Piše: Dubravko Turalija, Katolički tjednik

Kada su prvi ljudi zgriješili, Bog ih nije odmah, mada se zarekao (usp. Post 2,17), podložio obećanoj kazni, nego ih je dozvao, jednog za drugim, da sami kažu zašto su ga iznevjerili. Prvo je pozvao Adama pa Evu. Zmiju nije pozivao. Bog poznaje njezinu zloću zato je jednostavno proklinje. „Zavodiš ljude“, kaže Bog zmiji, „pa misle da si im prijatelj, a zapravo si im najveći dušmanin. Zato namjesto njih ja te“, kaže Jahve, „proklinjem. Namjesto njih ja zamećem neprijatejstvo između tebe i žene“ (usp. Post 3,14-15).

U hebrejskom izvorniku riječ „nahaš“ u Post 3,1 više odgovara hrvatskoj riječi „zmaj“ negoli zmiji. Radi se o muškoj zvijeri koja ne zavodi muškarca, nego ženu. Taj zmaj pred Adamovim očima zavodio je Evu i opčarao je. Zaveo ju je do te mjere da Eva – koja je stvorena za Adama, odsada slijepo slijedi zvijer. Zbog toga sam Bog reagira na to zavodništvo kako bi suzbio zmajevu posvemašnju zavodljivost kojom je začarao ženu pa umjesto očijukanja zvijeri i žene, Bog zameće nepomirljivo neprijateljstvo između njih dvoje.

Zmaj je u Postanku prikazan kao čuvar stabla spoznaje. On plazi po drvetu spoznaje čekajući, ne Adama, nego njegovu ženu. I dočekao je taj trenutak. Žena se primiče stablu radoznalo, naivno, a zmaj se približava ženi oprezno, gotovo neupadljivo, spontano i naizgled bezazleno. Kaže joj: „Tako, Bog je, dakle, rekao da se ne jede sa stabala?“ (usp. Post 3,2). Već na samome početku stvaranja zmaj izvrće Božje riječi. On ih izgovara, ali ih namjerno izokreće. Zato mu žena i odgovara: „Ma, ne. Naravno da smijemo jesti sa stabala jer je to naša svagdanja hrana, ali s tog stabla spoznaje dobra i zla ne smijemo.“ Zmaj je i čekao taj trenutak kada će se žena upustiti s njim u razgovor kako bi je posve zaveo. To je isto pokušao i s Isusom u pustinji, izvrćući svetopisamske tekstove dok mu Isus nije rekao: „appage“ – „odbij, sotono“ (usp. Mt 4,3-10).

Bog nigdje u pripovijesti stvaranja ne upozorava prve ljude da pripaze na zavodljiva zmaja koji čuva stablo spoznaje. Ali stablo se baš zato i zove stablo spoznaje dobra i zla jer je samo stablo po sebi dobro (usp. Post 3,5), ali zlo je u onome koji po njemu plazi. Drugim riječima, Božja zapovijed da se ne jede sa stabla, ipso facto uključuje i druge zapovijedi, tj. da se ne približava stablu i da se ne očijuka sa zvijeri na stablu. Cijelo Sveto pismo na sličan način prati sve druge zapovijedi Božje jer kada Bog u Izlasku 20 kaže „poštuj oca i majku“, time zapovijeda opću međuljudsku i međunarodnu podnošljivost. Zapovijedi Božje koje se nalaze u Svetom pismu redovito su svestrane, dok je problem zla, od samoga početka, uvijek istostran. Čovjek mu se jednostavno ne smije približavati, ne smije se zanimati za nj i ne smije ulaziti s njim u razgovor.  

Bez obzira što je žena zgriješila, Bog se ne obraća prvo njoj, nego se obraća Adamu. I ovog puta Božja logika je dijametralno oprječna logici zvijeri. Dok zmaj slijedi logiku: zmaj – žena – muškarac, Bog se koristi redoslijedom stvaranja: muškarac – žena – zmaj, idući tako od najmanjeg krivca pa do izvorišta grijeha. Ali baš se s Adamom javlja glavni problem. Kada je Adam zapitan zašto nije slušao Božju zapovijed, ovaj ne odgovara: “Oprosti mi Gospodine…, pogriješio sam…, zaveden sam…,  prevaren sam…“, nego se on pravda pred Bogom. Kaže mu: „Žena mi je dala jesti“ (usp. Post 3,12). Tako Adam umjesto da prizna i da se pokaje, on sve pobija i  pravda se. I umjesto da traži oprost, on Boga još i optužuje za svoju pogrešku. Kaže mu: „Zavela me je žena koju si mi Ti dao“ (usp. Post 3,12). Ali ni Eva sebe ne krivi pred Bogom, nego se i ona pravda i sve svaljuje na zmiju (usp. Post 3,13).

