(1 Sam 1,20-22.24-28; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52)

NEDJELJA SVETE OBITELJI C

Sveta Obitelj - poziv na put u izgubljeni raj


Današnji blagdan u liturgiju božićnog vremena uveo je papa Benedikt XV. (1921.). Bog je izumitelj i podržavatelj ljudske ljubavi, on je njezin čuvar i blagoslovitelj.

 

Uvod u pokajnički čin

Predragi! Vjerujem da često mislimo na one koje volimo, na njihovu sreću i boljitak, brinemo za njihovo zdravlje i trudimo se učiniti sve da se osjećaju nasmijanima i zadovoljnima, sretnima i veselima. Kupujemo im skupe darove i izvodimo na još skuplje večere! A je li to ono što našim voljenima treba? Potrebni smo im mi, a ne naši skupi darovi! Ovoga Božića neka bude drugačije! Posvetimo više vremena onima koje volimo i sjetimo se da smo mi jedni drugima najveće bogatstvo. Obitelj je najveći i najljepši dar, a opet s njima tako malo vremena provodimo. Za sve trenutke neopravdane odsutnosti od voljenih iskreno se pokajmo.

Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik

U koncilskoj konstituciji Gaudium et spes (Radost i nada) piše: „Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka muško i žensko stvori ih (Post 1,27). Njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba. Čovjek je, naime, po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razvijati svoje sposobnosti. Stoga Bog, kako opet čitamo u Svetom pismu, 'vidje sve što je stvorio i bijaše veoma dobro'. (Post 1,31)" GS 14.  Stoga je i sam Sin Božji kao čovjek htio biti članom ljudske obitelji, jedinstvene, a opet posve obične, kaže u svojem komentaru B. Duda.

Tri evanđelja života

Koji je blagdan ljudima naravniji i ljudskiji – a u isto vrijeme s Bogom i nebom prijateljskiji – od ovog današnjega? Slavi se na zemlji, a pun je neba. Gdje je to još Bog ljudima tako bliz i čovječan kao u Svetoj Obitelji? Tu je doslovno postao po mjeri čovjekovoj – „ Bog na ljudski način, čovjek na božanski način!“ – kako kaže veliki Sv. Augustin. Nigdje se drugdje nije s Bogom tako drugovalo i prijateljevalo kao u Svetoj Obitelji. Tu su sva tri evanđelja života – Isus, Marija i Josip - širom otvorena svakomu tko želi gledati i vidjeti, slušati i čuti, čitati i razumjeti, pamtiti i u život provoditi… U ovoj se obitelji jasno vidi „da brak i obitelj predstavljaju jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva“ (Familiaris Consortio, br. 1). Zato je današnji blagdan u pravom smislu riječi blagdan cijeloga svijeta. Sveta je Obitelj zrcalo u kojem se može i treba ogledati i uspoređivati svaka druga obitelj. Ova je obitelj – pogotovo u božićnom ozračju – poziv na put u izgubljeni raj. Tragedija je suvremenog čovječanstva, kako navodi naš teolog R. Šilić, što toliki ljudi jure svijetom u lovu za srećom, a ni ne slute da su je ostavili kod svoje kuće u rodnome domu.

Majka koja moli, i izmoli

U današnjem prvom čitanju stavlja nam se na srce odlomak iz Knjige o Samuelu! On donosi svoju autobiografiju. Vodi nas velikoj majci Ani i još većem sinu Samuelu. Rijetko se u kojim vremenima dogodiše takvi i toliki događaji kao u Samuelovim, a opisani su u dvjema njegovim knjigama. Današnji je odlomak logički nastavak jedne prijašnje stavke iz života Samuelove majke Ane. A oba se događaju u Hramu. U onom majka Ana moli u Hramu da dobije dijete. Bila je nerotkinja, a to je u to doba bila velika sramota. Mogu zamisliti što bi današnje majke, žene, rekle za Anu! Sramota me ovdje napisati, ali ostavljam vama, dragi čitatelji, na slobodu da sami promislite što bi joj rekli. U Hramu je molila i izmolila – sina. Sad ga sva radosna i puna zahvalnosti dovodi u Hram, da ga preda hramskoj službi. Jer – izmoljen u Hramu, pripada Hramu! Kad se sjetim samo tolikih naših majki i baka koje su molile da im djeca budu na pravom putu, da neko od njih Bog pozove u svoju službu. Kad se molilo, i dobivali smo, sad svi kukamo, a uglavnom smo prestali moliti za svoje obitelji, za svete svećenike… Koje li poruke svakom kršćaninu, svakoj kršćanskoj majci koju šalje Samuelova majka Ana! I jer ga je izmolila, dala mu je ime Samuel = Bog me uslišao ili čuo! U njegovo je ime sročila i njegovu i svoju povijest. Kasnije će on, opet u Hramu! – čuti i slušati Boga! A mi bismo u tom trebali čuti da Bog čuje i uslišava svakog čovjeka, ali kad je Njegova volja, a ne naša. Zato pred Bogom čovjek ne smije biti nijem. Ni u riječima ni u mislima. A najsvečaniji je naš govor – molitva zahvalnica i molitva pokajnica. Svatko se, naime, ima za puno toga kajati i za puno toga zahvaljivati.

