Piše: Drago Župarić, Katolički tjednik

Očekivanje, etimološki proizišlo iz latinske riječi exspectāre = „čekati“ (koga, što) i aspectāre = „pažljivo gledati“, predstavlja usmjeravanje uma i duha prema osobi koja će doći ili događaju koji će se odviti. To može uključivati čekanje dolaska prijatelja ili iščekivanje povoljne prilike. Glagolski oblik „očekivati“ definira se kao predviđanje ili anticipiranje da će se nešto dogoditi, odnosno kao vjerovanje da će se određeni događaj ostvariti. Glagolska imenica „očekivanje“ označava nadanje, vjerovanje da će se što dogoditi u budućnosti, izražavajući nadu ili predviđanje budućeg događaja. Primjerice, možemo reći: „Moja očekivanja za novu godinu su vrlo visoka.“ Ova dva pojma povezana su s idejom predviđanja ili očekivanja nečega, bilo da je riječ o događaju ili rezultatu. Očekivanje može obuhvatiti pozitivne ili negativne situacije i može se temeljiti na prošlim iskustvima, dostupnim informacijama ili jednostavno na nadama i željama.

Krist i kraljevstvo Božje

Vjera u Isusa Krista duboko je povezana s vjerom u kraljevstvo Božje, čiji dolazak je najavljivao i uvodio. Tradicionalni židovski pogled na ispunjenje povijesti spasenja temeljio se na ideji da će na kraju vremena doći Mesija iz kuće Davidove, koji će uspostaviti Kraljevstvo Božje – zemaljsko kraljevstvo u kome će Pomazanik Gospodnji okupiti izabrane ljude i uspostaviti svjetsko kraljevstvo mira iz Jeruzalema. Stoga je očekivanje kraljevstva imalo izraženo unutarnje-zemaljski karakter.

Očekivanje zemaljskog Mesije kao utemeljitelja židovskog kraljevstva potaknulo je političke revolucije, posebno protiv helenističke i rimske vlasti. Razdoblje prije pojave Isusa obilježeno je pobunama u kojima su se pojavile nove mesijanske ličnosti, tvrdeći da su odabrane za borbu za oslobođenje i čudotvornu moć kraljevstva Božjeg. Posebno u Galileji su se formirale gerilske skupine gdje je nada u bolju budućnost tinjala još jače budući da sadašnjost nije obećavala ništa dobro.

Herodova očekivanja

Očekivanja kralja Heroda (73. - 4. pr. Kr.) u svezi s dolaskom Mesije nisu bila utemeljena na vjerničkim uvjerenjima ili proročanstvima, nego su imala pretežito politički karakter. Herod Veliki, židovski kralj koji je vladao u Judeji kao rimski saveznik od 37. pr. Kr. do svoje smrti 4. pr. Kr., bio je vješt u održavanju ravnoteže u odnosima s Rimskim Carstvom kako bi osigurao sigurnost Judeje i ustanovio židovsku državu.

Herod je poznat po svojoj sposobnosti očuvanja vlasti i izgradnji grandioznih projekata poput tvrđava, luka, akvadukta, kazališta i drugih javnih zgrada. Dok je unaprijedio prosperitet zemlje, njegov dvor u Jeruzalemu bio je obilježen poganskim običajima, korupcijom i opscenostima, što ga je često izdvajalo od drugih istočnjačkih dvorova.

Najveće Herodovo građevinsko postignuće bilo je obnavljanje Hrama u Jeruzalemu, poznata kao Herodov hram. Unatoč tim dostignućima, Novi zavjet ga prikazuje kao tiranina u čijem je kraljevstvu rođen Isus iz Nazareta.

Herod je bio sumnjičav i paranoičan kad je u pitanju očuvanje vlasti, čak do te mjere da je dao pogubiti vlastite sinove koje je doživljavao kao prijetnju svojoj vlasti. Njegova brutalnost i okrutnost bile su dobro poznate, ubijajući iz inata i radi održavanja vlasti.

