Piše: Perica Majić

Priznat ćemo da unatoč neprestanu razvoju ljudskog uma i pomicanju granica ljudske mogućnosti, čovjek ipak vidi samo djeliće vlastite stvarnosti u kojoj živi. Problem je kada se donose razne odluke koje su često „sudbonosne“ i pogrešne, a imaju utemeljenje na nepotpunim činjenicama.

Jeremija i teškoća prorokovanja

Bog je onaj koji vidi cjelovitu sliku i pravca ljudskog kretanja i cilja gdje čovjek treba doći. Upravo je to jedna od poruka današnjih čitanja, a posebno se to da iščitati iz današnjeg prvog čitanja u tegobama proroka Jeremije. Svi proroci koje je Jahve pozvao na neprestano propovijedanje imali su problem oduzimanja kredibiliteta u narodu koji ih je trebao slušati. Oni su vidjeli cjelokupnu sliku jer svoj „mandat“ proroštva su dobivali od samoga Boga i uvijek su ustajali kada je životni brod Izabranog naroda skretao s kursa. Bili su pozvani po svaku cijenu opominjati, upućivati, poučavati i čistiti ispravnost vjerovanja. Često su cijene prorokovanja bile poruga i batine. Jer pobornici krivog puta nikada nisu voljeli čuti za vlastitu pogrešku.

Izraelski narod je kroz svoju povijest morao voditi politiku sklapanja ugovora savezništva s drugima, a drugi s kojima su ti ugovori bili sklopljeni iskorišćivali su to kao znak slabosti i podjarmljivali Izraelce oduzimajući sva prava. Politika izraelskih kraljeva bila je vođena ljudskom logikom i oslonjena na nepotpunu sliku o drugima. A proroci su uvijek pokušavali prizvati svjetlo vjere u svima da i u teškim povijesnim trenutcima jedino i najsnažnije oružje koje Izrael ima jest sam Bog i Savez s Njim. Iako je prorokovanje ponavljanje riječi: „Nasilje! Propast!“, ono je uvijek opomena kada se napravi pogrešan korak koji udaljava od Boga.

Danas smo i mi vođeni logikom ovoga svijeta koja se može svesti pod tri ključna načela: moć, isplativost i ugodnost. Sva tri načela imaju u svojem temelju trenutak koji ne vodi nigdje i u kojem se čovjek gubi. Ljudski život jest putovanje koje bi u svojem cilju trebalo imati proslavljanje čovjeka. To se može ostvariti jedino ako je naše srce otvoreno utjecaju božanske prisutnosti koja će našim očima dati snagu neprestana traženja subjekta darivanja ljubavi koja se ne boji žrtve. Ta životna staza je utrta i poznaje se njezin pravac jer je po njoj hodio sam Krist pokazujući što to znači živjeti, ne isprazno živjeti, nego živjeti za drugoga.

Iako danas imamo nedostatak proroka i hrabrosti u službenicima oltara, dovoljno je pasti na koljena i promatrajući Presveto, tiho Boga upitati: „Kuda ide naš život?“ Ne smijemo izgubiti smisao postavljajući sebi kratke distance kretanja, nego naše kretanje treba biti na pogon milosti Božje. Tek kada postanemo ljudi s dovoljno Boga u sebi, neće nas onda zaplašiti nikakva životna teškoća ni problem.

Što je volja Božja

Današnji televizijski programi i novinske stranice obiluju raznim horoskopima, otkrivanjem ljudske stvarnosti, prokazivanjem ljudske budućnosti i instant-rješenjima ljudskih problema. Čudno je to, s jedne strane se propagira bezgranična sloboda ljudskog života u kojoj i sam život nije svet, govori se o potpadanju čovjeka samo zakonima „prirode“ u kojoj se budućnost nikako ne može znati, priča se o ukidanju svih mogućih tabua, a istodobno tamo neka marioneta u eterskom prostoru „naprednih“ medija govori „dogodit će ti se ovo, dogodit će ti se ono“. Oduzima se pravo Bogu da postoji, a daje se pravo kartama da riješe probleme. Smiješno!!!

U svijetu izokrenutih vrijednosti stameno stoji nepromijenjena vijest volje Božje koja je i te kako ovdje i sada. Apostol Pavao zaklinje zajednicu u Rimu: „Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja...“ Ne može se vidjeti volja Božja ako je naša logika prizemna i svjetovna. Ne može se pronaći Bog na mjestima gdje se grmi o slobodi zarobljavajući čovjeka. Nema volje Božje tamo gdje je ljudsko srce malo i samo sebi smisao. Pavao poziva na neprestanu budnost i neprestani rad na sebi kako bi mogli uopće doseći što je volja Božja. Ta budnost nikada nije bila potrebnija nego danas nama koji smo na svetim nedjeljnim misama, nama koji slušamo riječi evanđelja, nama koji uzimamo svaki dan Tijelo Kristovo u svoje srce. Bog će progovoriti našem srcu tek onda kada iz njega izbacimo svako zrno sebičnosti, mržnje, odbacivanja i oholosti te prihvatimo svoj život kao hodajuće evanđelje poslano ovom svijetu.

Križ, sredstvo spasenja i ispravna života

Ispunjenje volje Božje osobito je naglašeno u današnjem evanđelju u kojem Isus želi poučiti svoje učenike i prikazati im sebe kao izvršitelja volje Božje. Vjerojatno je Isus spustio apostole na zemlju kada im je srušio sliku o sebi kao vojnom vođi, političkom pokretaču promjena ili novom lideru ekonomskih promjena. On otkriva sebe kao patnika koji će umrijeti za druge i onda će za njih i uskrsnuti. Petar ga odvraća jer je za njega ta slika nespojiva s onim što očekuje od Isusa. Petar nije još imao nikakva saznanja o pobjedi u porazu, ni dobitka života u umiranju. Križ kojega je Isus prvi nosio jest ideal ispravna življenja koji ima svoju dosljednost. To je život bez mrmljanja i bez okrivljavanja nekoga ili nečega. To je borba sa zlom u nadi da je s nama Bog. Svatko treba nositi svoj križ i biti svjestan da se svakoga dana na kalvariji ljudskog života prolijevaju spasonosne kapi Kristove krvi za mene i tebe. Stoga ispunjenje volje Božje nikako nije bježanje od života tražeći utočište u bjegovima koji nas otimaju od nas samih, nego je to prihvaćanje vlastite stvarnosti kao vremena i mjesta u kojem moj život mora biti neprocjenjiva vrijednost za druge.

Govori jedna kineska priča: Neki je siromašni čovjek imao konja koji mu je mnogo značio. Jednoga dana konj je odlutao i nije se vratio. Dođoše drugi seljaci i rekoše: „Kakva nesreća!“ Čovjek reče: „Možda?“ Nekoliko dana kasnije konj se vrati skupa s jednim divljim konjem koji mu se pridružio. Dođoše seljaci i rekoše: „Kakva sreća!“ „Možda?“, reče čovjek. Sutradan je čovjekov sin pokušao jahati na divljem konju te je pao s njega i slomio nogu. Seljaci rekoše: „Kakva nesreća!“ „Možda?“, reče čovjek. Nekoliko dana kasnije izbio je rat i svi mladići iz sela morali su poći u rat. Jedino sin onoga čovjeka nije mogao jer je imao slomljenu nogu. Dođoše seljaci i rekoše: „Kakva sreća!“ „Možda?“, reče čovjek.

Možda i ono što sada izgleda kao sreća može postati jednom nesreća.