O prijeporu između kardinala Müllera i Kaspera


Žestoka raspra između kardinala Müllera i kardinala Kaspera očituje nažalost vrlo mnogo toga o stanju Crkve i u Rimu i u Njemačkoj. No, ne može se reći da je izgubila orijentaciju.

Iz pera Klausa Bergera, na njemačkom odjelu Catholic News Agency dolazi promišljanje o "svetom prijeporu" izmeđe uvaženih kardinala Gerharda Müllera i Waltera Kaspera kojega prenosimo u cijelosti.

Kompas za maglovita vremena u brdima

Crkva nije izgubila orijentaciju, jer Manifest vjere kardinala Müllera očituje sažeto i jasno gdje su u sadašnjem trenutku bolne točke. Nitko ne tvrdi kako je to cjelokupni nauk Crkve. Ali tih nekoliko stranica nešto su poput kompasa za maglovita vremena u brdima. Proteže se to od slike Boga pa do dušobrižničkih pitanja primanja svete pričesti i ispovijedi. Ne bez razloga ima i temeljitih primjedbi s obzirom na tematiku Crkve.

Spram drugih religija, ponajprije židovstva i islama nikako nije dovoljno reći kako svi imamo istoga Boga. Neporecivo je da je upravo to tendencija duha vremena (stari naziv za to je „deizam“). Vjeru u jednoga Boga imali su također već i stari Egipćani. Trojstvo je pak „zbog ljudi“. Stoga je ovdje riječ, kako ističe kardinal Müller, o temeljnoj razlici u odnosu na sve druge velike religije, ne samo o vjeri u Boga, nego i o slici čovjeka. Jer, trojstveni Bog želi učiniti čovjeka sličnim sebi. Stoga je i čovjek stvoren na Božju sliku i priliku, pa odatle čovjekova bogolikost, Božje utjelovljenje, pa onda i dovršenje u sličnosti u Duhu Svetome. To suobličavanje, različito od onoga kako to podmeće Walter Kasper, ima u krajnjoj mjeri poveznicu i s mirom u svijetu. Isusovim raspećem kao i stanovanjem u srcima ljudi Bog je ljudima neusporedivo blizak i radikalno „Bog za njih“, namjesto da od ljudi iziskuje totalni posluh, kao u islamu.

Stoga je Isus Krist jedini posrednik, a kršćanstvo je time „vodeća religija“ jer je u utjelovljenju Logosa Bog „sišao“ među nas. Bog leži u prašini. Tko slijedi toga Boga, taj nužno postaje mirotvorac. Upravo je time Bog ljude najvećma oplemenio, obdario plemstvom tako da više ne postoji nikakav povod za kompleks manje vrijednosti. Jer upravo u tome i leži trajni povod za nemir. Rezultat: Trojstveni Bog je ponizni Bog koje ne vlada nad ljudima odozgor, nego im je blizak, u prašini i blatu te smrtnoj borbi te doslovce i stvarno zabranjuje bilo kakav postulat moći koji unosi nemir.

Tko je Klaus Berger?

Teolog i egzeget Klaus Berger bio je profesor Novoga zavjeta i novozavjetne teologije na sveučilištu u Heidelbergu skoro 30 godina. Katolik na protestantskom fakultetu. Napisao je mnoštvo knjiga, a njegovo djelo o Isusu – bijaše prije 15-ak godina uspješnica. Izdao je i cjeloviti komentar Novoga zavjeta u jednom svesku, a najnovije kapitalno djelo jest dvosveščani komentar Knjige Otkrivenja. Rođen je 1940., oženjen, kao predavač još uvijek veoma tražen, ali i kao komentator aktualnih zbivanja u Crkvi.

A kad se kardinal Müller žali zbog urušavanja ispovijedi, te da savjest ljudi očito nije dovoljno oblikovana ni odgojena, te da su, htio bih ga dopuniti, preponosni zapaziti svoje vlastite grijehe a nekmoli ih priznati, onda je ta nezrelost savjesti ne samo propust pojedinaca, nego se odnosi na svaku vrst javnosti. S Walterom Kasperom može se reći da je to uvrjeda tih ljudi. Ipak, istina je u najmanju ruku ipak teška i ozbiljna. Manjkavi odgoj savjesti zbilja je dramatičan.  

Bog je moćniji od ljudskih zloća

Kardinal Kasper nije kadar prihvatiti izreku svetoga Arškog župnika, koju navodi Katekizam Katoličke Crkve (§ 1589), kako „svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji“ jer su svećenici uvučeni u skandale seksualnih zlostavljanja. Problem moralnoga posrtanja kod svećenika star je ipak koliko je stara i Crkva, a problem je riješen već u četvrtom stoljeću: Makar svećenik i smrtno sagriješio, sakramenti koje on podjeljuje valjani su te su nastavak otkupiteljskog Gospodinova djela, jer je Bog moćniji od ljudskih zloća i grijeha. Donatisti su priželjkivali „čistu“ Crkvu. Svi mi to želimo. Kad to, međutim, ne uspijeva ili samo dijelom, je li sve bilo uzalud?

