Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Brčko se prvi put spominje davne 1526., odnosno 1533. Intenzivniji razvoj naseobine započinje 1548. kada je izgrađen makadamski put ka Tuzli. Prema turskim popisima u 18. st., imalo je 200-tinjak kuća, dvije terme, jednu kulu. Početkom transporta soli iz Tuzle počinje njegov ubrzaniji razvoj. Ipak, bitno je napomenuti kako je Brčko kao naselje postojalo i prije Osmanlija, ali je tek padom Srebreničke banovine 1512. poprimilo konture mjesta od budućeg značaja.

Čini se kako je upravo taj skromni makadam utro put varoši koja, između ostaloga, kao važan tranzitni čvor za Srijem, Slavoniju i Austro-Ugarsko Carstvo, neprekidno postoji već pola tisućljeća. Također, zahvaljujući Dunavskom parobrodskom društvu, koje je u ovome gradu imalo svoju agenciju, plodovi zemlje ovoga podneblja, najčešće šljive, izvoženi su, između ostalih, i u Englesku te čak u tada mladu naciju SAD.

Također, važno je napomenuti kako se na ovim prostorima od prvih stoljeća nove ere nalaze zajednice kršćana koje nisu ugasle usprkos brojnim vojskama koje su ovuda protutnjale...

„1878. prije 1878.“

Brčko je, čini se, bilo posebno od samog osnutka. Iako je godina 1878. urezana u svijest većine građana BiH kao razdoblje velikih promjena i smjena carstava koja su upravljala ovom zemljom, u Brčkom to „ne važi“. Naime, ovo je podneblje imalo austrougarsku upravu dulje i češće nego ostatak BiH.

Oslobođeno je u Bečkom ratu (1683. – 1699.), ali je Karlovačkim mirom vraćeno Osmanlijama. Također, nakon Austro-turskog rata (1716. – 1718.) ponovno je varoš došla pod vlast Beča sve do 1739.

Razvidno je kako je ovdje dašak Europe stigao mnogo prije.

Iako je Daytonski sporazum donio mnogo nepravde u BiH, naknadni pregovori i odluka da Brčko postane zasebna administrativna cjelina doprinijeli su kakvom-takvom povratu multietničkoga karaktera grada kakav je bio prije posljednjega rata. Danas ravnopravno u ovome gradu žive i rade pripadnici svih triju nacija, a postoje isto tako bogomolje, jedinstven školski sustav te prostor koji nitko ne može svojatati.

Kako su se u svemu tome snašli Hrvati te funkcionira li multietničnost i suradnja s drugim vjerskim zajednicama i Crkvama, razgovarali smo s tamošnjim župnikom i dekanom Brčanskog dekanata preč. Damirom Ivanovićem.

On nam je rekao kako je za genezu opstanka katolika skoro na tromeđi BiH, Hrvatske i Srbije bitno napomenuti 1623. kada se spominje župa Brka koja je pripadala samostanu Gradovrhu (Gornja Tuzla). O tome i svjedoči izvješće Svetoj Stolici fra Nikole Olovčića-Ogranića iz 1675. u kome se navodi kako ova župa ima 1 926 katolika, ali da nema crkve.

„Župa kakvu danas znamo osnovana je 1861. kao samostalna kapelanija odvajanjem od Zovika. Tada je imala 64 obitelji i 332 katolika. Tijekom vremena taj se broj mijenjao, da bi prije posljednjeg rata bio oko 2 500 ljudi. Nažalost, zbog rata ova je vjernička zajednica izgubila veći dio članova tako da je 2001. u župi bilo oko 400 vjernika. Sljedećih 20-ak godina broj je varirao i danas on iznosi oko 350 duša“, predočio nam je preč. Ivanović „osobnu kartu“ ove župe u kojoj djeluje nešto više od pet godina, a koja se osim grada sastoji i od naselja: Čađavac, Dizdaruša, Grčica te Gredice. Spomenuo je da ovdje živi većinom stariji katolički svijet, a mladi su nastavili život na drugim prostorima.

„Župna zajednica je gradila crkvu dva puta. Nakon osnutka tijekom 1884. i 1885. podignuta je crkva posvećena Sv. Mihovilu Arkanđelu. Ona je teško stradala u Prvom svjetskom ratu te je u razdoblju od 1927. do 1933. tadašnji župnik dr. preč. Ilija Violoni, prema projektu Karla Paržika, podigao današnju posvećenu Presvetom Srcu Isusovu“, prozborio je o prošlosti dekan Ivanović ističući kako je crkva u posljednjem ratu devastirana, a njezinu je obnovu započeo nakon povratka vlč. Pero Anić.

