Piše: Niko Šošić

Prorok obespravljenih

Amos je vjernik, poljodjelac i pastir. Potječe iz Tekoe, mjesta udaljenog 20-ak kilometara južno od Betlehema i Jeruzalema. Iznenada se pojavljuje u Betelu, pred dvorom i hramom, gdje izriče Božju osudu nad izraelskim kraljem i njegovim velikašima. On je tu stranac, došao je iz drugog kraljevstva, u svojoj je duši duboko osjetio Božji glas i zov, progovorio je i nemilosrdno optužuje.

Jahvin hram i kraljev dvor izgrađeni su jedan pored drugoga. Tako blizu, a tako daleko. Naime, to što se događa na dvoru i u Božjoj kući, svakodnevno, želi se prikazati i opravdati kao bogoštovlje i rodoljublje, ali bila je to čista podvala, hula, svetogrđe, bezboštvo. Hram postaje mjestom nevjere, sablazni i otpada, a nepravda koja se čini, kako u hramu tako i na dvoru, pogađa, kao i uvijek, najsiromašnije slojeve društva.

 Amos sebe predstavlja i naziva prorokom Božje pravde. On je, nema sumnje, prvi prorok u Izraelu koji postavlja temelje idejnoj, religijskoj i socijalnoj borbi protiv društvene nepravde. Postat će nadahnuće svim kasnijim prorocima da se i oni uključe u borbu za prava čovjeka. Pitam se samo, koliko bi Amosa trebali: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Europa i sav svijet, u ovom trenutku, da progovore o zastrašujućem i nemilosrdnom gaženju čovjekova dostojanstva i temeljnih, neotuđivih ljudskih prava?

 Betelsko svetište bilo je suparničko svetište onom jeruzalemskom, ali i nad jednim i nad drugim vlast su imali kraljevi. Osim Jahvi, služila su ta svetišta i kraljevima. Razumljivo je stoga da betelski svećenik Amasja brani i štiti interese kralja, a ne Boga.

„Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova...“, poručuje svećenik kralju Jeroboamu. A potom se obraća samom proroku: „Odlazi, vidioče (...) u Betelu da nisi više prorokovao jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram!“ Zamislite, a trebao je biti samo i isključivo Božji hram i Božje svetište!

 Ne da se zbuniti niti prestrašiti prorok Amos – čuli smo što je odgovorio Amasji.  Nije on prorok stoga što nije imao od čega živjeti, on je imao sigurno zanimanje i dovoljno za život, nije tu radi zarade i borbe za preživljavanje. Bog ga je iz mirna i bezbrižna života pozvao u nesiguran i opasan svijet proroštva i proroka. Nije, rekli bismo, imao ni potrebe ni volje da bude prorok, a kad ga je Bog pozvao, onda će i govoriti što mu Bog zapovijeda da im kaže.

Djelovao je Amos neko vrijeme u Samariji, glavnom gradu Sjevernog kraljevstva, a potom u Betelu. Isplati se pročitati njegovu knjigu od samo nekoliko poglavlja. Bio je žestok, ubojit, neustrašiv. Spomenimo samo nekoliko njegovih rečenica: „Jao onima koji pravdu pretvaraju u pelin, u prah bacaju poštenje!“ (Am 5,7). Mali prorok, velika istina. A kako se tek okomio na ono što se odvijalo na religioznom planu, izgovarajući Jahvine riječi: „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti (...) Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa. Pravda nek' poteče kao voda i pravica k'o bujica silna“ (Am 5,21-24). Riječi koje je onda izgovarao u Betelu vrijede, nažalost, i za naše podneblje i za naše vrijeme: „Prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale (...) gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode“ (Am 2,6-7).

Amasja je, na neki način, zadužen za red i mir. Obavijestio je kralja o uroti, jer „pjevam pjesmu onoga koji me kruhom hrani“. Amos je dobio izgon. Međutim, ispunit će se sve što je taj prorok poručio i kralju, i Amasji, i narodu. Amasja će izgubiti ono što mu je u životu bilo važno i sveto: ženu, djecu, posjed, poziv. Nevolja se dogodila 722. godine prije Krista, kad je asisrska vojska ušla, uništila snove i zbilju kralja Jeroboama i njegova svećenika Amasje. A Amos, slobodan od ljudskih veza i obaveza, ispunio je svoje poslanje. Njegova jedina obveza bila je istina koju treba navijestiti i vjernost Bogu koji ga je odabrao i poslao.

Zašto čovjek treba Boga hvaliti?

Pavao naviješta, u Poslanici Efežanima koju nam Crkva danas stavlja na razmišljanje,  Božji naum s ljudskom poviješću. Današnji tekst silno je bogat svojim sadržajem, a do nas je stigao u obliku ranokršćanske molitve ili himna. On nije samo sinteza cjelokupne poslanice nego kraći oblik Vjerovanja Pracrkve. U samo nekoliko redaka rečeno nam je što je Otac nebeski, po svom Sinu, učinio za nas ljude. Ono što je učinio, što čini i što će učiniti događa se ili ostvaruje po Duhu. I mi smo opečaćeni Duhom obećanim.

