Piše: dr. Hrvoje Kalem, Katolički tjednik   

Drugi vatikanski koncil predstavlja kamen međaš u nauku o Crkvi. Taj duboko ekleziološki, a tek onda pastoralni koncil sazvan je, prema riječima pape Ivana XXIII., kako bi Crkva u novoj povijesnoj situaciji rekla sebi i svijetu tko je i što je. To je bio temeljni razlog sazivanja Koncila kako bi Crkva potom iz te osviještene spoznaje nastavila svoje djelovanje.

U svim koncilskim dokumentima možemo pronaći odgovore na pitanje što je i tko je Crkva u svome ad extra i ad intra području. Osobito dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium sažima dvotisućljetne identitetske izazove Crkve te donosi njezinu osobnu kartu ističući kako je ona po svojoj naravi misijska. Kroz cijelu povijest Crkve od patrističkog, srednjovjekovnog, kasnosrednjovjekovnog, preko modernog, pa sve do našeg doba među glavnim pitanjima o Crkvi bila su: je li ona božanska ili ljudska, duhovna ili pojavna stvarnost; pripadaju li joj samo predodređeni ili svi (kršteni); je li vidljiva ili nevidljiva stvarnost; sveta ili grješna. Pod ekumenskim vidom temeljno pitanje bilo je poistovjećuje li se Kristova Crkva s Katoličkom Crkvom i što je s drugim Crkvama, crkvenim zajednicama, religijama i kulturama. Koncil nedvosmisleno, koristeći se ne malom analogijom utjelovljene Riječi, naučava da je Crkva i božanska i ljudska, i sveta i grješna, i vidljiva i nevidljiva, i duhovna i pojavna stvarnost, te da je ona narod Božji okupljen u zajedništvu božanskih osoba, a da su tom Božjem narodu usmjereni svi narodi. Kristova Crkva se nalazi, tj. ima najkonkretniju formu postojanja u Katoličkoj Crkvi koja ima puninu spasenjskih sredstava, iako elemenata dobra i posvećenja ima u drugim Crkvama i crkvenim zajednicama. Neki će drugi koncilski dokumenti, kao što je npr. deklaracija Nostra aetate istaknuti da Crkva ne odbacuje ništa dobra i istinita što postoji u drugim religijama i kulturama, te potaknuti na izraženiju svijest o bratstvu svih ljudi koje svoje polazište ima u jednom Stvoritelju svih ljudi.

Ovaj, do tada nečuveni, koncilski zaokret Crkve ad extra i ad intra te vrlo snažno na latinoameričkom tlu izražena teologija naroda, kao i dokument CELAM-a iz 2007.,  predstavlja okvir unutar koga je papa Franjo vršio svoj 12-godišnji pontifikat. Slijedeći nauk Drugog vatikanskog koncila, te primjere i ostavštinu papâ od Ivana XXIII., a posebno Pavla VI., pa sve do Benedikta XVI., pontifikat pape Franje predstavlja kontinuitet u bitnome, tj. u nauku i smjeru kojim Crkva treba ići prema nauku posljednjeg Koncila, te diskontinuitet u akcidentalnom, tj. u načinu, stilu, jeziku, metodama i intenzitetu provođenja koncilskog nauka. Provođenju tih zacrtanih smjernica papa Franjo je kao i svaki papa dao određeni duh, te prenio odlike svoje osobnosti, duhovnosti, baštine i konkretna konteksta u komu se misaono, duhovno i pastoralno oblikovao. Papa Franjo, koji se odlučio više za pastoralni, a manje za doktrinarni pontifikat, ostao je posve vjeran načelu Ivana XXIII. koji je istaknuo da su jedno istine naše vjere, a drugo forma, stil i način na koji se one izlažu.

