(1 Sam 1,20-22.24-28; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52)

SVETA OBITELJ C

Bog u obitelji


Jeruzalemski je Hram, koji je nakon smrti kralja Davida podigao njegov sin kralj Salomon, postao središte okupljanja vjernika iz svih izraelskih plemena. Uz Hram kao svetište i grad je postao duhovno središte svega naroda.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Naša Crkva na prvu nedjelju u Božićnoj osmini slavi svetkovinu Svete Obitelji. Upravo ih tako i promatramo u božićnim jaslicama: Isusa, Mariju i Josipa. Ovdje su na okupu kao obitelj, i pripadaju jedno drugom. Tu je dijete koje je ljubljeno, a uz njega njegova majka Marija i njegov hranitelj Josip, otac pred zakonom. U ovoj je obitelji Bog postavio novi početak za ljudski rod kojemu je trebalo otkupljenje. Pred ovim djetetom i pred njegovim roditeljima bila su mnoga pitanja i mnoge boli, ali djetetu koje je voljeno u obitelji, kao i roditeljima koji su puni pouzdanja u život i koji s vjerom kroče kroz život, ništa ne može nauditi.

Uglavnom smo svi (većinom) imali sreću odrastati u obitelji. Naravno, onomu kome to u životu nije bilo darovano, valja reći da on nije zbog toga manje vrijedan, iako on sam najbolje zna što mu je bilo uskraćeno i što mu je nedostajalo u životu: majčinska ljubav i očeva briga, sigurnost u okružju roditelja, braće i sestara. Zato sada kao odrastao čovjek čezne za vlastitom obitelji koju će zasnovati i u kojoj će se ostvariti u svojoj ljudskosti.

Važnost je Hrama još više porasla kada je u nj preselio Kovčeg saveza, simbol saveza između Boga i njegova naroda i znak Božje prisutnosti među svojim narodom. U vrijeme obnove koju je provodio judejski kralj Jošija ovaj će hram biti proglašen jedinim važećim svetištem, svetim mjestom, kućom Božjom, mjestom na kojem Bog boravi među ljudima. Od tada će i prinošenje žrtava biti moguće samo ovdje u ovom svetištu. Isto je tako bilo određeno da se Pasha ne može više slaviti u cijeloj zemlji, nego samo u Jeruzalemu. Hram je tako polako postajao i bio mjesto čovjekova susreta s Bogom. Tu su se Bogu prinosile žrtve i tu je Bog uvijek spreman saslušati molitve i vapaje svoga naroda i svakog pojedinca koji mu dolazi u svojim velikim i malim nevoljama. Hram je tako postao znakom Božje zaštite.

Posvećenje djeteta Bogu

Zakon je određivao da svaki pobožni Izraelac koji je navršio dvanaest godina mora hodočastiti u Jeruzalem. No, u duhovnosti i pobožnosti bogobojaznih Židova ova obveza sve više prerasta u čežnju. To se očitovalo posebno nakon povratka iz Babilonskog sužanjstva i provedene obnove u narodu. U tom su smislu nastali i hodočasnički psalmi, gdje jedan pjeva: „Obradovah se kad mi rekoše: 'Hajdemo u Dom Gospodnji!' Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“ (Ps 122,1).

Također su i Isusovi roditelji, Marija i Josip, u skladu s tradicijom u kojoj su rasli i vjerom koju su živjeli od svoga djetinjstva, išli za blagdan Pashe na hodočašće u Jeruzalem. U Hramu i oko Hrama sve im je već bilo poznato. Oni su ovdje nakon Isusova rođenja došli prikazati dijete Isusa Gospodinu, kako je to određivao Mojsijev zakon: „Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju“ (usp. Izl 13,1-2). Taj je zakon određivao da roditelji otkupe prvorođenca propisanom žrtvom. Zakon je određivao i oblik majčina čišćenja nakon rođenja (usp. Lev 12,2-8). Marija, iako je neokaljana Djevica, podređuje se ovom propisu, iako je kao „vazda Djevicu“ on nije obvezivao. Bogati su tom prilikom prinosili bogate žrtve, Marija i Josip svrstavaju se među siromahe, i ne stide se prinijeti siromašku žrtvu „dvije grlice ili dva golubića“.

