ali i iznenađenjem, našli u hramu kako sjedi među učenim pismoznancima i razgovara s njima, pita ih i odgovara na njihova pitanja. Oni su se divili njegovu znanju i mudrosti. Tada ga je majka blago ukorila: „Sine, zašto si nam to učinio, mi smo te žalosni tražili?“ Isus je odgovorio: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onom što je Oca mojega? Vratio se s njima i bio im je poslušan, rastao je u mudrosti i znanju“ (usp. Lk 2,46-52).

Evanđelisti nam, također, nisu zapisali što se događalo u Isusovim mladenačkim godinama. Tek kad mu je bilo oko 30 godina, počeli su zapisivati događaje, a kao prvo zabilježili su njegovo krštenje.

Ivan Krstitelj

Ivan Krstitelj je krstio Isusa na rijeci Jordanu. Ivan je bio zadnji prorok Starog zavjeta. Poslije njega nema više proroka. Zamijenio ih je Isus u komu se Bog konačno objavio. Isus je Ivana pohvalio kad je rekao: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11). Kao mladić otišao je Ivan u pustinju gdje je živio pokorničkim životom. A tada se kao propovjednik pojavio na rijeci Jordanu, propovijedao je obraćenje i dijelio krštenje kao znak da se prekida dosadašnji grešni način života i da s obraćenjem počinje novi život, po volji Božjoj. Narodu se svidjelo Ivanovo propovijedanje pa je masovno dolazio slušati ga i krstiti se. Čak su i učitelji vjere dolazili na krštenje.

Jednog dana pojavio se i Isus na rijeci Jordanu te zatražio od Ivana da ga krsti. To nam može izgledati neobično. Ljudi su se krstili kao znak da se žele obratiti i da im se opraštaju dosadašnji grijesi. A kako to da se Isus krsti? Njemu niti je potrebno obraćenje, niti oproštenje grijeha; on ih nije počinio i nema se zašto kajati obraćati? Smatra se da se Isus krstio iz ova dva razloga. Prvo, htio je svima kazati da im je potrebno pokajanje, obraćenje i oproštenje grijeha. Drugo, i Isus će ustanoviti krštenje kao znak obraćenja i početak novog života. Ivanovo je krštenje slika onoga što će se stvarno događati, što će Isus ustanoviti. On kao da unaprijed poziva da svi prihvatimo njegovo krštenje, koje će značiti početak novog života, po volji Božjoj.

Događaj Isusova krštenja

Sveto Evanđelje po Marku donosi slijedeće: „Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana“ (Mk 1,9). Sveto Evanđelje po Mateju daje, međutim, detaljniji opis ovog događaja. Isus se pojavio na Jordanu i zatražio od Ivana da ga krsti. Ivan oklijeva i odbija Isusovu želju te mu veli: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ (Mt 3,14). Isusov je odgovor pomalo nejasan. Govori mu: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost“ (Mt 3,15). Što to znači? Isus priznaje Ivana kao proroka koji navješćuje kraljevstvo Božje, koje će se ostvariti novim načinom života.

Nakon tih Isusovih riječi, Ivan ga je krstio. I tada se dogodilo čudo. Kad je Isus izašao iz vode, ugledao je otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na njega. Tada se zaorio glas s nebesa: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1,11). To će se ponoviti i kod Isusova preobraženja. Tada će trojica apostola čuti glas s neba, koji će izgovoriti slične riječi: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9,7). Na čudesan način priznaje Bog Isusa kao svoga ljubljenog Sina, a Duh Sveti, Duh Očev, pokazuje da boravi u njemu.

Naše krštenje

I svaki put na svetkovinu Isusova krštenja sjećamo se svoga krštenja i obilja milosti koje smo tom prilikom primili. Sjećamo se ponajprije da smo tada, u trenutku našeg krštenja, oslobođeni od istočnog grijeha koga su počinili naši praroditelji. I pošto nam je krštenjem oprošten istočni grijeh, Bog nam daje milost koja nas posvećuje. Tako postajemo djeca Božja, baštinici kraljevstva Božjega. Sveti Ivan evanđelist piše u svojoj poslanici da dok smo djeca Božja, još ne znamo što ćemo biti, ali ćemo i to saznati. Upoznati ćemo Boga licem u lice. (usp. 1 Iv 3,2). To su te velike milosti koje dobivamo na krštenju i zato krštenje treba cijeniti i čuvati kao dragocjeni Božji dar.

