(Jon 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31; Mk 1,14-20)

III. NEDJELJA KROZ GODINU B

Svevremeni i svakodnevni poziv na obraćenje


Starozavjetna knjiga o Joni poučna je priča koja želi dati odgovor na pitanje kako se Bog odnosi prema čovjeku grješniku. Kroz povijest izabranoga naroda uvijek se pobožnim Izraelcima i pravednicima u narodu naglašavalo da se Bog skrbi za sve ljude i sve narode.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Jona, Božji glas i njegov prorok, prolazi Ninivom, koja se ovdje navodi kao simbol za sve poganske narode. On prema ovom poganskom gradu ne gaji nikakve simpatije, ali kad već mora nešto raditi u Božje ime, onda to čini s podijeljenim osjećajima i teška srca, pa skoro nezainteresirano propovijeda izgovarajući jednu jedinu rečenicu kao što je u stara vremena po našim gradovima činio telal, a i na ovakvu njegovu propovijed čitav grad čini pokoru. To je njihovo obraćenje prihvaćena ponuda Božje ljubavi i dar njegova milosrđa, a nikako uspjeh Jonine propovijedi. Tko prihvati ovu ponudu i dar Božjeg milosrđa i vrati se Bogu, doživljava iskustvo Božje ljubavi koja je oduvijek čekala na njega.

Čovjekova smetlišta

„Vrijeme je kratko“ i „prolazi obličje ovoga svijeta“, kaže apostol Pavao u Poslanici Korinćanima. Dok na ovu prolaznost gleda očima vjernika koji radosno i s čežnjom iščekuje Gospodnji pojavak, danas se ovaj osjećaj prolaznosti, osjećaj kako nam polako otkucava sat, izražava drukčijim izrazima. Mnogi suvremeni kritičari potrošačkog mentaliteta ukazuju kamo nas naš nerazuman odnos prema našoj životnoj okolini vodi. Mnogi upozoravaju da više nemamo vremena jer smo od divnog Božjega svijeta napravili veliko smetlište. Mi možemo nadodati da se to ne odnosi samo na ono materijalno smetlište, nego i na sve ono što nam onečišćuje i duhovnu sferu života. Odavno je moderni čovjek u svojoj nutrini postao odlagalište za sve moguće vrste smeća. Ono što nas je nekoć ispunjavalo radošću i mirom, što nam je davalo sigurnost i utjehu – kao što je obitelj čija je osnova brak i bračno zajedništvo – sada primjećujemo kako nešto na to području nije uredu. Mali broj ljudi se pokreće da u sebi ponovno uspostave red i ravnotežu. A to bi pomoglo ozdravljenju naših obitelji, ali i ozdravljenju čovjeka pojedinca kao člana obitelji i društvene zajednice.

Što je ljude održavalo u zajedništvu?

Jedna zgoda govori o nekom staračkom bračnom paru gdje su muž i žena bili prešli devedesetu, a njihovo potomstvo odlučilo proslaviti njihovo dugogodišnje zajedništvo života u braku kao dijamantni jubilej. Za tu su se proslavu zainteresirali i lokalni mediji, pogotovo zato što se uz župnika pojavio i sam gradonačelnik sa svojom svitom i buketom cvijeća da u ime svih mještana čestita slavljenicima. Došli su fotografi i slikali ih, lokalna televizija s kamerama, znatiželjni novinari koji su im željeli postaviti neka pitanja. Tako ih je novinar mjesne televizije pred kamerom upitao što ih je kroz tolike godine održalo da su ostali zajedno dok veliki dio današnjih brakova jedva izdrži koju godinu, a kod nekih se ni potpisi na papiru ne osuše, a već se hlade od tolikih slavlja i zakletvi vjernosti dok ih smrt ne rastavi. Na to im je starica živahna pogleda i krepka glasa odgovorila: „Znate, mi smo vam stari i pripadamo onoj generaciji koja je popravljala stvari kad im se pokvare, a nismo ih bacali.“

Jesmo li oguglali?