U kontekstu priče o mudracima iz Biblije, saznajemo da su oni obavijestili Heroda o rođenju „kralja Židova“ u Betlehemu. Ova vijest ga je uznemirila jer je osjetio prijetnju svojoj kraljevskoj poziciji. Bojeći se gubitka vlasti, Herod je pokušao prevariti mudrace tražeći od njih da ga informiraju kada pronađu dijete kako bi i on mogao „ići mu se pokloniti“. No, u stvarnosti, Herodova namjera bila je eliminirati navodnu prijetnju. Kada su mudraci, upozoreni u snu da mu se ne vraćaju, izbjegli otkriti točno mjesto djeteta, bijesni Herod naredio je pokolj nevinih, pokušavajući ukloniti bilo kakva potencijalnog rivala za prijestolje.

Ova brutalna naredba bila je u potpunosti u skladu s njegovim prethodnim postupcima. Ipak, Isus je već bio izmaknuo njegovoj namjeri jer su Josip i Marija pobjegli s njim u Egipat.

Ukratko, Herodova očekivanja u svezi s Mesijom bila su uglavnom oblikovana brigom za očuvanje političke moći i sigurnosti njegova kraljevstva. Čini se da nije pokazivao iskreno zanimanje za dolazak Mesije iz vjerničkog ili duhovnog razloga. Dakle, njegova očekivanja bila su više usmjerena prema političkom i osobnom očuvanju vlasti, nego prema vjerskim uvjerenjima ili očekivanjima iz židovskih proročanstava.

Očekivanja židovskih svećenika

Očekivanje židovskih svećenika prirodno nas uvodi u koncept „mesijanizma“ koji označava viziju svijeta usmjerenu prema očekivanju Mesije. Mesijanizam predstavlja ideju radikalne obnove i transformacije društva jednog naroda, potaknutu dolaskom spasitelja u Izraelu ili, u kršćanskom kontekstu, povratkom Isusa. Ova vizija se širi i obuhvaća različita religijska iskustva, reflektirajući ideologiju postupna iscrpljivanja povijesti prema krajnjoj obnovi ili dolasku novog svijeta.

Mesijanizam često, ali ne uvijek, povezan je s eshatologijom i shvaćanjima koja se odnose na dovršetak svijeta. Također je obilježen proročanskom napetošću uspostavljajući se u krizi iščekivanja obnove koja postaje intenzivnija kako su izraženiji konfliktni motivi između stvarnih i idealnih uvjeta.

U židovstvu Mesija je budući kralj Izraela, potomak Davidov, Otkupitelj židovskog naroda i ljudskog roda. Židovski dio, koji prepoznaje Mesiju u povijesnom Isusu iz Nazareta, zadržava svoj nacionalni, povijesni i kulturni identitet, održavajući tradicionalne vjerske, prehrambene, obiteljske i društvene propise židovstva. Kršćanstvo, međutim, identificira Mesiju s Isusom Kristom koji se smatra izravnim potomkom kralja Davida i Otkupiteljem ljudskog roda.

Kroz stoljeća mesijanska perspektiva u židovstvu razvijala se s nacionalističkim naglascima kako bi označila razliku s trenutnom situacijom. Primjerice, u Knjizi Izaije nalaze se naznake o Mesiji kao davidovskom kralju sposobnom ponuditi istinsku perspektivu slave i pravde Izraelu i narodima (Iz 2,4; 69,7).

Sveukupno, očekivanja židovskog svećeničkog vrha znatno su se razlikovala, temeljeći se na njihovu tumačenju mesijanskih proročanstava i specifičnim zabrinutostima vezanim uz politički i vjerski kontekst toga vremena. Očekivanja su bila usmjerena na dolazak Mesije kao obećanog Pomazanika, potomka kralja Davida, koji će obnoviti Davidovo kraljevstvo, uspostaviti pravdu i donijeti trajni mir. Različiti dijelovi Starog zavjeta sadržavali su mnoga proročanstva koja su interpretirana kao najava dolaska Mesije.

