Obljetnica razmjene hrvatskih zarobljenika iz logora Jablanica

Muzej Bitka za ranjenike – bošnjački Auschwitz


Uvod u kalvariju Hrvata jablaničkog kraja, uznika logora Muzej, bilo je instaliranje Safeta Ćibe na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor. Kada je 2014. umro, ispraćen je riječima kako je bio čvrst kao stijena, ali nježan kao ruža.

To što je u „Muzeju revolucije“ bio logor, ne priječi antifašiste (…) da ga svake godine pohode ne osvrćući se na njegovu nedavnu prošlost

To što je u „Muzeju revolucije“ bio logor, ne priječi antifašiste (…) da ga svake godine pohode ne osvrćući se na njegovu nedavnu prošlost

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

To s nadnevcima, poglavito u Bosni i Hercegovini, zna biti – znakovito. Na dan kada se u dijelu države obilježava, a neki vele i slavi, Dan neovisnosti, hrvatski logoraši iz logora Jablanica i njihove obitelji prisjećaju se kalvarije u tome bošnjačkom logoru, koja je okončana 1. ožujka 1994. razmjenom zarobljenika. Moglo bi se zapravo kazati kako je uvod u stradanje tamošnjih Hrvata bio 13. travnja 1993. kada je muslimansko vodstvo maknulo s čelnih položaja Muslimane koji su surađivali s Hrvatima i na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor instaliralo Safeta Ćibu, Konjičanina i jablaničkog zeta. I liječnika, također…

Bauk Vuka Karadžića

S kim će svi nemuslimani toga kraja imati posla, bilo je jasno već nakon prvoga njegova radijskog obraćanja. „U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere“, ispalio je i tako, parafrazirajući i zlokobnu Vuka Karadžića „Srbi svi i svuda“, dodatno potpalio tinjajući muslimansko-hrvatski sukob. Već, naime, nakon nekoliko dana po Ćibinu preuzimanju zapovjedništva, u neposrednoj je blizini Jablanice planuo prvi sukob između postrojbi Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Dok su vojnici  HVO-a (preventivno) pretresali muslimanske kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe ABiH ubio dvojicu pripadnika HVO-a nakon čega se sukob više nije mogao spriječiti. Ubrzo su muslimanske vlasti uhitile prvu skupinu Hrvata i zatvorile ih u Muzej Bitka za ranjenike na Neretvi. Istodobno, oni Hrvati koji su ostali u gradu izvrgnuti su torturi, isključivani su im telefoni, u njihove stanove useljavale su se muslimanske izbjeglice, oduzimala im se imovina… Osim logora Muzej, formiran je još jedan u Ostrošcu gdje su zatvarani civili iz Konjica i Jablanice.

U travnju i svibnju 1993. potpuno su eliminirani Hrvati u selima: Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu. Najteži zločin u jablaničkoj općini Armija BiH počinila je u Doljanima 28. srpnja – kada je u jednom danu ubijeno i masakrirano devet civila i 33 pripadnika HVO-a.

 I bebe u logoru

Preživjele Hrvate, njih 185, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica, muslimanske su snage odvele u logor Muzej. Bivši predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika, i sam zatočenik toga logora, sjeća se da je najmlađi zatvorenik bila beba od dva mjeseca, te da je kroz zgradu Muzeja revolucije prošlo između 600 do 800 ljudi.
„U taj su logor došli najprije zarobljeni iz Grabovice civili, pa onda i iz Jablanice. Veći kontingent zarobljenika došao je 28. srpnja iz Doljana nakon jednog napada Armije BiH na to područje. Tada je u taj muzej dovezeno 214 Hrvata. To su sve bili civili, žene i djeca. Među tim bilo je 69-ero djece. Najmlađa je bila beba od dva mjeseca, a kasnije, za jedno dva i pol mjeseca, rodila se još jedna beba. Među tim ljudima bilo je i 80-godišnjaka“, svjedoči Zelenika.

Nakon masakra u Doljanima, u Dnevniku lokalne TV-Jablanica, koju je utemeljila press-služba 44. brdske brigade ABiH, Ćibo je čestitao akterima masakra sa zapovjednikom Enesom Kovačevićem na čelu: „Pohvaljuju se svi sudionici akcije oslobođenja Doljana, pripadnika 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica.“

Rekosmo, logor je, posredstvom Međunarodnog Crvenog križa, raspušten 1. ožujka 1994. No, ni nakon gotovo tri desetljeća nitko nije odgovarao za strahote kroz koje su prošli hrvatski uznici u tome jezivom stratištu. „To jasno govori kakav je odnos pravosuđa prema hrvatskim logorašima i kako sve žrtve nemaju isti status pred pravosudnim tijelima ove države. Štoviše, Tužiteljstvo BiH godinama je radilo na kampanji da logore tzv. Armije RBiH proglase sabirnim centrima, odnosno promjeni povijesne činjenice da je ova vojna organizacija, uz potporu tadašnjeg muslimanskog političkog vrha, imala stotine logora u kojima su mučene i ubijane tisuće Srba i Hrvata“, (već) godinama upozoravaju iz Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata.

