Velikom četvrtku pripada i tamna noć Maslinske gore

Propovijed pape Benedikta XVI. na Misi Večere Gospodnje


Tijekom Velikoga tjedna 2012. tadašnji papa Benedikt XVI. svojim je propovijedima podsjetio da je Kristovo uskrsnuće definitivno promijenilo stanje čovjeka i svijeta. Donosimo propovijed koja je izrečenu na Misi Večere Gospodnje.

Draga braćo i sestre!

            Veliki četvrtak nije samo dan ustanove presvete euharistije, čiji sjaj zasigurno zrači na sve ostalo i privlači ga, tako reći, u sebe. Pripada Velikom četvrtku i tamna noć Maslinske gore prema kojoj Isus odlazi sa svojim učenicima; dio toga je samoća i Isusova napuštenost – koji moleći ide prema tami smrti; dio toga je i Judina izdaja i uhićenje Isusa, kao i Petrovo zatajenje, optužba pred Sinedrijem i predaja poganima, Pilatu. Pokušajmo u ovom trenutku produbiti nešto od tih događaja jer se u njima odvija otajstvo našeg otkupljenja.

            Isus izlazi u noć. Noć znači nedostatak komunikacije, situacija u kojoj jedan ne vidi drugoga, simbol je nerazumijevanja, zamračenja istine. To je prostor u kojem se zlo, koje se pred svijetlom mora sakriti, može razviti. Sam Isus je svijetlost i istina, komunikacija, čistoća i dobrota. On ulazi u noć. Noć je, u krajnjem slučaju, simbol smrti, konačni gubitak zajedništva i života. Isus ulazi u noć da bi je nadvladao i otvorio novi Božji dan u povijesti čovječanstva.

            Tijekom tog hoda On je pjevao sa svojim učenicima psalme oslobođenja i otkupljenja Izraela, koji su podsjećali na prvi Vazam u Egiptu, noć oslobođenja. Sada On ide, kao što je običavao, sam moliti i razgovarati kao Sin s Ocem. Ali za razliku od uobičajenog, u svojoj blizini  želi imati trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana. Trojicu koja imaju iskustvo preobraženja – gdje se u njegovu ljudskom liku pokazala slava Božja – i koji su Ga vidjeli u središtu između Zakona i Proroka, između Mojsija i Ilije. Čuli su kako On razgovara s obojicom o njegovu „izlasku“ u Jeruzalem.

Izlazak Isusa u Jeruzalem – koja tajanstvena riječ! Izlazak Izraela iz Egipta bio je događaj bijega i oslobođenja naroda Božjega. Koji vid je trebao imati Isusov izlazak u kojem se cilj te povijesne drame trebao definitivno ispuniti? Učenici postaju svjedoci prvog dijela tog izlaska – krajnjeg poniženja, koje je, međutim, bitan korak izlaska prema slobodi i novom životu, kojem izlazak smjera. Učenici, čiju je blizinu u onom smrtnom času tražio kao element ljudske podrške, ubrzo se uspavljuju. Međutim, čuli su neke dijelove Isusove molitve i primjećivali su njegovo držanje. Oboje im se urezalo u dušu i oni su ih prenijeli kršćanima za vječnost. Isus zove Boga „Abba“, što znači – kako oni nadodaju – „Oče“. Međutim to nije uobičajeni oblik za riječ „otac“, nego je riječ u dječjem govoru – srdačna riječ kojom se nitko nije usuđivao obraćati Bogu. Sad je to govor Onoga koji je uistinu „dijete“, Sin Oca, Onog koji se nalazi u zajedništvu s Bogom, u najdubljem jedinstvu s njime.

            Ako se upitamo koji je najkarakterističniji element Isusa u Evanđeljima moramo reći: Njegov odnos s Bogom. On je uvijek u zajedništvu s Bogom. Biti s Ocem je bit Njegove osobnosti. Preko Krista uistinu upoznajemo Boga. „Boga nitko nikada ne vidje“ kaže Ivan. On „koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (1,18). Sad poznajemo Boga kakav uistinu je. On je Otac, i to apsolutne dobrote u koju se možemo uzdati. Evanđelist Marko, koji je sačuvao sjećanja Svetoga Petra, opisuje nam da je molbi „Oče“ još dodao: „Tebi je sve moguće, Ti sve možeš“ (usp. 14,36). On koji je Dobrota, istovremeno je i vlast, on je svemoguć. Vlast je dobrota i dobrota je vlast. Ovo povjerenje možemo naučiti iz Isusove molitve na Maslinskoj gori.