Jedni druge u srcu nosimo

U drugom čitanju slušamo odlomak iz Prve Ivanove poslanice koja nas još više usredotočuje na nas same. U Isusu, Sinu, proživljavamo svoje bogosinovstvo, pa stoga doživljavamo na nov način i svoje bratstvo i sestrinstvo. Ono je utemeljeno, ne samo na krvnim, nego također i na nadnaravnim, božanskim vezama. Tom bogosinovstvu treba odgovarati i nov način života i međusobnog ophođenja. Za taj je stil odlučujuća nova, Kristova zapovijed ljubavi. Po krstu i posvetnoj milosti Bog nam sam u srce stavlja svoju ljubav, komunicira nam samoga sebe: „on ostaje u nama i mi u njemu!“ I ta nutarnja suživljenost s Bogom, nama tako intimnim, postaje izvorom naše uzajamne ljubavi: jedni druge u srcu nosimo!

Procesija u kojoj je i Bog hodočasnik

U evanđelju imamo jedan vrlo zanimljiv prizor koji treba sagledati iz više perspektiva. S ljudskog gledišta možemo zamisliti kako se mogla osjećati obitelj koja na hodočašće ide i na povratku izgubi svoje dijete! Briga i tjeskoba ne izlaze iz njihovih srdaca i misli. Da mu se nije što dogodilo? Da nije otet, da ga nisu pretukli i negdje ostavili? Pogotovo majci svašta prolazi kroz glavu! Nije ni čudo kad mu majka, nakon što su ga poslije tri dana našli u Hramu, govori: „Sinko, zašto si nam to uradio? Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili?“ Marija misli na Josipa i na njega pokazuje. Isus odgovara da mu je biti u domu Oca njegova, i pokazuje na Hram, na Boga! Kolike li majke danas ovim ili sličnim riječima dočekuju svoju djecu, sinove i kćeri, dok se vraćaju s izlazaka vikendom? Strepe nad njima hoće li se vratiti živi i zdravi? Nije više ništa kao što je nekoć bilo, ali brige ostaju uvijek! Roditelji vole i kad djeca nemaju razumijevanja za to.

Evanđelje nam danas slika Svetu Obitelj kao pobožnu obitelj. U njoj se svetkuju blagdani Gospodnji i održavaju propisana sveta hodočašća. To bijaše prva procesija u kojoj je i Bog bio hodočasnik! I prvi javni razgovor s Bogom. Sin se bio izgubio Mariji i Josipu, a zapravo je bio i ostao u svojem poslu. Koliko li smo ga mi puta izgubili? I pitanje je tražimo li ga zabrinuti za svoju budućnost bez njega ili nam je svejedno jer, eto, snaći će se on, ta nije uzalud Bog. Točno, Bog će se snaći, ali što ćemo mi jadnici bez njega?

Isusova horizontala i vertikala

Zato, ovih dana dobro pogledaj gdje je Bog u tvojoj obitelji? Ima li mjesta za Njega u tvom životu? Kad ga Marija i Josip ugledaše, uđoše u razgovor s njime. Marija nastoji pokazati svoju zabrinutost i tugu i „osvijestiti“ Isusa zbog njegova „neposluha“! On im vrlo jasno odgovara i time im daje do znanja da je došao vršiti volju svojega nebeskoga Oca. Svo vrijeme svojega zemaljskog života Isus nastupa dvojako: kao čovjek – u horizontali svojeg čovještva, jedan je od ljudi. No, Isus je i nešto više – u vertikali svojeg božanstva. Istom poslije Uskrsa učenici će pod svjetlom Duha Svetoga upoznati da je on Sin Božji odvijeka. Luka ga već sada slika u njegovoj vertikali. Iz ovog ulomka otkrivamo da ni Marija nije bila  u svemu poučena, nego da je ponizna učenica. Ona o svemu prebiraše u svome srcu! Marija napreduje na putu vjere, što je putokaz svim vjernicima da svoju vjeru treba otkrivati i upoznavati i postupno u njoj napredovati.