Adamovo i Evino pravdanje uzrok je istočnome grijehu. Povjest spasenja svjedoči kako je Bog spreman prihvatiti ljudske slabosti i grijehe, ali ne očekuje od čovjeka da se za njih pravda ili da svaljuje krivicu na drugoga, nego traži da prizna svoj grijeh i da se za nj iskreno pokaje. U tom smislu ne govori Sveti Efrem Sirski zabadava da je veći čovjek koji vidi svoj grijeh, negoli koji vidi anđele. Spoznati grijeh znači spoznati sebe. Pravdati se znači vidjeti nedostatke u drugome. Zato i kaže Pismo da su praroditelji spoznali da su goli jer Adam od tada više ne gleda sebe, nego gleda Evu kao što ni Eva ne propitkuje više sebe, nego Adama (usp. Post 3,7). S pravdanjem je iščezla svaka pomisao na samokritiku pa i njihovo pokrivanje lišćem neiskreno je jer odmah poslije toga stoji kako je Adam legao s Evom (usp. Post 4,1). Tako, cijela ljudska povijest vijuga od grijeha do grijeha, a sve zbog istočnog pravdanja. Pravdali su se praoci, pravdali su se sudci, pravdali su se kraljevi, pravdali su se proroci, pravdala se sirotinja…, pravdali su se čak i razbojnici.

To znači da zmija nije samo zavela Evu i Adama da kušaju plodove s božanskog stabla, nego ih je zavela na nešto puno gore, a to je da se pred svojim Stvoriteljem trajno pravdaju. Tako, istočni grijeh kršćana uopće nije grijeh, nego istočno pravdanje koje je gore od grijeha. Jer da bi se čovjek pravdao, nužno treba krivca. Kada nađe krivca, pravda svoj grijeh, a pravdajući grijeh, ustrajava u njemu. Kada ustrajava u grijehu, ljubuje sa zmajem, prepredenim zavodnikom, koji, ne samo da čovjeka udaljuje od Stvoritelja, nego i od Adama, tj. od čovjeka, od ljudi, od Crkve.

Problem istočnog grijeha teško je objašnjiv i razumljiv, dok je problem istočnoga pravdanja itekako prepoznatljiv, ne samo kod odraslih, nego čak i kod nevine djece. Kada dijete izazove kakav eksces, ono se skoro nesvjesno stane pravdati tepajući: „Nitam ja.“ Premda je, dakle, maleno i nevino, ima tu urođenu iskonsku sklonost pravdanja.

Zato je i trebalo da se od ljudskoga roda pojavi prvo Nova Eva koja će zauvijek i zasvagda govoriti „fiat“, tj. neka bude kako ti kažeš, a ne Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo (usp. Lk 1,38; Ps 63,13). Bez te Marijine škole čovjek je gotov. Jedino se njezina životna metoda pokazala valjana pred Bogom. Eva je zavedena, prevarena, izigrana i ostavljena. Marija je ostala vjerna do kraja, opravdana je, nagrađena je. Zato je trebala nova Eva koja se ne da zavesti. Svijetu je trebala nova Majka – majka dojilja – kao uzor i načelo vjerničkog života, majka koja se zaklinje, a ne krši prisege, majka koja ne govori jedno, a drugo čini, majka koja se ne pravda pred Bogom za svoju samovolju, majka koja se posve priklanja Božjoj volji i njegovu vodstvu.

Za razliku od Eve koja krši Božje zapovijedi, Nova Eva se striktno drži Božjeg pravila: ne blizu, ne promatrati, ne razgovarati. Zato, dok Eva iz radoznalosti prilazi palom anđelu, Nova Eva mu se ne primiče, ali zato, zbog njezine postojanosti, njoj prilazi pravi Božji anđeo, ali ne spontano, nego namjerno, odlučno i iskreno. Zbog toga joj i kaže Gabrijel: „šalom, Mirjam“ – „pozdrav, Marijo!“ (Lk 1,28a). I dok stara Eva ima na pameti Božju zapovijed, a ne vrši je, Nova Eva se strogo drži Božjih zapovijedi. Zbog toga je anđeo i naziva „milosti puna“ (Lk 1,28b) jer držeći se božanskih načela, u njoj se umnažala božanska milost. I ovoga puta ženi se izriču Božje riječi, ali ih anđeo ne izokreće. Zato joj i kaže: Gospodin s tobom jer ono što govori anđeo, doslovce poručuje sam Bog (usp. Lk 1,28). 