Hodočašće u Jeruzalem

Kada je Isus navršio dvanaest godina, prvi put kreće na hodočašće u Jeruzalem s istom skupinom hodočasnika u kojoj se nalaze i njegovi roditelji. S dvanaest godina bio je već toliko odrastao da se slobodno kreće i ne drži se više za majčine skute. Marija i Josip prihvaćaju ovu njegovu slobodu i vjeruju mu. Ali na povratku primjećuju da ga nema među hodočasnicima i to ih je uznemirilo. Gdje bi mogao biti? Da mu se nije nešto dogodilo? Roditelji obilaze rodbinu i poznanike, traže ga, ali ga ne nalaze. Vraćaju se u Jeruzalem i nakon tri dana nalaze ga u Hramu gdje sjedi među učiteljima „sluša ih i pita“ (Lk 2,46). Na prigovor roditelja Isus im ukazuje na svoju povezanost s Ocem nebeskim. Koliko su god Marija i Josip bili spremni potpuno se podložiti volji Božjoj i vršiti ju, ipak nisu mogli sasvim shvatiti ovakav Isusov odgovor koji ih je možda malo i rastužio, a i njegove riječi pogodile.

Čovjek – Božji hram

No, ipak, ovdje se vrši ono što je Božje, pa s vjerom u Boga prihvaćaju sve što im je Bog namijenio. Ovom prilikom nije Hram bio u središtu, ni svećenici ni pismoznanci, nego Isus koji „sjedi posred učitelja, sluša ih i pita“. Kasnije će se u tom hramu, kada Isus bude na križu dovršavao djelo spasenja ljudskog roda, prije nego će predati svoj duh u ruke Oca nebeskoga, hramska zavjesa razdrijeti po sredini (usp. Lk 23,45). To je ona hramska zavjesa koja je štitila svetinju nad svetinjama, a koja je s Isusovom pojavom među ljudima izgubila svoje značenje. Jer sam je Isus novi hram. Po njemu se Bog nastanio među ljudima, pa sve ljudske građevine u usporedbi s njim mogu imati samo pomoćnu ulogu. S Isusovim je utjelovljenjem čovjek postao omiljeno mjesto gdje se Bog želi nastaniti. Time nije Bog istisnut iz središta na rub, niti je čovjek zauzeo njegovo mjesto, kako bi to možda netko nadahnut duhom pomodne suvremenosti želio protumačiti sebi, a uvjeriti i nas. Isus, Božji Sin i novi hram u kojemu se Bog nastanio, sasvim je usmjeren na Boga i on ga naziva svojim Ocem, dok ga nebeski Otac objavljuje svijetu kao svoga ljubljenoga Sina koga treba slušati. Tema poslušnosti ovdje poprima sasvim novu dimenziju. Poslušnost prema Bogu ukazuje nam na potrebu ispitivanja vlastitoga vjerničkog stava, koliko smo otvoreni poruci Radosne vijesti.

Izgrađujući obitelji

Svetkovina je Svete Obitelji! Svake godine u božićno vrijeme imamo pred sobom sliku jaslica u kojima se nalaze figure ovih starih znanaca u štalici uz popratni dekor što ga stavljamo kako bismo dočarali sebi Božićno otajstvo utjelovljenja Božjega Sina. Mi dolazimo pred ove jaslice i molimo se Malom Isusu, pa se svaki put u nama bude nekakvi nježni osjećaji dok u slikovitim prizorima zamišljamo obiteljsku idilu. Sve nam to lijepo izgleda, ali mislim da to onda ipak nije bilo tako idilično, imajući u vidu sve događaje uz Isusovo rođenje i nakon toga.

Dok razmišljamo o Svetoj Nazaretskoj Obitelji, možemo olako upasti u napast da joj prilijepimo neke svoje vlastite predodžbe i okitimo je krjepostima koje više odgovaraju našim željama i očekivanjima, negoli onome što doista čitamo u Svetom pismu.

Kako bi Sveta Obitelj mogla biti idealan uzor današnjim obiteljima? Netko će možda reći da mu je ova obitelj previše idealna, dok su obitelji koje mi poznajemo, u kojima smo mi rasli ili u kojima živimo izložene svakakvim problemima. Naravno da se možemo ugledati u Svetu Obitelj. Kao što su Marija i Josip slušali Boga i bili otvoreni Božjoj volji, tako i mi osluškujemo Božji glas i budemo poslušni njegovoj svetoj volji. Božja se volja ostvaruje među nama kada se kao čovječni ljudi s ljubavlju odnosimo jedni prema drugima i prihvaćamo jedni druge.