Gradska župa, ali...

Kako smo u razgovoru saznali, posebnost ove vjerničke zajednice je i Šenštatska pobožnost koja se zrcali u redovitoj molitvi u kojoj sudjeluje 20-ak osoba. Apostolski pokret Schoenstatt je marijanski pokret koji je u Njemačkoj 1914. osnovao o. Joseph Kentenich koji je u tome vidio sredstvo duhovne obnove Katoličke Crkve. Pokret je nazvan prema malom selu u blizini grada Vallendara nedaleko od Koblenza u Njemačkoj

„Unatoč malome broju vjernika svake druge godine imamo krizmanike, a svake godine pričesnike. Uvijek tu bude četvero, petero ili šestero djece za podjelu sakramenata. Kroz različite susrete nastoji se da ova župa živi. Ona je izrazito gradska i u tom smislu treba gledati broj ljudi koji dolaze na misna slavlja te se susreću u župi. Na misi bude 100-tinjak duša, ali vjerujemo da katolika ima više nego što službene statistike govore. Tome u prilog ide činjenica o 25 sprovoda godišnje, a polovica ih budu za osobe koje nisu bile članovi župe“, ustvrdio je naš sugovornik, a kao razlog tomu može se navesti – osim grada koji nekad može i udaljiti ljude od župe – i komunistički sustav koji je ostavio traga u ovome kraju.

Slijedeći uobičajenu praksu obilaska crkve o kojoj pišemo, župnik nas je pobliže upoznao s jedinom ovdašnjom katoličkom bogomoljom koju je u razdoblju 1930. – 1933. oslikao slavonskobrodski slikar Albert Gruber.

„Medaljoni koje vidimo u crkvi su prikaz svetaca. U pozadini u prezbiteriju je slika koja predstavlja tadašnjeg župnika koji 'prinosi' crkvu Srcu Isusovu te čitav narod posvećuje. Važno je istaknuti kako je prethodni župnik vlč. Veselko Župarić, zajedno s projektantskim uredom Novi dom i arhitektom Jurom Pranjićem, od 2011. do 2015. ovu crkvu obnovio.Time je vraćena svjetlina i svježina... Ostali su još neki radovi koje ćemo u idućem razdoblju realizirati“, rekao je preč. Damir te dodao da je 2008. ovo zdanje postalo nacionalnim spomenikom. Kako smo saznali, koliko god to bilo dobro, u određenim stvarima je otežavajuće kada je riječ o pokušajima uređenja, dobivanja donacija i početaka bilo kakvih radova.

Sloga vlada

Potom smo u crkvenom dvorištu razgovarali sa Sanjom Matijević, profesoricom matematike i informatike u jednoj osnovnoj školi u gradu, majkom troje djece i aktivnom vjernicom te članicom Župnog ekonomskog vijeća. Osim toga ona je članica i župnoga zbora.

„U Brčko Distriktu i našoj župi djeluju i vlč. Ivanoviću pomažu Pastoralno i Ekonomsko vijeće. Doduše, u posljednje dvije godine zbog pandemije nema previše aktivnosti, ali potpomažemo čišćenje i kićenje crkve tijekom božićnih blagdana, za Uskrs. Također pomažemo rad Caritasa jer je naša župa sastavljena od članova starije životne dobi pa za njih pripremamo pakete pomoći. Naši članovi organiziraju 'kavice' u vrijeme došašća kada radosni dolazimo na zornice. One nas pripreme za radni dan. Obično se zapjeva pokoja pjesma ako je nekome rođendan ili imendan“, rekla nam je prof. Matijević te smo u crkvi nastavili razgovor o župnom zboru koji je poslije rata pokrenuo vlč. Župarić.