Polazeći od koncilskih smjernica i ostavštine svojih prethodnika, Franjo je nastojao preobraziti Crkvu u njezinoj naravi, tj. učiniti je više misijskom u novoj etapi evangelizacijskog poslanja. Želio je, poput svetog pape Pavla VI., da čitava Crkva, u svim svojim strukturama, doživi takvu preobrazbu da sve njezine strukture, običaji te način na koji se stvari čine, postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta. Sve u Crkvi, institucije i službe, osobe i uredi, mora biti u službi evangelizacijske preobrazbe Crkve. Samo tako mogu imati crkveni smisao. Drugim riječima, njegova preobrazba Crkve je u službi njezina pastoralnog djelovanja preko koga će se doći do preobrazbe čitava svijeta. Iz ove, rekli bismo, Papine temeljne svijesti o poslanju Crkve, rodila se i slika o Crkvi koja je u izlasku, o misionarskoj Crkvi, Crkvi otvorenih vrata, samaritanskoj Crkvi, o Crkvi kao poljskoj bolnici, o sinodalnoj dimenziji Crkve koja prodorno želi uputiti na činjenicu da Crkva (pod utjecajem teologije naroda) ne može zanemariti svoju vezu s bazom, odnosno narodom.

Sve ove slike kojima je papa Franjo gledao Crkvu žele ukazati na hitnost evangelizacijskog procesa koji mora biti što neposredniji i osobniji. Kako bi naglasio neposrednost evangelizacijskog djelovanja, njemu je, slikovito rečeno, draža Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i uprljana zbog svoga izlaska na ulice, nego ona koja je bolesna zbog svoje zatvorenosti u klupko opsesija i procedura koje joj daju prividan osjećaj sigurnosti. Papa Franjo je poput svoga imenjaka iz Asiza vidio ruševnu Crkvu, odnosno Crkvu punu bolesnih i ranjenih koje treba integrirati. Takav pristup zahtijeva blagost, milosrđe, otvorenost, spontanost te uključivost. Ovakav stil, koga je promovirao papa Franjo, nije uvijek bilo lišen kritika koje su katkada u rimskom biskupu vidjele Petrova nasljednika koji se odmiče od tradicionalnog nauka.

Kad papa Franjo u svojoj programskoj enciklici Evangelii gaudium govori o potrebi evangelizacije kojoj je cilj preobrazba Crkve, tada iz nje ne isključuje nikoga. Dapače, na tragu dogmatske konstitucije Lumen gentium i misijskog dekreta Ad gentes naglašava da su svi krštenici pod vodstvom svojih biskupa suodgovorni za Crkvu i njezino poslanje. Praktično je to pokazao otvarajući ženama vodeće službe u Crkvi te općenito računajući više na laike u upravljačkim strukturama. Drugim riječima, djelo evangelizacije je temeljna dužnost Božjeg naroda, a ne samo nekih stručnjaka pri čemu bi ostali dio vjerničkog puka bio tek samo primatelj. Za takvu je dužnost potrebno doživjeti duboku unutarnju obnovu i svijest o odgovornosti za poslanje. Jednostavno rečeno, papa Franjo je isticao kako Crkva evangelizira samo onda kada i sama dopušta da bude evangelizirana. Ovo se odnosi na čitavu Crkvu, ali vrijedi i kao osobni princip.

U najsažetijem, tri bitne oznake pontifikata pape Franje – koje nisu došle niotkud, nego izviru iz njegova osobnog pastoralnog iskustva dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, a koje je kao Petrov nasljednik prenio na čitavu Crkvu – su: milosrđe, poslanje i svjedočenje

Već kao nadbiskup Buenos Airesa i kao dobar poznavatelj Pedra Arupea, koji je prvi govorio o potrebi nove evangelizacije, shvatio je da se evangelizacija pojavljuje kao ljekovito i učinkovito „sredstvo i put preobrazbe Crkve“. Ova je svijest posebno artikulirana na Drugom vatikanskom koncilu na komu se kaže da je Crkva sveta, ali i uvijek potrebna čišćenja te uvijek vrši pokoru i obnovu, tj. da je uvijek potrebna obnove, kao i u pontifikatima svetih papa Pavla VI. i Ivana Pavla II. To je njezin „ekleziološki imperativ“ čijem ostvarenju pomaže evangelizacija kao trajan proces koji je pozoran na sadržaj navještaja i okolnosti u kojima se nalazi naslovnik kršćanske poruke. Preobrazba Crkve je nužna jer u povijesnoj egzistenciji ne postoji puritanska Crkva. U Crkvi se, kao u ribarskoj mreži, nalaze i dobre i loše ribe, pri čemu je polazni kriterij razlučivanje i čišćenje, a ne nepromišljeno odbacivanje. Ovaj inkluzivizam pape Franje pokazao se tako očitim u mnogim konkretnim situacijama: od migranata do osoba koje žive u neregularnim situacijama. Putujuća Crkva mora prihvatiti činjenicu da zajedno rastu i žito i kukolj. To je zapravo realna slika putujuće Crkve, zbog čega se u povijesti Crkve uvijek inzistiralo na njezinoj „trajnoj obnovi i preobrazbi“.

