Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Sredina 20. stoljeća bila je izuzetno izazovna za Katoličku Crkvu. Završetak Drugog svjetskog rata, novi svjetski poredak s dva izražena bloka: zapadnim kapitalističkom i istočnim socijalističko-komunističkim, nove filozofske škole i razvoj znanosti, prije svega prirodnih, u znatnoj mjeri uzdrmao je temelje klasične tridentske katoličke teologije na koju je najveći utjecaj imao Sv. Toma Akvinski. Novi filozofski pravci poput egzistencijalizma, čije je učenje naglasak stavilo na postojanje (egzistenciju) a ne na bit (esenciju), i koji je Pio XII. dobrano kritizirao, bili su jedan od povoda za izdavanje enciklike Humani generis koja je pisana apologetskim stilom. S takvim novim idejama u pitanje je dovedeno razumijevanje katoličke dogme, ali i narav crkvenog učiteljstva. No, unatoč tomu, Papa je potaknuo katoličke filozofe i teologe na upoznavanje s tada aktualnim teorijama kako bi mogli obraniti božansku i ljudsku istinu te ju utisnuti u srca ljudi (usp. HG 9).

Filozofsko-teološka strujanja
S velikom dozom ozbiljnosti Sveti Otac je tada upozorio kako neki zaslijepljeno brane evolucionizam tako što su podupirali monističku i panteističku hipotezu o svijetu izloženom stalnom razvoju. Njome su se služili i pobornici komunizma kada su branili i širili svoj dijalektički materijalizam uklanjajući iz umova svaki pojam Boga. „Lažne tvrdnje takvoga evolucionizma, zbog čega se odbacuje sve što je apsolutno, stalno i nepromjenjivo, utrli su put zastranjenjima nove filozofije koja je konkurencija idealizmu, filozofiji imanencije i pragmatizmu, a uzela je naziv 'egzistencijalizam', zato što odbacuje nepromjenjive biti stvari i stavlja u središte filozofskog interesa isključivo 'egzistenciju' pojedinaca“ (HG 6), upozorio je Pio XII. navodeći i lažni historizam koji se držao samo događaja iz ljudskog života i koji je rušio temelje svake istine i apsolutnog zakona na području filozofije i kršćanske dogme. Nasuprot takvom načinu razmišljanja, Papa je istaknuo filozofiju realizma utemeljenu na učenju Sv. Tome, osobito kada je riječ o odgoju i obrazovanju budućih svećeničkih i redovničkih kandidata. „Ako se dobro promotri sve do sada rečeno, jasno će se uvidjeti razlog zbog kojeg Crkva zahtijeva da budući svećenici steknu filozofsku naobrazbu 'u skladu s metodom, učenjem i načelima anđeoskog naučitelja', budući da se, kao što nam je dobro znano iz višestoljetnog iskustva, Akvinčeva metoda ističe jedinstvenom nadmoćnošću kako u poučavanju učenika tako u traženju istine; njegov je nauk k tomu u skladu s božanskom objavom i pokazao se vrlo djelotvornim za pohranjivanje temelja vjere na sigurno kao i za korisno i sigurno ubiranje plodova zdravog napretka“ (HG 31), poručio je tada Pio XII. prije svega profesorima na teološkim učilištima.