„Zbor je u to vrijeme imao 30-ak članova i bio je mješovit, iako su nam uvijek dečki nekako bili u manjem broju. Redovito imamo probe i redovito smo, prije pandemije, išli na susrete u Sarajevo. Osim animiranja misnih slavlja, božićnih i uskrsnih koncerata, pjevamo i na spomendan Sv. Cecilije i to zajedno sa slavonskim zborovima iz Rajeva Sela, Gunje i Posavskih Podgajaca. Svake je godine netko drugi domaćin. Rado se odazivamo na pozive drugih zborova iz okruženja. U Gunji smo često povodom božićnog duhovnog koncerta kada iz Brčkog dođe i zbor Islamske zajednice Mošus. Pjevali smo i u Kotoru te Banjoj Luci“, rekla nam Sanja ističući kako ih sada ima 20-ak članova, a pridobivanje pomlatka je iznimno teško, dijelom što mladi čim završe školu, žele otići. Probe rade s prof. Željkom Klaićem iz Posavske Mahale koji s njima pjeva na nedjeljnoj misi. Kada on ne dođe, dvije djevojke „uskoče“ i animiraju.

Ističući kako onaj tko pjeva dvostruko moli, naša je sugovornica naglasila da se u zboru ne njeguje samo glazba, već i druženje, ali se zajedno i tuguje.

Napredak radi punom parom

Nakon župnog ureda i crkve vlč. Ivanović nas je proveo kroz, za nas zanimljiva, zdanja u ovom gradu. Najprije smo posjetili 100-tinjak metara udaljen Napretkov dom gdje nas je dočekao predsjednik HKD-a Napredak Brčko umirovljeni profesor fra Mirko Jozić koji boravi u Zoviku.

Rad ove kulturne ustanove, a samim tim i podružnice u Brčkom, bio je zabranjen 1945. te je zgrada Napretka nacionalizirana, a tek 2007. odlukom supervizora za Brčko Distrikt zdanje je vraćeno izvornim vlasnicima. Međutim i sada ima određenih problema s imovinsko-pravnim odnosima.

U dugom i ugodnom razgovoru saznali smo kako ovo društvo podržava intenziviranje suradnje s ostalim dvama brčanskim kulturnim društvima - Preporodom i Prosvjetom. Među značajnije kulturne manifestacije koje Napredak već tradicionalno, u nepandemijskim vremenima, organizira, fra Mirko je izdvojio pokladnje maškare, Frančeskove dane, smotru folklora, božićni i uskrsni prijam, uskrsnu tucijadu te podjelu paketića na blagdan Sv. Nikole.

„Otkako sam došao ovdje prije tri godine, moj glavni cilj je bio obnova dvorane. Imamo relativno lijepu dvoranu, ali je ona u lošem stanju. Ovdje gdje se sada nalazimo prilikom povrata imovine učinjena je obnova, međutim tada nije obnavljana dvorana. Ona je sada u derutnom stanju i treba obnovu. Problemi su novčane prirode, ali imamo pregovore s jednim arhitektom da napravi idejno rješenje“, rekao nam je fra Mirko ističući kako ovdašnji Napredak ima 300-tinjak članova koji, istina, nisu pretjerano aktivni. Kako je dodao, nedostaje živa komunikacija među članstvom koja je još umanjena pandemijom. Pokušat će raditi, kako epidemiološke prilike budu dopuštale, na oživljavanju aktivnosti, a već postoje određeni planovi.

Sestarsko zdanje propada...

Poslije obilaska ovdašnjeg Napretka župnik nas je poveo do nekadašnjeg sestarskog zdanja koje se nalazi nekoliko minuta hoda od župne crkve. Sestre milosrdnice postale su stanovnice ovoga grada još 1886. kada su parobrodom niz rijeku Savu došle iz Siska. Kupile su zemlju i zdanje koje je u Brčkom više od 100 godina poznato kao Klostar časnih sestara. Ta se zgrada tada nalazila u naselju Veliki Šalapić gdje su mahom živjeli Hrvati-katolici. Zgrada je katnica s velikim dvorištem. U njoj su sestre otvorile osnovnu školu koja je neprekidno radila sve do 1946.

Baš u trenutku dok smo razgovarali sa župnikom, razgovor je prekinuo jedan slučajni prolaznik i župljanin koji je vlč. Ivanoviću posvjedočio da su se u tome zdanju upoznali njegovi roditelji. Bila je to izvrsna prigoda obnoviti sjećanje na važnost ovoga prostora koji je zatvoren nakon završetka Drugog svjetskog rata. Rad škole je zabranjen, a zgrada je oduzeta i pretvorena u Dom za ratnu siročad. Šezdesetih godina prošlog stoljeća zdanje je dobilo nove stanare: Radiopostaju, Centar za kulturu, redakciju brčanskog lista Graditelj te Savez izviđača. Prije desetak godina u toj se zgradi nalazio Radio Brčko, međutim zdanje je u tako lošem stanju da je sada napušteno.