Neka nam današnji blagdan pokaže što nama znači obitelj, koliko je vrijedna i potrebna molitva za obitelj i u obitelji! Današnji odlomak završava tako da evanđelist Luka kaže kako Isus siđe s njima i bijaše im poslušan. Kamo sreće kad bi današnja djeca bila poput Isusa i kad bi imali više sluha za svoje roditelje. Kroz svoj svećenički poziv naslušao sam se raznih kritika, a najbolnije su one kada se roditelji žale na svoju djecu.

Vrijeme suvremene obitelji

Poslušajmo jednu lijepu priču i upitajmo se što je nama važno ovih blagdanskih dana.

Jedne je večeri jedan dječak nestrpljivo čekao oca da se vrati s posla. Čekao je dugo na njegov povratak. Kad ga je ugledao na vratima, potrčao mu je ususret i snažno ga zagrlio oko nogu, a onda rekao: „Tata, mogu te nešto pitati?ˮ Otac je naćulio uši. „Tata, koliko ti zarađuješ za jedan sat na poslu?ˮ Otac se nasmijao, ali nije htio odgovoriti. Ali dječak nije odustajao – uporno je tražio odgovor. Otac napokon reče: „Ako već želiš znati, zarađujem 15 KM po satu.ˮ Na to dječak posegne rukama u svoje džepove i počne iz njih vaditi sitniš pa će ushićeno: „Tatice, skupio sam dovoljno. Želim kupiti jedan sat tvog vremena da budemo više zajedno.ˮ Ovo je samo jedna zgoda iz života obitelji današnjeg vremena. Možemo je slobodno nazvati „zgodom o nezgodiˮ jer višak poslova postaje sve veći problem za obiteljske odnose. Mnogi ljudi odabiru biti dulje vrijeme na poslu u zamjenu za veću plaću smatrajući da će kasnije taj novac zamijeniti za sve ostalo što bude trebalo. S druge strane, poslodavci kalkuliraju na sličan način. Što manje plate radnika, više će ostati njima, također u svrhu zamjene za sve drugo. Međutim, velika je varka vjerovati u mogućnost zamjene. Ono najvažnije i najvrjednije što postoji u životu ne može se ni kupiti ni prodati. Nema tog novca kojim bismo dan od 24 sata mogli produžiti za samo jednu minutu. Kad čovjek izgubi vrijeme koje mu je trebalo za obitelj i u kojem je obitelj trebala njega, to je trajni gubitak. Kad je čovjeku Bog na prvom mjestu, onda je i sve drugo na svom mjestu. Tada su prioriteti posloženi po važnosti, i to gledajući iz Božje perspektive. Posao i novac nikada ne smiju postati važniji od obitelji. To vrijedi i za Crkvu – našu duhovnu obitelj. A toliko je mnoštvo onih koji čak i nedjeljom posao stavljaju ispred Boga. Ako taj dan i ne rade, onda redovito odlaze u kupovinu zaboravljajući da to osoblje mora raditi upravo zbog njih. Zamislite kad ne bismo nedjeljom išli u kupovinu, trgovački bi centri sami prestali s nedjeljnim radom. Život svakog čovjeka ogleda se u odnosima, kako prema Bogu, tako i prema bližnjemu. Za kvalitetan odnos potrebno je zajedničko vrijeme. Današnji svijet rada čovjeku otima sve više vremena nudeći mu privid sreće kroz financije. Sve one mukom zarađene nule koje su iznad onog čovjeku potrebnog, često metaforički predstavljaju nule na displeju odnosa. Čovjek sve više postaje rob, a potom i roba. Zaboravlja na svojeg bližnjeg, a nerijetko i na samoga Boga. Jeste li primijetili da se sve češće mogu čuti dva pitanja: „Koliko je sati?ˮ i „Koji je danas dan?ˮ Prvo je pitanje znak da smo zbog zatrpanosti poslovima izgubili osjećaj za doba dana. Zato mnogi vrlo kasno dolaze svojoj obitelji. Drugo pitanje je znak da nam je svaki dan postao isti. Nažalost, nedjelja je postala radna kao i ponedjeljak. A Gospodin Bog nas čeka u svojem hramu kako bi nam kroz svoju riječ otkrio što su prioriteti i darovao ono najvrjednije – svoju ljubav. Zastanimo i zapitajmo se koji je zaista dan i koliko je sati. I ne dopustimo da nam prioriteti budu oteti! Ovih dana nađimo vremena za svoju obitelj i one koje volimo! Amen.