Istražiti evolucionističko učenje
Unatoč svojoj apologetskoj nakani, enciklika Humani generis u povijesti Katoličke Crkve ostat će upamćena jer je u njoj Papa dao zeleno svjetlo istraživanju na području pozitivnih znanosti, što će svoj puni zamah doživjeti nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.  ̶  1965.). Pio XII. je tada napisao kako je potrebno da se dokazane činjenice pozitivnih znanosti uzmu ozbiljno, ali kako katolici ipak trebaju biti oprezni kada je riječ o pretpostavkama koje, premda su na neki način znanstveno utemeljene, zadiru u učenje sadržano u Svetom pismu ili u predaji (usp. HG 35). Enciklika je dopustila raspravu o evoluciji ljudskog tijela ako je ona u skladu sa znanošću i ne negira da je dušu neposredno stvorio Bog. „Zbog tih razloga crkveno učiteljstvo ne brani da u skladu sa sadašnjim stanjem znanosti i teologije mjerodavni stručnjaci na oba područja istražuju i pretresaju evolucionističko učenje. Ono naime istražuje podrijetlo ljudskog tijela, te uči kako ono potječe od preegzistentne organske materije, dok nas vjera obvezuje vjerovati kako su duše izravno stvorene od Boga. No, to se treba činiti tako da se razlozi dvaju mišljenja, hoću reći onoga koje se izjašnjava u prilog i onoga koje se protivi evolucionizmu, pretresaju i preispituju s nužnom ozbiljnošću, umjerenošću i taktom i samo ako su svi spremni pokoriti se sudu Crkve, kojoj je Krist povjerio 'zadaću na vjerodostojan način tumačiti Sveto pismo i braniti vjerske dogme'. Ipak, neki prelaze granice te slobode u raspravama, te postupaju tako kao da je već s potpunom sigurnošću dokazano samo podrijetlo ljudskog tijela iz preegzistentne organske materije, služeći se pritom do sada prikupljenim činjenicama koje na to upućuju i razmišljanjima koja se temelje na istim indicijama, i sve to kao da u izvorima božanske objave nema ničega što bi na tome području zahtijevalo veću umjerenost i oprez“ (HG 36), pojasnio je Pio XII. Upozorio je pritom na poligenizam kazavši: „Kristovi vjernici naime ne mogu prihvatiti ono mišljenje, za koje tvrde oni koji ga iznose, da je ovdje na zemlji bilo pravih ljudi poslije Adama, koji ne vuku podrijetlo prirodnim rađanjem od njega kao praroditelja sviju, ili da Adam označava neki skup praroditelja; nikako se naime ne vidi, kako bi se takve tvrdnje mogle složiti s onim što se nalazi u izvorima objavljene istine i dokumentima crkvenog učiteljstva o izvornom grijehu, koji proizlazi iz uistinu učinjenog grijeha jednog Adama, koji se rađanjem prenosi na sve, tako da ga svaki pojedinac ima kao svoj“ (HG 37).

Neupitnost crkvenog učiteljstva
Enciklika je posebnu pozornost posvetila i neupitnosti crkvenog učiteljstva, osobito glede tumačenja Svetog pisma, jer su očito tadašnje filozofske misli i nove teorije (prije svega evolucionizma i velikog praska) ušle i među teologe, ali i vjernike laike. Njima je Pio XII. izričito bio poručio: „Neka svim silama i žarom nastoje dati svoj udio u napretku znanosti koji poučavaju, ali neka također dobro paze da ne prekorače granice koje smo mi postavili u cilju obrane vjere i katoličkog nauka“ (HG 43). Osobitu poruku poslao je dijelu teologa koji je smatrao kako enciklike ne pripadaju redovnom učiteljstvu Crkve. „Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati“, pojasnio je tada Pio XII.

Put suradnje
Enciklika Humani generis nije jedan od citiranijih papinskih dokumenata, ali je važna jer je otvorila vrata suradnje između teologije i prirodnih znanosti. Unatoč dominantnom oprezu koji u njoj prevladava i oslikava način crkvene komunikacije toga doba, temeljni zaključci iz ove enciklike nastavili su se razvijati u narednim desetljećima u Katoličkoj Crkvi, osobito nakon Drugog vatikanskog sabora. Nekoć veliki prijepori u mišljenjima o nastanku svijeta i čovjeka, s razvojem pozitivističkih znanosti pokazali su se da nisu protivni učenju Crkve te da i teorija evolucije nije protivna kršćanskom razumijevanju stvaranja. To je samo još jedan od očitovanja da se vjera i znanost, filozofija i teologija ne isključuju nego nadopunjuju.