Ilijaš

Dok god je onih koji ga vole, živjet će hram Sv. Ilije proroka u Ilijašu


Na svega pola sata vožnje automobilom od središta Sarajeva smjestio se industrijski gradić Ilijaš, a pred njegovim istočnim ulazom kameni hram Sv. Ilije proroka koji je u vrijeme svoje gradnje dar dobio i od austrijskog cara.

Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik

Općina Ilijaš s gotovo 20 000 stanovnika u svojim granicama čuva i pravoslavnu parohiju ilijašku čiji paroh, jerej Božidar Tanović osim Ilijaša pastoralno skrbi za Brezu, Vareš i Nišićku visoravan.

Početak parohije i prva škola

Kako se doslovno nalazi na raskrižju putova, Ilijaš je barem nakratko domaćin onima koji se iz pravca Sarajeva zapute u Zenicu ili pak Tuzlu. Nas je, zajedno s njim, jednog popodneva ugostio i o. Božidar koji je kroz razgovor otkrio brojne crtice iz života zajednice koja se okuplja oko hrama Sv. Ilije.

Kazao je kako je parohija osnovana negdje u 18. stoljeću, ali da su prvu „pravu“ građevinu dobili 1875. i to je bio parohijski dom koji je u to vrijeme služio kao škola. Prije gotovo 150 godina bilo je to jedno od prvih mjesta u tom dijelu doline Bosne koje je omogućavalo izobrazbu djece. No, to nije bila njegova jedina namjena – tu su se nakon bogoslužja okupljali vjernici, a slično je i danas te valja napomenuti kako je novo ruho ovo zdanje dobilo 2014. Paroh Tanović je ispričao kako parohijani, posebno oni stariji, u okupljanju u parohijskom domu vide priliku za razgovor i druženje jer danas ne žive blizu jedni drugih kako je to bilo nekoć.

Pokraj njega nalazi se objekt koji je izgrađen 1932. kada je parohijski dom postao malen za školu. On je također nakon rata devastiran i u tijeku je njegova obnova.

„Inače su ovi ljudi iz doline Bosne posebni ljudi: ljudi koji su privrženi crkvi, koji su privrženi vjeri i koji su baš, onako kako naš narod kaže, meki, pitomi, blagi, fini. I uvijek se s njima može napraviti neki lijep odnos“, pojasnio je jerej Tanović s osmijehom na licu

Poznati slikar i austrijski car

Središte svake katoličke župe, pa tako i pravoslavne parohije jest bogomolja, a naš je domaćin rekao kako je, prema nekim pretpostavkama, na mjestu današnjeg hrama Sv. Ilije ranije bila kuća Božja napravljena od mekog materijala, drveta te da se pored njega nalazila mala škola. „Kasnije, 1885., se gradi ovaj hram koji je u to vrijeme bio jedna lijepa i velika građevina sazidana od kamena – tvrdog i čvrstog materijala. U izgradnji su sudjelovali svi pravoslavni vjernici iz ovog kraja, ali bilo je pomoći i pripadnika drugih konfesija, tako da je to bilo jedno razdoblje u kojem su ljudi živjeli u ljubavi i zajednici. I dugo vremena poslije toga je bio sklad, do ovog nesretnog događanja s početka 90-ih godina kada je nastao taj ratni vihor“, pojasnio je o. Božidar koga smo upitali i za umjetnine koje rese hram.

On je ispričao kako su se u toj crkvi promijenila dva ikonostasa, ali da je nakon „dolaska“ novog i onaj stari sačuvan. „Tih otprilike 1890-ih izradu ikona na tom ikonostasu izvršio je, naslikao, pa mogu slobodno kazati, najpoznatiji bosanskohercegovački ikonopisac i slikar Špiro Bocarić. Uspjeli smo jedan dio tih ikona spasiti. Spremljene su za restauraciju i izložene u parohijskom domu“, rekao je sugovornik dodavši kako na taj način svatko može uživati u ljepoti Bocarićeve ikonografije, tim više što su te ikone jedna od njegovih prvih djela.

Saznali smo i kako se u parohijskom domu osim ikona čuva i dar austrijskog cara. „Posjedujemo i evanđelje koje je Franjo Josip I., austrijski car i imperator, kako u njemu stoji, darovao hramu Sv. Ilije proroka kad je izgrađen i osvećen“, istaknuo je jerej.

Meta napada

Kada je riječ o obnovi hrama, nije ih bilo mnogo sve do poslije rata. Srbi-pravoslavci živjeli su na tom području do 1996., a onda su se raselili i upravo u to vrijeme dio hrama je zapaljen, i to na Vidovdan, 28. lipnja. „Hram je bio zapaljen, ali nije bilo većih oštećenja. Tada je tu blizu bio prisutan i kontingent KFOR-a čiji su pripadnici bili Grci. Oni su ugledali gusti dim koji je kuljao iz crkve, došli su i ugasili taj požar te spasili hram od većeg oštećenja“, prepričao je o. Božidar.