Od vremena Jude i Petra grješnika i prijestupnika u Crkvi ima povelik broj. I zapadne li me jednom prigoda da budem suradnik u zborniku za nekoga biskupa, iz goleme predaje Knjige Otkrivenja – Apokalipse pospremio sam već jedan veliki registrator pod naslovom Paklene kazne za crkvene hijerarhe. Želimo li to spriječiti? Za kvalitetu svojih svećenika svi smo mi odgovorni. Kardinal Müller izričito naglašava, posredovanje i predavanje vjere „neodvojivo je povezano s ljudskom vjerodostojnošću njezinih svjedoka“, koji njima povjerene duše imaju uvijek pred sobom i ne smiju ih ostaviti niti ih u njihovoj vjeri teško povrijediti. Postulat vjerodostojnosti nešto je drugo od toga da, suočeni s nekim skandalom, odbacujemo („nogiramo“) svećeništvo kao takvo, uključivši i celibat.

Potrebne su jasne informacije o ženidbi

Walter Kasper pravi se kao da ne bi znao što je to „ženidba sklopljena pred Bogom“, tj. ženidba koja je valjana. I on postupa tako kao da ne zna tko može proglasiti ženidbu valjanom. I upravo je to prema Bibliji dio „ključarske ovlasti“. Naprotiv, stječe se dojam da uvijek, kad se kardinal Müller očituje ili izrazi oprezno i dušobrižnički, to izaziva kod Waltera Kaspera zajedljivi bijesni gnjev. Pa tako, kad on namjesto „valjan“ veli „pred Bogom postojeći“ ili kad govori o manjkavom odgoju savjesti, kad spominje duhovnu gluhoću. Ili kad kardinal Müller o pričesti rastavljenih a nevaljano ponovno oženjenih kaže kako se u tom slučaju pričest prima bez plodova i učinaka. Blaže se to ne bi moglo izreći. Walter Kasper tvrdi da u § 1457 od svega toga nema ništa, a ondje upravo izričito stoji o nemogućnosti  primanja valjane svete pričesti ako je osoba u stanju smrtnog grijeha. „Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest pa makar osjećao duboko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje.“ To će reći, Walter Kasper ne pristaje na činjenicu okarakterizirati ponovnu ženidbu rastavljenih bračnih parova kao teški grijeh. Bili bismo mu zahvalni za jasnu informaciju u toj stvari.

Upravo je zabrana rastave braka najčešće citirana riječ iz Isusovih usta u Novom zavjetu. Zašto je to Isusu tako bitno? Isusov problem nije odnos između muškarca i žene, a i sve što znamo o Isusu smjera prema činjenici da on na krajnje žestok način odbacuje bilo kakav oblik diskriminacije žena. Njemu je problem stabilnost obitelji. Zna on da je nemoguće prepustiti vjerodostojni navještaj Boga nekomu komu je rastava braka sporedna stvar. Riječ je naime o savezu na nižoj razini, posve u bazi ljudskoga suživota. Ali Bog Biblije nikada i nigdje nije onaj koji bi kršio bilo koji Savez. U tome i jest problem.

O Antikristu

Kardinal Müller govori o Antikristu. Cijeli Novi zavjet poučava nas kako moramo računati s jednom takvom veličinom. I namjesto da pretražujemo tko je to u ovom trenutku i gdje taj stanuje u Rimu, svatko bi trebalo pomesti ispred svojih vrata, a napose jedan učitelj u Crkvi.

Walter Kasper očito primjenjuje taj lik na samoga sebe te misli kako mora na odgovarajući način odgovoriti karakterizirajući kardinala Müllera kao „Luther redivivus“, oživjelog Luthera ili pak kao onoga koji izaziva zbrku i pomutnju (što je atribut Antikrista). Poštedjet ću sebe da se pobliže upuštam u taj recidiv grubijanstva iz 16. stoljeća. Konstatiram: Ništa ne iritira vjernike-kršćane u tolikoj mjeri kao tolika mržnja i bijes na vrhu same Crkve. Samo nam je to još nedostajalo u ovoj sadašnjoj situaciji. Jer, to je sve drugo samo ne živahna diskusija koju je oduvijek priželjkivao i Benedikt XVI. Sve naprotiv ispada krajnje smiješno.

A da prema Novom zavjetu te u cijelo potonje vrijeme i u Crkvi nema ređenja žena u uskoj je poveznici i surječju s nužnim razlikovanjem službe i karizme. I žene mogu u svako doba dobiti karizme, koje bijahu dugo podcijenjene, a i još uvijek su podcijenjene. Primjerice, karizmu služenja, diakonia. Pa od 19. stoljeća upravo i protestanti razlikuju između službe i karizme.

Problem celibata nije time riješen što Walter Kasper još jednom o tome promišlja, nego se on orijentira prema životnom stilu Isusa Krista, Ivana Krstitelja, Pavla te stotina tisuća drugih kršćana u svim stoljećima. To nasljedovanje neoženjena Boga može nekomu biti darovano kao karizma ali i ne mora. Taj problem milosti i poziva ne rješava se refleksijom, promišljanjem. Sredstvo izbora jest zagovorna molitva.

FrTP