Bi li prorok Jona naišao na onakvu pozornost među nama kao što ju je našao kod žitelja velikoga grada Ninive? Istina, Jona je dobio neugodan i težak zadatak od Gospodina. Ljudski gledano, čini se kao da njemu osobno i nije stalo do toga što će se dogoditi s tim gradom jer njegovi žitelji ionako nisu „naši“, pa najprije želi izvrdati neposluhom, zato umjesto da krene na Istok u Ninivu, on udara na drugu stranu, na brod pa na Zapad, u Taršiš. Gospodin uvijek ima načina da neposlušna slugu vrati natrag i podsjeti ga na zadaću koju ima izvršiti. I Jona to čini, istina nevoljko, vuče se po gradu dan hoda, pa kao pokvarena ploča ponavlja jednu rečenicu: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena“, ali on to čini. Iako je svojim neposluhom htio poremetiti Božji plan, ali Bog ga na svoj način prisiljava da ljudima preko njega uputi upozorenje i poziv. Tako se i na ovakvu propovijed sve živo u gradu, od kralja do prosjaka, oblači u kostrijet, posipa pepelom i kreće na put obraćenja, a Gospodin odustaje od gnjeva. Jedino je još Jona ostao neobraćen u svojoj nutrini. „Ah, Gospodine, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. Sada, Gospodine, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti“ (Jon 4,2-3). Kad je riječ o čovjekovoj nutrini, tu se i za Boga pali crveno svjetlo jer on poštuje čovjekovu slobodu, pa je u slučaju Jonina obraćenja nemoćan. Prorok mora sam spoznati da se slika Boga koji bi se vodio načelom da treba praštati samo meni (nama), a druge osuditi, ozbiljno dovodi u pitanje jer je on Bog svih, on je milosrdan i blag prema svakom svome stvorenju.

Kako bi suvremeni čovjek reagirao na ovakav Jonin poziv? Vjerojatno bi se većina nas nasmijala i rukom odmahivala kao što su Atenjani odmahivali apostolu Pavlu kad im je počeo govoriti o uskrsnuću tijela. Čovjek bez Boga ne osjeća da bi nekome trebao odgovarati za nešto. On je autonoman, pa želi činiti ono što hoće ili ne činiti ništa, bez obzira koliko netko od njega tražio nešto. U njegovim očima ne postoji grijeh, grijeh kao krivnja pred Bogom. Nekima bi možda bilo neugodno u ušima jer se moderni čovjek plaši svega, a posebno zlogukih glasova ili kako znaju reći - „da se ne urekne“.

Put u ropstvo

Čovječanstvo će samo sebe osuditi na propast ako ne prestane bez Boga, odnosno protiv Boga upravljati Božjim darovima i povjerenim nam blagom. Već smo ovdje u svojoj zemlji imali priliku osjetiti djelovanje prevelikog „blagoslova“ u oružju, a stalno sa zebnjom promatramo zbivanja u svijetu koja nisu daleko od nas, te ne znamo kako će to završiti iako nam je poznato kamo to sve vodi. Slike s potocima krvi i suza ulaze u naše domove preko medija, a mi se zgražamo, a možda se među nama i nađe netko da u molitvi, pa makar bila površna kao što je površna bila i Jonina propovijed, preporuči one izbjeglice, majke s djecom u naručju i djecu u izbjegličkim šatorskim naseljima bez osnovnih životnih uvjeta. Ma i nije toliko problem u naoružavanju, koliko u onomu što nas tjera da se natječemo tko će biti jači u oružju. Tek što smo pomislili kako su prevladane mustre neprijateljskih podjela na Istok i Zapad, bogati Sjever i siromašni Jug, a već smo ponovno u nekakvim novim podjelama, da ne govorim samo o ovim našim malim podjelama u vlastitoj zemlji. Ni ovdje nije toliko problem u podjelama, nego u onomu što nas tjera i potiče da kopamo rovove, postavljamo žice i stalno kopamo nove kanale ili podižemo ograde koje će nas razdvajati. Zar nije uvijek na snazi ona iskonska čovjekova čežnja da bude kao Bog, gospodar nad sobom i nad svijetom u kojemu živi, gospodar nad čovjekom i prirodom. Zato i ovo što naša generacija doživljava nije ništa drugo nego stalno ponavljanje povijesti Adama i Eve koji su željeli biti kao bogovi, a izgubili su raj; ništa drugo nego ponavljanje gradnje babilonske kule gdje su ljudi postali žrtve svojega vlastitog uzdizanja; ništa drugo nego ponavljanje povijesti izabranog naroda koji je redovito upadao u nevolju kad se od Boga udaljavao i počeo služiti idolima. Naravno kad se čovjek udaljuje od Boga, onda se udaljuje i od izvora života koji je u Bogu; udaljuje se od izvora svoje radosti. Pa umjesto da hoda kroz život, počinje životariti, tavoriti dane i propadati. Ništa drugo nego ropstvo u koje čovjek stalno pada. Zato Bogu čovjekoljupcu ne preostaje ništa drugo nego uvijek iznova preuzeti inicijativu i progovoriti preko usta proroka i pozvati na obraćenje.