Bog nas u Kristu „sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred Njim“ (2, 4). A na drugom mjestu sv. Pavao govori: „Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina Njegova“ (Rim 8,29). Ukratko, stvarani smo po Božjem srcu i stoga je, prema sv. Augustinu, srce čovjekovo nemirno dok se ne smiri u svom Bogu. On nas je od vječnosti izabrao, predodredio i stvarao za sinovstvo, po svetosti i ljubavi, po kojoj je htio da i Njegova Crkva „bude sveta i bez mane“ (Ef 5,27).

Izvor ili korijeni našeg dostojanstva sinova i kćeri leže, kao i povlastice koje nam dariva, u izabranju, otkupljenju, spoznaji, baštini. Sve su to samo darovi Božje milosti i plodovi dobrohotnosti Njegove Očinske volje. Valja napomenuti da se u ovom himnu ili hvalospjevu izričito spominje i poziv upućen poganima, da i oni budu sudionici spasenja nekoć isključivo pridržanog Izraelu. Jamstvo ili sigurnost ne samo poziva, nego i prava, obećani je Duh kojega su primili.

Ruski pisac i nobelovac Aleksandar Solženjicin (1918. - 2008.) reče: „Ljudi su Boga zaboravili, i to je uzrok problemima dvadesetog stoljeća.“

U hvalospjevu Bogu, s kojim isključivo započinje samo Poslanica Efežanima, navedeni su i razlozi radi kojih čovjek treba Boga hvaliti, slaviti i častiti: izabrani smo, pomilovani, nismo ostavljeni na pola puta - vodi nas do punine, vodi nas do jedinstva s Kristom. Boga treba veličati i zbog Njegovih djela u povijesti spasenja, ali i zbog poziva i milosti koju iskazuje narodima i pojedincu. Majka Kristova je to savršeno učinila u svom Veliča: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo!“

Teorija i praksa u Isusovoj školi

Neprihvaćen, prezren i odbačen od svojih, Isus se nije obeshrabrio. Naprotiv, On nastavlja svoje poslanje još odlučnije, uključujući u nj i svoje učenike. Njegov poziv „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mk 1,17) postaje stvarnost.

U Markovu izvještaju o slanju apostola nalazimo tri važna elementa koja određuju apostolsko poslanje: „dozva“, „poče slati“, „dajući im vlast“. Kao što je Bog svom izabranom narodu slao proroke i svjedoke, kao što je „u punini vremena“ nama poslao svoga Sina, tako sada Isus šalje njih. Evanđelist nam želi reći da Isus ima inicijativu. Nakon toga im „zapovijedi“ da se oslobode svega što bi moglo biti smetnja ili teret u tom hodu i u tom poslu.

 Šalje ih „dva po dva“, zbog sigurnosti, vjerodostojnosti dvojice svjedoka, zbog zajedništva, koje je jedno od temeljnih obilježja Crkve, naroda Božjega.

„Dajući im vlast nad nečistim dusima“ Isus najprije želi srušiti „kraljevstvo sotonino“ da bi se uspješno moglo graditi i izgrađivati kraljevstvo nebesko, ali ta darovana „vlast“ će moći poslužiti i kao potpora i potvrda samom navještaju. Upute ili preporuke sadrže određene zabrane, što je već možda i postojeća praksa u zajednicama dok Marko piše svoje evanđelje. Bitno je da je naglasak stavljen na samo na poslanje, dok sredstva, načini, strukture – iako mi s njima u svom radu i apostolatu uvelike računamo – za Isusa gotovo da i nemaju neko značenje. I za eventualan neuspjeh – s kojim se ozbiljno računa – Isus predlaže stil ili način ponašanja svojim učenicima, da postupe prema već postojećoj praksi: „Iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu“ (6, 12). Ukratko, snažno je naglašena sličnost ili podudarnost Isusova i njihova djelovanja, iza kojeg upravo On stoji.

Marko u samo nekoliko riječi opisuje njihov odlazak, propovijedanje, uspješnu borbu protiv zloduha: bolesnici i nemoćnici su dolazili na svoje, „oni su ozdravljali“. Neki u „mazanju uljem“ vide početke samkramenta bolesnih.

 Današnje evanđelje vraća nas, zapravo, na početke mukotrpnog rađanja i širenja kršćanstva. Skroman početak, ali – kako nam povijest Crkve i povijest čovječanstva zorno svjedoče – njegova ukorijenjenost, trajanje, rasprostranjenost po svem svijetu i opstanak, unatoč svemu, kroz 20 stoljeća jasan su dokaz i potvrda da se svaki trud i napor višestruko isplatio. Zasijano sjeme gorušice ima svoje duboke korijene i svoje uvijek svježe grane s listovima Božje milosti.

Prošavši kroz Isusovu školu, u teoriji i praksi, učenici su se osposobili da mogu krenuti i kraljevstvo Božje naviještati. Nema vjere bez navještaja i bez svjedočenja. Petar i Ivan pred Vijećem nisu govorili samo u korist svoje obrane nego da to svim kršćanima bude program i poticaj: „Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4,20). Jedino vjerujemo li, možemo biti vjerodostojni. Naš štap i naše sandale imamo u Svetom pismu i u nauku svete Crkve: na njih se uvijek možemo oslanjati, s njima računati i k poslanima kročiti. Dajući nam „vlast“ nad zlom i nevoljama ovoga svijeta, Isus nam jamči da će uvijek i posvuda biti s nama. I da On po nama djeluje i ostvaruje svoj spasenjski plan, jer Njegova riječ, Njegova prisutnost izgoni zlo da bi na zemlji bilo dobro, i bolje.