Nova Eva oslobođena je iskonskog pravdanja. Ali, za razliku od Eve koja je bila okružena rajem, Nova Eva živjela je u svijetu zla. Za razliku od Eve koja je zavedena jednim zmajem, Nova Eva bila je okružena mnogim zmijama, ali se nije dala zavesti. Za razliku od Eve koja se pred Bogom pravdala, Nova Eva se ne pravda. Ni u jednom trenutku nije očajavala, niti se pravdala pa čak ni Sina svojega nije pravdala, prepuštajući sve nebeskom Ocu da on, koji sve vidi, sve i vodi. Jer onog časa kada je čudesno začela Sina Božjega, nije se pravdala pred svijetom – makar se o njoj svašta pričalo. Pa i sam je Josip posumnjao u njezinu pravednost, gledajući kako će je se potajno otarasiti (usp. Mt 1,19). A onog časa kada su joj mještani zamjerili da joj je Sin izvan sebe i da ne zna što govori, pošla ga je potražiti, ali ga nije pravdala pred svijetom, vjerujući da će konačno opravdanje i za nju i za Sina dati sam nebeski Otac (usp. Mk 3,20-21). Upravo je zbog toga – i prije negoli je rodila Isusa – poslušala njegovu zapovijed koju će on kasnije reći svojim učenicima: „Vaš odgovor neka bude da, da, ne, ne… jer svaki drugi odgovor pravdanje je i od zloga je“ (usp. Mt 5,37).

S Novom Evom ne dolazi novi Adam. Isus nije novi Adam. Barem se tako ne predstavlja. Isus se ne predstavlja kao novi otac čovječanstva, niti kao prijatelj čovječanstva ili brat. Isus se predstavlja kao Sin Čovječanstva. Zato vjernik krivo čini kada u Isusu vidi svojeg prijatelja ili brata, a ne vidi u njemu Sina, i to svojega sina za kojega je, poput majke ili oca, spreman dati sve pa odreći se čak i sebe kako bi mu ugodio. Zbog toga Isus i opominje: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene – nije mene dostojan“ (usp. Lk 14,25-33). Ne kaže „tko ljubi sina svojega više nego mene“ baš zato što ga kršćani, ali i cijeli svijet, trebaju gledati kao vlastita sina za kojeg su spremni dati sve na ovome svijetu. Stoga se Isus i predstavlja, ne kao otac čovječji, nego kao Sin Čovječji jer ovoga puta žena prednjači muškarcu kako bi Bog pokazao da kao što je nekada sve započelo s muškarcem, sada, u novome vremenu, sve započinje sa Ženom. Zato nije slučajno to da je ljudska povijest povezana s vremenom prije Krista i vremenom poslije Krista. Vrijeme muškarca bilo bi vrijeme prije Krista, a vrijeme Žene – jer je Marija rodonačelnica novog doba ili Sinova vremena. Dok stara Eva nastaje iz Adama, Nova Eva rađa Sina Čovječjega.

Žena koja je davno bila zavedena rodila je Djevicu koja se ne da zavesti. Tu i leži njezina pobjeda nad zlim neprijateljem koji i dalje sikće i pljuje svoj otrov na nju, a ona ga gazi i ponizuje. A Sin njezin, kojeg rađa, mrska toj ljutici glavu da svojim siktavim zvižducima ne zavodi više narod, niti da ga svojim otrovom više truje.

Svaki sakrament u Crkvi udarac je staroj ljutici u glavu. Krštenje nas čuva od njezine blizine, pokora nas oslobađa njezina zavodljiva pravdanja, pričest nas liječi od njezina ugriza…, i sve tako redom.

Čovječanstvo ima Novu Evu, ali se svejedno može opredjeliti i za staru. Svijetu je podarena nebeska Majka, ali se, svejedno, može odlučiti i za onu staru zemljanu. Bog je dao Sina svojega da bude Sin Čovječji, ali se ljudi, u slobodnoj odluci, mogu vratiti i k svojemu ocu Adamu. Postoje, dakle, djeca Božja i djeca koja su opredjeljenjem odlučila da to nisu. Zato je u odluci spas, u priznanju opravdanje, u posveti milost, u Marijinoj blizini sinovstvo, u Sinu Čovječjem pobožanstvenjenje.