Važno je napomenuti kako su u Brčkom od 1958. do 1965. djelovale i sestre Služavke Malog Isusa.

'Ko se snaš'o, snaš'o se

Obavivši kratku šetnju po gradu, vratili smo se u župni ured gdje su nas čekali dodatni sugovornici: umirovljenik i član Ekonomskog vijeća Drago Pejčinović te vjeroučiteljica Ana Jukić.

Drago je rođen i odrastao u Brčkom te dobro poznaje mnogo svećenika i kapelana koji su službovali ovdje. Svaki od njih je ostavio traga, netko manje, netko više. Posebice se sjeća vlč. Vladislava Buljana za vrijeme čijeg je župnikovanja održavan Drugi vatikanski koncil te je došlo do liturgijskih promjena kada je mijenjan i oltar. „Stari je drveni oltar, iako nije bilo vrijednosti, bio iznimno lijep. Jako mi je žao bilo kada je porušen. Poslije je župnik oblagao kamenom crkvu jer je imala problema s vlagom. Također toranj se počeo naginjati te je doveo projektanta maksimirskog stadiona pa je ubacivan suhi beton ispod tornja i pokušalo se vlagu neutralizirati“, podijelio je, između ostaloga, Drago neka od svojih sjećanja na župnu crkvu.

Progovorivši o sadašnjem vremenu, istaknuo je kako budući da je starija populacija u župi, ljudi žive od mirovina. Velika je sreća tko ima neku stranu mirovinu jer se od domaćih jedva preživljava.

Razgovarajući o nacionalnim problemima, može se reći kako ih nema. „I prije rata odnosi su dobri bili. Ni sada se ne može reći da ima ekscesa. Problema nema, ali iskreno moram reći da ima odvajanja. Kad kreneš u grad, ovi mlađi što sjedaju u kafiće, vidi se odvajanje. Nije to baš ono pravo“, ustvrdio je Drago. Nas je na kraju zanimalo je li projekt Brčko Distrikta zaživio, na što nam je odgovorio: „Kako za koga. Netko se snašao, a netko propao.“

Specifična sredina

Potom smo razgovarali s vjeroučiteljicom Anom koja je rođena u Livnu, a fakultet je završila na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima u Sarajevu. U Brčko je došla prije četiri godine i radi u osnovnoj školi. Kako nam je rekla, ovdašnja sredina je dosta drugačija nego u Livnu gdje je većina Hrvata-katolika i odmalena se uči moliti Bogu i ići u crkvu. „Nedjelja bez mise, skoro da je i nema. Ovdje je malo drugačije. Dosta djece je u miješanim brakovima pa nisu vjerski orijentirana. Ovdje je vjeronauk od drugog osnovne i imam primjere gdje djeca dosta toga ne znaju uopće o vjeri. Tek se tada prvi put susreću s temama svoje vjere, s Bogom i Isusom. Većina njih prije toga nije išla u crkvu. Ovo se odnosi samo na gradske škole, po selima gdje ima više Hrvata to nije slučaj“, posvjedočila je Ana svoj prvi doživljaj Brčkog te smo potom pričali o međureligijskoj suradnji.

„Zajedno s kolegama koji predaju muslimanski i pravoslavni vjeronauk, i kada to uvjeti dopuštaju, to jest kada su u jednom razredu sve tri religije zastupljene, radimo s djecom posjete vjerskim objektima kako bi se malo bolje upoznali s drugima i da se međusobno više poštuju i cijene“, ustvrdila je vjeroučiteljica.

Odlazeći iz Brčkog, zaključili smo kako je ovo, usprkos svemu, ipak pozitivna priča. Hrvati-katolici nikada ovdje nisu bili većina, a njihov je broj varirao kroz proteklih 500 godina. Raduje činjenica da su međuljudski odnosi na višoj razini u odnosu na druge dijelove zemlje koje smo posjetili. Na kraju možemo reći kako je Distrikt Brčko, za nas koji smo tu bili jedan dan, uspio projekt. Jer, kako župnik reče, ovdje je uvijek bilo, i nadamo se da će i dalje biti, ljudi koji mise kao vlč. Izidor Poljak: „Kud god koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.“