„Za početak svoga svjesnoga života izabrao si sebi teško vrijeme. Ali, to nije važno ... Imaš dobre roditelje, oni će Te već poučiti kako se čovjek laća stvari i kako njima ovladava. Htio bih da shvatiš ono što sam ti nakanio reći: naime, htio bih da u svome životu umnožiš Božju slavu i klanjanje Bogu. Htio bih da sa svoje strane pomogneš ljudima da žive u slobodi prema Božjem zakonu i u Božjoj slobodi te da mognu biti ljudi. Slobodan i za život sposoban jest samo onaj tko se klanja, tko ljubi, tko živi sukladno Božjemu zakonu.”

(Alfred Friedrich Delp, njemački isusovac koji je za vrijeme nacionalsocijalizma osuđen i obješen 2. veljače 1945.)

I u najboljim obiteljima postoje životne situacije koje je teško razumjeti. Pitanje je samo kako se prema tome odnosimo. Sveta je Obitelj bila idealna i savršena jer u njoj nije bilo grijeha, iako je pojedinim članovima ove obitelji Bog povjerio dosta toga što je bilo povezano s teškoćama i iskustvom patnje. Oni su prihvaćali Božju volju i s pouzdanjem u Boga kročili naprijed. Kada je Isus na onako neugodan način postavio pitanje Mariji i Josipu „zašto ste me tražili“ i da on treba krenuti svojim putem kako bi izvršio volju Oca nebeskoga, nisu mu oni uskratili povjerenje koje su do tada imali u njega. Mislim da je važno da se i članovi naših današnjih obitelji znaju međusobno slušati, da pokušaju shvatiti jedno drugo i kad se pojave neke razlike, da ipak sačuvaju i izgrađuju međusobno povjerenje.

Ne trebamo se bojati nesavršenosti“

Obitelj se ove Godine obitelji posebno našla u središtu crkvenog promišljanja, a time i u žiži medijske pozornosti. Moram priznati da smo se pritom nagledali i naslušali svega i svačega za vrijeme održavanja Biskupske sinode u Rimu. Ipak, trajan je značaj obitelji kao jezgre za društvo (narod) i Crkvu. Papa Franjo je u poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije od 23 siječnja 2015. progovorio jasno o tom značaju: „U obitelji učimo jedni druge prihvaćati i podržavati, razabrati izraze lica i trenutke šutnje, smijati se i plakati zajedno s ljudima koji nisu izabrali jedni druge, a ipak su jedni drugima toliko važni. To nam uvelike pomaže razumjeti značenje komunikacije kao prepoznavanje i stvaranje bliskosti. Kad smanjujemo udaljenosti uzajamnim zbližavanjem i prihvaćanjem, možemo doživjeti zahvalnost i radost ... Obitelj također pokazuje da je živa ako se izdigne iznad same sebe, a obitelji koje su to učinile mogu komunicirati svoju poruku života i zajedništva, mogu dati utjehu i nadu ranjenim obiteljima, a time i graditi samu Crkvu koja je obitelj obitelji ... Obitelj je, više od bilo čega drugog, mjesto gdje se, u svakodnevnom zajedničkom životu, stječe iskustvo vlastitih i tuđih granica, nailazi na male i velike probleme što ih nosi suživot s drugim osobama, slaganje s drugima. Ne postoji savršena obitelj. Ne trebamo se bojati nesavršenosti, slabosti pa čak ni sukoba, već trebamo naučiti kako se s njima konstruktivno nositi. Zbog toga obitelj u kojoj nastavljamo jedni druge voljeti unatoč našim ograničenostima i grijesima postaje škola opraštanja. Opraštanje je samo po sebi proces komunikacije. Kroz izraženo i prihvaćeno kajanje je moguće ponovno uspostaviti i unaprijediti komunikaciju koja je prekinuta. Dijete koje nauči u obitelji slušati druge, razgovarati s drugima s poštovanjem i izražavati svoj stav ne poričući tuđi, bit će u društvu graditelj dijaloga i pomirenja.“