„…koji je pozvao na obraćenje“

I Isus započinje svoj javni nastup kao što su ga započinjali i starozavjetni proroci pozivom na pokoru i obraćenje. Sa svom ozbiljnošću traži od slušatelja da se obrate Bogu. Obraćenje uključuje u sebi odvraćanje od zla. Isusov je poziv prožet velikom ljubavlju koja se očituje u milosrdnom odnosu prema grješnicima iz slabosti. Isus svojim govorom ne utjeruje strah ljudima u kosti. Taj poziv ne odjekuje u ušima slušatelja kao prijetnja, nego kao ponuda, ohrabrujući poziv koji ulijeva snagu i nadu: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Ljepota ovoga novoga odnosa prema Bogu, koji pokreće ljudsko srce i usmjerava ga prema dobru, daje čovjeku snagu da se odrekne zla i čini djela pravednosti.

Ljudi su počeli osjećati da se s Isusovim nastupom u Galileji približilo Božje kraljevstvo, a On stalno poziva sve na obraćenje i vjeru jer obratiti se, znači vjerovati evanđelju. A milost Božja i njegovo djelo na snazi su ako netko čuje taj poziv i ako bez krzmanja i predrasuda pođe za njim, i to onako kako je to činio Sv. Franjo Asiški koji je čak i na kraju svojega života imao snage reći: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili išta napredovali.“ Svima nam je potrebno obraćenje, i to stalno obraćenje. Potrebno nam je obraćenje od svih oblika oholosti i uzdizanja, stalnog opravdavanja svojih postupaka, svoga govora, svoga krivog odnosa prema Bogu i ljudima, hladnoće i neljubaznosti prema drugima, naše sitničavosti. Dok živimo na zemlji, stalno smo na putu prema Bogu. Neka taj put bude posut svim onim mislima, riječima i djelima po kojima će nas Gospodin prepoznati da smo njegovi. Amen.

Molitva vjernika:

Gospodinu našemu Isusu Kristu koji je uzašao na nebo i sjedi s desna Bogu, a koji će doći u slavi i suditi žive i mrtve, upravimo svoje molitve:

  1. Za jedinstvo Crkve, da razdijeljeni kršćani, vođeni snagom Duha Svetoga, pronalaze putove koji ih vode jedinstvu u slušanju glasa Dobroga Pastira koji nas sve poziva da ga slijedimo, molimo Te.
  2. Za svećenička i redovnička zvanja u Crkvi: Gospodine daruj svojim slugama i službenicama milost obraćenja kako bi mladi u nama prepoznali Tvoje lice i bez rezerve prihvatili Tvoj poziv da krenu za Tobom; nama daj da svoju službu vršimo u zajedništvu i ljubavi bez grješnih primisli konkurencije, zavođenja i ograđivanja vlastitih torova, molimo Te.
  3. Za našu državu Bosnu i Hercegovinu: Gospodine daruj našoj domovini, u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo, mir i sigurnost, a nama pomozi da svojim radom i zalaganjem pomažemo njezinu razvoju i pravednu ustroju, molimo Te.
  4. Za spasenje svega svijeta, da ljudi oslobođeni od grijeha žive u miru pred Tobom, stalno izgrađujući mir jedni s drugima, molimo Te.
  5. Za naše drage pokojne: Gospodine po svojem milosrđu izbriši im sve krivice i podari im mjesto u društvu svojih svetih, molimo Te.

Oče nebeski, poslušaj naše molitve koje Ti upravljamo i pogledaj na nas u našim nevoljama, te svim ljudima daj milost da žive u sigurnosti i miru. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.