SEDMA USKRSNA NEDJELJA

Molitva i duhovni život


Liturgija riječi današnje nedjelje u znaku je molitve. Isus moli, apostoli mole... Mi smo pozvani moliti. Krist je uzašao na nebo – vratio se svome Ocu. No, obećao je da će biti sa svojima i da će im poslati Duha Svetoga. Oni su molili i pouzdano čekali.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: mons. Ivica Božinović


Isus moli

Isus je, dakle, dovršio svoje ovozemaljsko poslanje, te više neće biti na vidljiv način među ljudima. Dovršio je djelo koje mu je Otac povjerio. Iza njega ostadoše apostoli i učenici kao nositelji primljene Objave. Doživjeli su svjedočanstvo njegova života, smrti i uskrsnuća, ali još uvijek su nedorasli zadaći koja ih čeka.

Isus stoga glasno moli za svoje učenike. Moli pred njima za njih. Osjeća da će im biti potrebna njegova molitva. Nastavlja ovu zagovornu molitvu i u svojoj slavi, jer po vjeri Crkve sjedi zdesna Ocu da nas zagovara.

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija riječi poziva nas na molitvu i zajedništvo. Donosi nam Isusovu molitvu kojom je svakog od nas ponaosob zauvijek zagrlio. Susrest ćemo se s apostolima koji su zajedno s Gospom „postojani u molitvi“. Postojani, znači ustrajni! Za njih je molitva životna potreba. Molitva i život su im neodvojivi.

Što je s našom molitvom? Obiteljskom, osobnom? Isus je za svoje apostole molio naglas pred njima. Oče, majko, imaju li tvoja djeca prigodu vidjeti te kako moliš? Naglas, za njih! Bako, djede, čemu učiš svoje unuke? Koje molitve si im prenio? Djeco, molite li za svoje roditelje?

Svjesni da smo ljudi grešni, u tišini ispitajmo svoje savjesti i zazovimo Božje milosrđe.

Kršćanska predaja ovu molitvu na Posljednjoj večeri s pravom naziva Isusovom „svećeničkom“ molitvom. (KKC 2747). U njoj Isus kaže: „Ja za njih molim...“ Isus moli i za sve one koji će vjerovati u njega, za Crkvu svih vremena, jer ta molitva „proteže se do svršetka vremena“ (KKC 2749). Moli, dakle, i za nas svoje današnje apostole. Za mene i tebe!

Sv. Augustin kaže: „Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molimo se njemu kao svom Bogu.“

Apostoli mole

Apostoli su svjesni svoje nedoraslosti zadaći koja ih čeka i stoga ostaju „jednodušno postojani u molitvi...“ (Dj 1,14). Molitvom se pripravljaju za teško poslanje da budu svjedoci Kristovi u svijetu. Ostaju u molitvi sa svom braćom i sestrama i napose s Marijom, Isusovom majkom. Osvjedočili su se da molitva njihova Učitelja uspostavlja iste veze između njih i njega, kakve su između Oca i njega dok je još bio u svijetu. Isus ih je naučio da je molitva ona koja može održati te odnose i uvijek biti sigurno mjesto susreta učenika međusobno i s njime. Molitva i zajedništvo s Bogom i međusobno, to je snaga! O tome lijepo govori sljedeća priča:

Za posjeta jednom samostanu netko je upitao opata:

  • Oče, kako to da vaši redovnici žive u srdačnom zajedništvu, a različitog su podrijetla, sposobnosti i izobrazbe?

Umjesto znanstvena tumačenja, opat se poslužio slikom:

  • Uzmimo da je riječ o kotaču – reče. On se sastoji od oplate, žbica i glavčine. Oplata su ovi samostanski zidovi; no oni nas samo naizvan drže zajedno. Žbice – a to smo mi, redovnici – drže se za glavčinu i tako omogućuju da se kotač na raspadne. Sredina toga kotača jest Isus Krist. Iz njega svi mi živimo. On nas drži zajedno. U njemu smo svi – kako primjećujete – srdačna braća.

Naša molitva

Sv. Ambrozije kaže: „Gospodin Isus te pozvao da pažljivo i često moliš, ne da bi tvoja molitva trajala unedogled, nego da bi se obnavljala iz ustrajnosti. Ako je molitva predugačka, lako odvede u prazninu, ali ako postane rijetka, onda nas osvoji nemar.“

Molitva je veza između nas i Boga. U našim kućama bila je nekoć trenutak zajedništva s Bogom i međusobno. Iz toga se živjelo i s time se nosilo životno svakodnevlje. Nažalost, danas se to sve rjeđe prakticira. Molitva nestaje. Njezino mjesto zauzelo je nešto drugo. Nema se vremena – najčešći je izgovor. No, je li doista riječ o nedostatku vremena ili ljubavi? KKC, 2743 jasno kaže da neumorna revnost u molitvi „može doći samo iz ljubavi“. Naravno, i obratno!