Svijest o misijskoj i evangelizacijskoj važnosti Crkve oduvijek je prisutna u Crkvi, no ona je s papom Franjom, koji je naglašavao da ne živimo u epohalnim promjenama, nego u promjeni epohe, doživjela ažurniji, neposredniji i praktičniji zamah. Ovaj je Rimski biskup, možda više nego prethodni, bio svjestan da ta preobrazba treba zahvatiti sve razine Crkve, a pogotovo Rimsku kuriju, jer je bio svjestan da nema preobrazbe Crkve bez reforme njezinih središnjih struktura. Interpretirajući neke Papine riječi, može se konstatirati da se preobrazba Crkve postiže privlačnošću. No, ako želi biti privlačna, Crkva ne može biti introvertirana, nego mora izići iz sebe. To je zajednica učenika koji su u poslanju. Takva je prava Crkva u izlasku. Ona je Crkva otvorenih vrata. Potrebno je izići iz sebe prema drugima da bi se došlo na periferije. No to ne znači bezglavo lutati i besciljno trčati za svijetom. Često je bolje jednostavno usporiti korak, ostaviti po strani tjeskobu, kako je pisao papa Franjo, da bismo pogledali druge u oči i slušali, ili prestati juriti s jednog posla na drugi i ostati s onima koji su posrnuli u životu.

Crkva koja izlazi je zajednica učenika koji su u poslanju, na putu. Crkva koja je na putu ima svoju biblijsku i koncilsku fundiranost. Jednako tako i izlazak Crkve iz sebe je biblijski fundiran, jer se dinamizam izlaska neprestano pojavljuje u Božjoj riječi od Abrahama, preko Mojsija i čitava Božjeg naroda, pa sve do proroka i apostola. Crkva će doživjeti svoju preobrazbu ako se u svome navještaju i svim svojim strukturama bude znala, poput Abrahama, zaputiti u nepoznato, iz udobnosti i sigurnosti u neizvjesnost, na periferiju.

No, treba imati na umu da Crkva u izlasku, za koju je optirao papa Franjo, nije lišena rizika, kako primjećuju neki blagi kritičari ovakve vizije Crkve, ponukani nekim Papinim nespretnim izričajima. S jedne strane pojavljuje se napast sterilnog konzervativizma i fundamentalizma koji je nukaju na ostanak u prošlim mentalnim strukturama, a s druge prilagođavanja svijetu pri čemu prihvaća svaku novost kao da je po sebi dobra, opravdavajući takvu prilagodbu pastoralnim zahtjevima. Kako ne bi ostala zarobljena u jednoj od ovih dviju krajnosti, Crkva će uvijek morati biti „opuštena na oprezu“, odnosno dok stoji posred svijeta, paziti da ne padne.

Iako možda nije dostatno isticano, papa Franjo je pledirao i za teologiju koja će biti u službi evangelizacijskog poslanja Crkve. Ovakva ideja implicira da teologija mora biti spremna mijenjati vlastitu strukturu i širiti vlastitu svrhu. Crkvi u izlasku odgovara teologija u izlasku. U tom je smislu inzistirao na prijelazu iz – kako je sam pisao – autoreferencijalne teologije na teologiju koja će biti životna, više u dodiru sa stvarnošću, realnim kontekstom i konkretnom situacijom u kojoj se nalazi Crkva u svome poslanju. U našoj interpretaciji, takva teologija bi trebala postajati više egzistencijalnom, što je više od toga da bude samo praktična. Papa je želio teologiju koja će moći ponuditi korisne alate u prenošenju vjere u promjeni epohe.

Takvim nastojanjima posvetio je apostolsku konstituciju Veritatis gaudium podcrtavajući da je s evangelizacijskim poslanjem Crkve usko vezan opsežan i višeobličan sustav crkvenih studija. Teologija koja će biti u službi evangelizacijske preobrazbe Crkve morala bi dati ključ životnog razumijevanja, a ne prenositi zbroj međusobno nepovezanih pojmova. Tri bitne sastavnice teologije u tom poduhvatu, prema papi Franji, su studij, molitva i susret sa stvarnošću. S ovim se odrednicama gradi teologija koja će biti u službi preobrazbe Crkve koja počinje Isusovim mandatom: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (usp. Mt 28,19).