            Prije razmišljanja o sadržaju Isusova zahtijeva moramo obratiti pozornost na ono što evanđelisti izvješćuju o Isusovu stavu tijekom molitve. Matej i Marko govore da On „pade ničice“ (Mt 26,39; Mk 15,35), dakle stav potpune podložnosti, koji je sačuvan u rimskoj liturgiji Velikog petka. Međutim, Luka nam opisuje da je Isus molio klečeći. U Djelima apostolskim on govori kako i sveci mole klečeći: Stjepan tijekom kamenovanja, Petar u kontekstu uskrsnuća mrtvaca, Pavao na putu mučeništva. Tako je Luka trasirao malu povijest molitve u klečećem stavu u Crkvi koja je nastajala. Kršćani, svojim klečanjem, ulaze u molitvu Isusa na Maslinskoj gori. U prijetnji vlasti zla oni su i klečeći uspravni pred svijetom, ali kao sinovi, kleče pred Ocem. Pred slavom Božjom, mi kršćani pokličemo i priznajemo Njegovo božanstvo, ali u tom činu izražavamo i naše povjerenje da On pobjeđuje.  

            Isus se bori s Ocem. Bori se samim sobom. I bori se za nas. Iskušava tjeskobu pred snagom smrti. Ovo je prije svega jednostavno prevrat, samog čovjeka i dapače svakog živog stvorenja, pred prisutnosti smrti. Kod Isusa se radi o nečem višem. On produžuje pogled u noći zla. Vidi blatni priljev svih laži i kleveta koje mu dolaze ususret u onom kaležu koga mora piti. To je pomutnja potpuno Čistog i Svetog pred cijelom bujicom zla ovog svijeta koja se slijeva na Njega. On također vidi i mene te moli za mene. Tako je ovaj trenutak Isusove smrtne tjeskobe bitni element u procesu Otkupljenja. Poslanica Hebrejima je stoga označila Isusovu borbu na Maslinskog gori kao svećenički čin. U ovoj Isusovoj molitvi, prožetoj smrtnom tjeskobom, Gospodin vrši svećeničku službu: preuzima na sebe grijeh čovječanstva, svih nas i vodi nas k Ocu. 

            Na kraju moramo još obratiti pozornost na sadržaj Isusove molitve na Maslinskoj gori. Isus govori: „Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14,36). Prirodna volja Isusa Čovjeka uzmiče pred tako groznom stvari. Moli da od toga bude pošteđen. Međutim, pošto je Sin, polaže ljudsku volju u volju Oca: ne ja, već Ti. Time je On preoblikovao Adamov stav, čovjekov istočni grijeh, i tako ozdravio čovjeka. Adamov je stav bio: „Ne ono što si ti htio, Bože; ja želim biti bog.“ Ova oholost je prava bit grijeha. Mislimo da smo slobodni i uistinu svoji samo ako isključivo slijedimo svoju volju. Bog se čini kao protivnik naše slobode. Moramo se osloboditi od Boga – ovo je naša misao – samo tada ćemo biti slobodni. To je temeljna pobuna koja prožima povijest i temeljna laž koja izopačuje naš život. Kada se čovjek suprotstavlja Bogu, usprotivljuje se vlastitoj istini, ne postaje slobodan, nego otuđen od sebe. Slobodni smo jedino ako smo u našoj istini, ako smo sjedinjeni s Bogom. Tada zaista postajemo „kao Bog“ – ne suprotstavljajući se Bogu, ne rješavajući Ga se i niječući Ga. U borbi molitve na Maslinskoj gori Isus je ukinuo lažnu proturječnost između poslušnosti i slobode i otvorio put prema slobodi. Molimo Gospodina da nas uvede u ovaj „da“ Božjoj volji, čineći nas tako uistinu slobodnima. Amen.

M.U/KT