Isus je naš prijatelj

Kardinal Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI., papa emeritus) jednom je rekao da po Isusu Kristu Bog nije više za njega samo beskrajna udaljenost, nego i beskrajna blizina. Ove riječi daju nam jasnoću u shvaćanju događaja koji slavimo na svetkovinu Kristova krštenja. Beskrajno daleki Bog postaje u Isusu naš brat, s nama u svemu jednak osim u grijehu. On, nevin, silazi sa svim grešnicima u vodu krivnje, prima krštenje pokore i stavlja se na stranu čovjeka, grešnika. Ovim činom Isus priznaje nas ljude. On hoće naše čovještvo živjeti i trpjeti s nama. On želi nositi našu sudbinu i s nama umrijeti, da našem čovještvu i našoj smrti dadne božanski smisao. Nakon što je kršten, vidio je otvorena nebesa. Po ovom poniznom sluzi Božjem otvaraju se nebesa iznad nas ljudi. Tako dugo umuknuo razgovor između Boga i ljudi opet se otvara. Upravo kod ovog krštenja na rijeci Jordanu, pruža nam Isus svoju ruku brata i prijatelja.

Isus je naš prijatelj. To nam pokazuje ne samo događaj njegova krštenja na rijeci Jordanu. Sjetimo se samo priče kako uskršava Lazara. Kad se Isus pojavio na njegovom grobu, zaplakao je, a ljudi su tada govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“ (Iv 11,36). Uskrsnućem Lazara, Isus je pokazao ne samo da je gospodar smrti, nego je pokazao i veliko prijateljstvo, odnosno veliku ljubav prema Lazaru. I kasnije će Isus reći svojim učenicima: „Ne zovem vas više slugama, nazvao sam vas prijateljima jer sam vam saopćio što sam čuo od svoga Oca“ (usp. Iv 15,15). Isus se otvara svojim prijateljima i daje im riječ Očevu koja može osvijetliti njihov život. U toj je riječi istina, a Isus govori da će nas istina osloboditi. Prijateljstvo s njim navodi čovjeka na prijateljstvo s drugim čovjekom, posebno s onim koji je u nevolji. Isus govori: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). U svakodnevnom životu čovjek u vjeri osjeća Isusovo prijateljstvo.

Ali što znači prijateljstvo s Isusom? Marko piše da je Isus izabrao svoje učenike da budu s njime. (usp. Mk 3,14). Prijateljstvo, dakle, traži zajedništvo. Biti prijatelj s Isusom znači biti s njime. Poput Marije stati kod njega i slušati njegove riječi. Rekao nam je: „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“ (Iv 15,14). Iz prijateljstva prema Isusu, ne iz straha ili kazne, treba izvršavati ono što je njegova volja.

Isus je naš prijatelj. Krštenjem smo zajedno s našim prijateljem ukopani u smrt da kao što on slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista sa svojim prijateljem Isusom srasli po sličnosti smrti Njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegova uskrsnuća (usp. Rim 6,3-5). Amen.

Molitva vjernika

Isus je naš prijatelj i poučio nas je da se Ocu obraćamo kao ljubljena djeca.

1. Isuse, na dan svoga krštenja pokazao si da si miljenik Očev: učini i svoju Crkvu miljenicom Očevom i svjetlom narodima, molimo Te.

2. Isuse, Ti si nakon krštenja prošao zemljom čineći samo dobro: daj da svi kršćani cijene svoje krštenje i čine dobro jedni drugima, molimo Te.

3. Isuse, u Tvome krštenju na tebe je sišao Duh Sveti: pošalji Duha svoga svakom čovjeku da osjeti radost života, molimo Te.

4. Isuse, Ti si po smrti i uskrsnuću uspostavio Novi savez: rasvijetli sobom sve narode i oslobodi ih od svakog zla, molimo Te.

5. Isuse, na dan Tvoga krštenja otvorilo se nebo u koje ulaze pravednici: uvedi kroz nebeska vrata u svoje Kraljevstvo naše pokojne, molimo Te.

           

Uputili smo Ti, Oče, svoje molitve: daj da doživimo i plodove svoga pouzdanja u Tebe. Po Kristu, našem Gospodinu. Amen.