Veliki svećenik, kao središnja figura u sustavu Hrama, vjerojatno je bio posebno zainteresiran za očuvanje vjerskog poretka i unutarnjih dinamika judaizma. Neki su možda strahovali da bi dolazak Mesije mogao ugroziti njihov status i utjecaj, posebno ako bi Mesija donio radikalne promjene u vjerskoj praksi.

Ključni elementi očekivanja uključivali su potomstvo Davidovo, Pomazanika Božjeg, obnovu Izraela, dolazak mira te sud i pravdu. Očekivanja su se razlikovala u smislu interpretacije tih elemenata, s nekima koji su se više fokusirali na politički i vojni aspekt, dok su drugi imali duhovnija očekivanja te su se nadali moralnoj i vjerskoj reformi.

- Davidov potomak: očekivalo se da će Mesija biti potomak kralja Davida, kako je obećano u Božjem Savezu s Davidom:

„I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda“ (2 Sam 7,12-16).

- Pomazanik Božji: Mesija je trebao biti Pomazanik, odnosno osoba koju je Bog odabrao i pomazao za posebnu ulogu. Pomazivanje je obično obavljao prorok ili svećenik.

- Obnavljanje Izraela: očekivalo se da će Mesija obnoviti i ujediniti Izrael te da će uspostaviti pravdu i pravednu vladavinu. Neki su očekivali političkog i vojnog Mesiju, vođu koji bi oslobodio Židove od strane vlasti i obnovio Davidovo kraljevstvo.

- Dolazak mira: Mesija je trebao donijeti mir na zemlju, a neki su proroci opisivali njegovo kraljevstvo kao razdoblje gdje „Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'“ (Iz 11,6).

Uz svjetovni ili politički mesijanizam postojala je druga forma eshatološkog očekivanja. Neki su, poput farizeja i esena, imali duhovnija očekivanja, nadajući se Mesiji koji bi donio moralnu i vjersku reformu te uspostavio Božje kraljevstvo na zemlji. Dakle, njihova čežnja nije bila usmjerena prema zemaljskom mesiji, već prema nebeskom koji ne bi donio zemaljsko, nego nebesko kraljevstvo. Vjerovali su da će čudesna moć Božja sama stvoriti novo vrijeme.

- Sud i pravda: Mesija bi trebao suditi pravedno i činiti pravdu, istrjebljujući zlo i uspostavljajući Božju pravdu.

Isus i Ivan Krstitelj svojim propovijedima o kraljevstvu Božjem pobudili su zanimanje mnogih ljudi, uključujući i neke svećenike, koji su vidjeli potencijalno ispunjenje tih očekivanja. Međutim, mnogi su istodobno očekivali političkog osloboditelja, što je stvaralo nesuglasice između stvarnih uvjeta i idealnih očekivanja.

Očekivanja pastira

Očekivanja običnoga puka, predstavljena u osobi pastira, u svezi s dolaskom Mesije nisu bila formalno definirana u biblijskim tekstovima kao kod nekih drugih skupina unutar židovskog društva. Pastiri su često bili smatrani priprostima, ponekad na rubu društva, i njihova uloga nije bila povezana s političkom ili vjerskom vlašću. Iako nisu imali autoritativnu poziciju poput kraljeva ili svećenika, bili su važni za svakodnevni život, posebno u poljoprivrednim zajednicama gdje su se brinuli za stoku. S obzirom da su često bili izvan političke i vjerske moći, njihova očekivanja vjerojatno su bila usmjerena prema nadanju u pozitivne promjene u svakodnevnom životu.

Ipak, temeljem povijesnog i kulturološkog konteksta tog vremena, možemo pretpostaviti da su pastiri imali određena očekivanja proizišla iz židovskih proročanstava i vjerskih tradicija. Radosna vijest o rođenju Mesije, koju su im donijeli anđeli u priči o Isusovu rođenju, mogla je predstavljati nadu u razdoblje mira i blagostanja.