Kardinal R. Sarah u knjizi Bog ili ništa. Razgovor o vjeri donosi sljedeći primjer o kojem doista vrijedi razmišljati: „Jednoga dana pozvan je neki stari profesor da predloži oblik uspješnoga planiranja vremena za skupinu od 15-ak ravnatelja velikih poduzeća. Tečaj je bio sastavljen od pet radionica u danu. Stari profesor je imao na raspolaganju samo jedan sat. Stojeći pred njima, gledao ih je jednoga po jednoga i na kraju reče: 'Proći ćemo jedno iskustvo.' Ispod stola izvuče oveću posudu i pažljivo je smjesti preda se. Potom izvadi 12 kamenova, velikih poput teniske loptice, i položi ih pažljivo jedan za drugim u posudu. Kad ju je napunio do vrha i više nije bilo mjesta, pogleda učenike i upita ih: 'Je li posuda puna?' Svi odgovore: 'Da.' On pričeka nekoliko trenutaka pa doda: 'Zaista?' Iznova se sagne i ispod stola izvuče drugu posudu punu šljunka. Pažljivo istrese taj šljunak na veliko kamenje pa onda lagano protrese posudu. Zrna šljunka propadnu između kamenova do dna posude. Stari profesor opet pogleda slušatelje i upita: 'Je li posuda puna?' No, sada su bistri učenici počeli prepoznavati metodu vođenja pa jedan odgovori: 'Vjerojatno ne!' 'Dobro', reče stari profesor. Ponovno se sagne i ispod stola izvuče posudu pijeska. Istrese pijesak u veliku posudu. Pijesak zapuni prostor između velikog kamenja i šljunka. Profesor ih upita: 'Je li posuda puna?' Ovaj put učenici odgovore bez oklijevanja i u zboru: 'Ne!' 'Dobro', reče stari profesor. I, kako su učenici i očekivali, uzme bokal vode ispod stola, izlije ga u posudu i napuni je do vrha. Tada ih upita: 'Koju važnu istinu možemo izvući iz ovoga pokusa?' Nimalo ludo, najodvažniji učenik, razmišljajući o temi predavanja, odgovori: 'Ovo pokazuje da čak i kad mislimo da je naš dnevni raspored posve ispunjen, ako to doista želimo, možemo mu dodati još više sastanaka i stvari koje trebamo učiniti.' 'Ne', reče stari profesor, 'nije riječ o tome! Važna istina koju nam pokazuje eksperiment jest ovo: ako se veliko kamenje ne stavi prvo u posudu, ono se više ne bi moglo sve strpati do dna.' Zavlada duboki muk, svatko je postajao svjestan očitosti te tvrdnje. Tada stari profesor doda: 'Što je to u vašem životu veliko kamenje? Vaše zdravlje, vaša obitelj, vaši prijatelji, vaši sni, vaša karijera? Ono što treba zapamtiti jest da je najvažnije u svome životu najprije posložiti veliko kamenje, inače najvjerojatnije nećete to ni poslije uspjeti. Ako prednost dadnete lošoj robi – šljunku, pijesku – napunit ćete život sitnarijom, bezvrijednim i nevažnim stvarima, i više vam neće dostajati vremena da se posvetite onomu što je važno. Dakle ne propustite sebi postavljati pitanje: Što su to veliki kamenovi u mome životu? Pa onda njih položite prve u posudu svoga života.' Prijateljski mahnuvši rukom, stari profesor pozdravlja slušatelje i polagano napusti dvoranu.“

Kardinal nakon ovog primjera postavlja pitanje: „Je li molitva jedan od tih velikih kamenova u našem životu? Odgovaram bez oklijevanja: molitva mora doista biti veliki kamen u posudi našega života.“

Trka za zecom - ustrajnost

„Nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, dok nam je zakon da bez prestanka molimo“ (Evagrij Pontski).

Završit ću s još jednom pričom kard. Saraha:

„Jedan monah susretne drugoga i upita ga: 'Zašto toliki napuštaju monaški život? Zašto, dakle?' A drugi odgovori: 'Monaški život je poput psa koji slijedi zeca. On trči za zecom lajući. Mnogi drugi psi, čuvši lajanje, pridružuju mu se i trče svi zajedno za zecom. Nakon određenog vremena, psi koji trče, a ne vide zeca, kažu: Ali kamo to idemo? Zašto trčimo? Oni se umore, izgube i prestaju jedan za drugim trčati. Ostaju samo psi koji vide zeca, koji ga nastavljaju progoniti do kraja, dok ga ne ulove.“

Riječi „monaški život“ zamijenimo riječima „kršćanski život“ i poruka je kristalno jasna – do kraja ustraju samo oni koji imaju oči uprte u osobu Isusa Krista. Onima koji ustraju s Kristom i onda kad ga ne vide i ne osjećaju njegovu pomoć sigurno će u pravi čas biti darovan Duh Sveti, prožet će ih Božja jakost, promijenit će ih kako bi i oni mogli mijenjati svijet.

Ovih dana imamo ili ćemo imati prigodu susresti tolike naše krizmanike. Proslavlja se na sve strane. Ne žali se novca na proslavu kršćanske punoljetnosti. Fotografije krizmanika i ponosnih roditelja i kumova preplavile su društvene mreže. No, čovjek se ne može ne zapitati - je li to za naše nove punoljetne kršćane nastavak „trke“ s novom snagom ili trenutak koji su čekali kako bi odustali? Privremeno ili čak trajno!

Isus je za njih molio. Molimo i mi! I jedni za druge!