Papin susret sa stvarnošću vjere i Crkve u Latinskoj Americi uvelike je utjecao i na njegov vrlo intenzivan metodološki pristup u preobrazbi Crkve. To se vidi po stilu, polazištima, naglascima i pristupima u njegovoj viziji Crkve. Drukčije rečeno, pored potrebe za razlučivanjem i preferencije za siromašne, temeljna osobina Franjina meta-hodosa je induktivna metoda koja je nužna za pastoralni pristup, a koja je zamijenila dotadašnju neoskolastičku deduktivnu metodu. Induktivna metoda pomaže uvidjeti svijet kao kontekst u komu Crkva vrši svoje poslanje. Time se još jednom pokazuje njegov kontinuitet s Drugim vatikanskim saborom koji u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes jasno ističe svijet kao locus svoga poslanja. Ovaj metodološki zaokret najbolje se vidi u Papinoj programskoj enciklici Evangelii gaudium u kojoj usvaja upravo pastoralnu metodu: vidjeti – prosuditi – djelovati. Kako bi se razumjelo ovu programsku encikliku, potrebno je imati na umu dokument CELAM-a iz Aparecida 2007. jer je on, u biti, interpretativni ključ enciklike Evangelii gaudium, a time i čitava programa pontifikata pape Franje. Taj je dokument dosljedan i konzistentan izraz induktivne metode. Ovo navodimo zbog činjenice što je kardinal J. M. Bergoglio, koji će 2013. biti izabran za 266. poglavara Katoličke Crkve, bio jedan od dvojice glavnih redaktora finalnoga teksta CELAM-a iz 2007.

U zaključku ovog kratkog prigodnog teksta o preminulom rimskom biskupu Franji neka ostane zabilježeno kako je nastojao istom nepromjenjivom sadržaju pristupiti na nov način. Ponekad je taj način izazivao nerazumijevanje, ali nikada nije promijenio ono bitno. Oslanjajući se na posve promijenjeni metodološki pristup, papa Franjo je uveo novi pristup pastoralnom i evangelizacijskom djelovanju Crkve: iz pastorala centralizacije i statičnosti u pastoral decentralizacije i dinamičnosti, iz pastorala zatvorenosti i čuvanja stečenih pozicija u pastoral izlaska. Ovime je stavio naglasak na konkretnu egzistencijalnu situaciju u kojoj se nalazi naslovnik kojemu se Crkva obraća u svome evangelizacijskom poslanju, što je bilo zaboravljeno u deduktivnom metodološkom pristupu.

Pristup pape Franje je pozoran na činjenicu da navještaj Crkve mora doći, ne do apstraktna čovjeka i čovještva, nego do čovjeka u njegovoj konkretnoj situaciji. Time evanđeoska poruka na najradikalniji način pokazuje svoju univerzalizirajuću i inkarnacijsku moć. Ovakav metodološki pristup pape Franje u njegovoj nakani da preobrazi Crkvu i sve njezine strukture u evangelizacijskom ključu otkriva dva temeljna stupa takva poduhvata. To su, prema našem mišljenju, kerigma i konkretna stvarnost u koju treba utjeloviti kršćanski navještaj. Na tim je stupovima Franjo, vjeran nauku zadnjeg Koncila i svojih prethodnika na Petrovoj stolici, vršio svoju službu preobrazbe Crkve.

U najsažetijem, tri bitne oznake pontifikata pape Franje – koje nisu došle niotkud, nego izviru iz njegova osobnog pastoralnog iskustva dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, a koje je kao Petrov nasljednik prenio na čitavu Crkvu – su: milosrđe, poslanje i svjedočenje. Kroz ove tri teološke kategorije moguće je prosuđivati čitav njegov, ne samo pontifikat kao rimskog biskupa, nego i prethodne službe nasljednika apostola. Bit Franjina pontifikata može se izraziti njegovim navještajem milosrđa, njegovim senzibilnim poslanjem osobito na egzistencijalne periferije, te svjedočenjem vjere u Boga Isusa Krista u ne baš jednostavnim geopolitičkim i crkvenim prilikama.