Slično kao i ostali Židovi, pastiri su vjerojatno očekivali dolazak Mesije kao izlazak iz trenutnih poteškoća, podizanje židovskog naroda iz okova stranih vlasti te uspostavljanje pravde i pravedna kraljevstva. U tom kontekstu, možda su očekivali vojnog vođu koji će ih osloboditi od rimske vlasti.

Međutim, kada čujemo priču o pastirima u biblijskom izvještaju o Isusovu rođenju, saznajemo da su od anđela koji im se ukazao na polju prvi doznali za rođenje Isusa. Anđeo im je najavio rođenje Spasitelja, Mesije, koji je Krist Gospodin. Taj aspekt može sugerirati da pastiri nisu očekivali samo političkog osloboditelja, nego i duhovnog vođu koji će donijeti Božje spasenje.

U konačnici, očekivanja pastira možda su bila jednostavnija i više usmjerena prema trenutačnim potrebama njihova života, kao što su oslobađanje od tereta svakodnevice, nego prema dubokim teološkim razmišljanjima. Ipak, njihova uloga u biblijskoj priči o rođenju Isusa simbolizira univerzalnost Božje poruke i poziva na spasenje, dostupno svima, uključujući i one koje društvo smatra jednostavnima i nevažnima.

Dakle, iako detalji o konkretnim očekivanjima pastira nisu navedeni u biblijskim tekstovima, možemo pretpostaviti da su s radošću i nadom dočekali vijest o rođenju Mesije, nadajući se pozitivnim promjenama u svojoj stvarnosti.

Isusovo novo tumačenje očekivanja

Isus nije ispunio politička očekivanja širokih krugova; nije dopustio da ga pretvore u političkog mesiju. Naprotiv, njegovi protivnici su iskrivili političko tumačenje njegove osobe kako bi ga uništili. Rimski vlastodršci su Isusa osudili i pogubili kao židovskog pobunjenika koji se suprotstavljao rimskoj vlasti. Natpis na križu, „Isus Nazarećanin, kralj Židova“, odražava politički kontekst židovskog mesijanskog kralja koji se suprotstavljao rimskom vladanju kao službeni razlog za njegovu osudu i smaknuće.

Za razliku od Ivana Krstitelja, Isus je znao da je upravo on taj koji donosi ispunjenje samog Božjeg kraljevstva, jer su čudotvorne moći Božjeg kraljevstva već bile prisutne u njemu. Propovijedao je Radosnu vijest da se dugo obećavano kraljevstvo već počinje ostvarivati, da je kraj već blizu. To je bilo revolucionarno: obećano nebesko kraljevstvo koje je bilo nadzemaljsko i pripadalo nadolazećem novom eonu (velikom razdoblju u životu svijeta), već je prodiralo izvan svijeta kako bi ga transformiralo. Ta karizmatična stvarnost okupila je vjernike u novu zajednicu.

Isus nije jednostavno reinterpretirao očekivanja nebeskog Sina Čovječjeg, kako je to bilo izraženo u apokrifnoj Prvoj Henokovoj knjizi. Umjesto toga, pružio je potpuno novo tumačenje toga očekivanja. U pobožnim židovskim krugovima i drugim pietističkim skupinama, očekivalo se da će Sin Čovječji doći kao svjetlosna figura s neba, nebeski osvajački junak s obilježjima božanske moći i slave. Međutim, Isus je povezao ta očekivanja Sina Čovječjeg s likom Božjeg sluge, kako je opisano u 53. poglavlju Izaijine knjige. Njegova vizija nije bila o nekom nebeskom osvajaču, nego o dovršitelju kraljevstva, koji će se vratiti u slavi. Bog mu je povjerio jedinstveno poslanje: duhovno i univerzalno spasenje, bez političkih i religiozno-nacionalnih primjesa koje su bile prisutne u Starom zavjetu. Isus je donio novu dimenziju tim očekivanjima, naglašavajući duhovnu transformaciju i univerzalnu ljubav, čime je otvorio put za jedinstveno shvaćanje božanskog poslanja.