Zapravo, osuđeni su samo neposredni izvršitelji prljavih poslova: Mirsad Tabaković osuđen je na pet godina zatvora zbog zlostavljanja i mučenja žrtava u Muzeju i na lokaiji Rogića kuće i zamjenik zapovjednika specijalnog odreda Zulfikar Nihad Bojadžić koji je prvostupanjskom presudom iz travnja 2014. proglašen krivim za zločin protiv ratnih zarobljenika u Muzeju i osuđen na godinu zatvora. Nepravomoćno… Međutim, u lipnju 2018. Apelacijsko vijeće Suda BiH osudilo ga je na ukupno 15 godina zatvora za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u Jablanici. Zajednička je to zapravo kazna za ratne zločine među kojima i silovanja, počinjene u selu Trusina, te one u jablaničkom logoru.

 Zna se što je logor, kaže Ćibo…

Sigurnost da ga neće stići ruka pravde omogućila je zloglasnome Ćibi da iz te pozicije godinama svjedoči o svojoj te o „bezgrješnosti“ svojih suboraca. Primjerice, potkraj prosinca 2011. kada se, makar medijima, činilo kako će ga (konačno) stići ruka pravde, na pitanje novinara Avaza „Kako komentirate da ste odgovorni za nastanak logora u Jablanici u kome je bilo više od 600 osoba, uključujući i djecu, te kako morate dati odgovore na ta teška pitanja?“, odgovara prilično kapriciozno: „Prvo, dobro je što je to pitanje pokrenuto kako bi se mnoge stvari raščistile. Drugo, što god je tko uradio, treba odgovarati. Treće, insinuacije i propagandu treba odvojiti od činjenica koje su najbitnije. Odgovorno tvrdim da u Jablanici i Konjicu nije bilo nikakvih logora, niti ih je itko od vlasti formirao. Zna se što su logori, to je najgore što ljudski um može smisliti. Ja nemam ništa protiv toga da me hapse!“ „Ali mora postojati osnova zašto me hapse“, poručivao je konjičko-jablanički ratni gospodar života i smrti.

A pod njegovom strahovladom samo je u općini Jablanica ubijeno 69 Hrvata, od toga 15 civila od kojih sedam žena, 48 zatočenika vojnih obveznika u logoru Muzej proglašeno je, zbog surova i neljudskog ponašanja, ratnim vojnim invalidima, a umrlo ih je šest. Uz to, u tome (bošnjačkom) Auschwitzu harale su razne bolesti: uši, žutica, svrab te brojne kronične i akutne bolesti.

Posljednja ruža bošnjačka

Istina, 2000. Haaški tribunal dao je za „slučaj Ćibo“ oznaku „A“, što znači kako ima osnova za pokretanje postupka. Međutim, od pravnog postupka – ništa! A kada je taj predsjednik Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor preminuo potkraj listopada 2014., njegov kolega prof. dr. Ismet Gavrankapetanović na komemoraciji u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu kazao je: „Bio je čvrst kao stijena, ali nježan kao ruža.“

A kad smo već kod cvijeća, razne se „cvjećke“ svake godine okupljaju na obilježavanju obljetnice Bitke na Neretvi te (istodobno) obljetnice Pobjede nad fašizmom. I koja je obljetnica, toliko se karanfila spušta u Neretvu. Lani, eto, 79. Prošle je godine među antifašistima urešenim (…) jugoslavenskom trobojkom s petokrakom u prvom redu bio i bošnjački narodni heroj iz ovoga rata Željko Komšić. I on, dakako, s karanfilima, ali i s tumačenjem – kako s fašizmom.

I Ljiljan s karanfilom

„Mora se u korijenu sjeći. Očigledno smo, i ove starije generacije i mi, bili u zabludi pa smo mislili da je to završena priča. Očigledno nije. Taj fašizam je žilaviji no što bi čovjek mogao pomisliti, odnosno ima drugačiji oblik svaki put kad se pojavi. Onaj od 1941. do 1945., mislim na period Drugog svjetskog rata, bio je jedan. Ovaj fašizam koji je nas zadesio od 1992. do 1995. je u suštini isti, ali je imao drugi oblik“, kazivao je taj uzurpator političkih prava Hrvata.

E, taj drugi oblik zorno je prezentiran u Muzeju bitke za ranjenike. U, zapravo, cijelom jablaničko-konjičkom kraju tijekom vladavine posljednje ruže bošnjačke. A, eto, Komšić se nije sjetio makar jedan karanfil položiti i tamo gdje su bile zatočene i (hrvatske) bebe…