No, ono što je posebno tužno kada se govori o hramu Sv. Ilije u Ilijašu jest da od 1996. do danas nije uživao mir, nego je u nekoliko navrata bio metom vandala. „Nažalost svjedoci smo velika broja vandalskih napada na hram, ali pored tih napada, događali su se napadi i na druge crkvene objekte u sklopu parohije ilijaške. To se dogodilo i s jednom kapelom u Lješevu na groblju, zatim događalo se i na crkvi u Brezi (crkva velikomučenika Sv. Prokopija)“, rekao je sugovornik podsjetivši kako se posljednji napad dogodio u kolovozu 2020. Unatoč tomu što su dva vandala koje je snimila nadzorna kamera parkirala automobil na ulazu u portu hrama, još uvijek se ne zna tko su. A na pitanje jesu li pronađeni počinitelji ranijih provala, oskvrnuća, kazao je da nisu uvijek bili otkriveni. Tako su pri napadima bili razbijeni prozori, reflektori, razvaljena vrata, a ikone isprevrtane.

„Obično to ne budu veće materijalne štete, ali sam taj osjećaj izaziva, kako u meni kao u nadležnom parohu i svešteniku, tako i svim vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti u Ilijašu jednu nelagodu i jedan, mogu slobodno kazati, strah. Nadamo se da će u budućnosti to prestati, da ćemo u miru i u ljubavi moći funkcionirati, živjeti, Boga proslavljati u ovim krajevima. Nekih posebnih provociranja ili, da kažem, nekih nelagodnih situacija s našim komšijama nismo imali do sada, zaista. U nekom osobnom kontaktu s komšijama imamo jedan lijep odnos i nadamo se da će tako biti i u budućnosti i da ćemo taj odnos graditi u što boljem svjetlu i u što boljem odnosu jer nema nam života jednih bez drugih“, zaključio je paroh ilijaški.

Brojke

Govoreći o uistinu poražavajućim stvarima, stalnim napadima na bogomolju, dotakli smo se teme čovjeka koji tu živi. Dakako, razgovaralo se i o suživotu, pojmu koji u mnogočemu prožima bosanskohercegovačko društvo.

Danas na području Ilijaša, Breze, Vareša i Nišićke visoravni u 150-ak domova živi oko 450 parohijana. To je tužno ako se uzme u obzir da je na tom istom prostoru prije rata živjelo nekih 20 000 pravoslavnih Srba. Prema popisu pučanstva iz 2013., samo na području općine Ilijaš živio je 421 stanovnik srpske nacionalnosti (danas je broj manji) i to je 2,1% od ukupnog broja stanovnika. Prema popisu iz 1991., bilo ih je 11 303, i u odnosu na tadašnji ukupan broj to je iznosilo 45,2% građana.

„Ono što je bitno jest da moramo znati kako smo tu kroz cijelu povijest zajedno bili mada je bilo i nekih koškanja i ratova i svega. Ali opet moramo znati da smo mi jedno i da treba tako živjeti. Ako ne možemo živjeti u ljubavi, barem da se pokušamo truditi živjeti u jednoj toleranciji i onda će iz te tolerancije proizići jedna ljubav“, rekao je paroh dodavši kako imaju jako lijep odnos unutar pravoslavne zajednice, a onda ta zajednica ima lijep odnos i s drugima, onako „komšijski“.

„Ovdje sam i kršten i vjenčan i u toj crkvi sam sve najljepše uspomene zabilježio i vjerujte da se ja ne bih mogao odvojiti od parohije, nikad“, kazao je crkvenjak Ljubo

Gdje su najljepše uspomene

Ipak, pravoslavcima u Ilijašu je posebno važna duhovna dimenzija života te smo saznali kad se sve oni okupljaju na molitvu i druže li se unutar crkvenog kruga. „U ilijaškom hramu Sv. proroka Ilije bogosluženja se vrše, mogu kazati, redovito – svake nedjelje i svakog praznika. Jutarnje i večernje bogosluženje se obavljaju uoči velikih praznika i uoči nedjelje. U hramovima koje opslužujem u Brezi, Varešu i Nišićkoj visoravni služi se otprilike jednom ili dvaput mjesečno i kada su hramovne slave u tim parohijama“, objasnio je o. Božidar iznoseći podatak kako je „dolaznost“ na liturgije dobra, veća nego u nekim područjima gdje većinu čine pravoslavci. Kazao je i kako je na to osobito ponosan.

Međutim, nakon paljenja hrama 1996. pa sve do 2002. on nije imao stalnog paroha, nego ga je opsluživao sveštenik iz stare pravoslavne crkve u Sarajevu. Crkvenjak Ljubo Ciganović rekao je da je bio težak put uspostavljanja svega nakon rata, ali da je sve što sada stoji u parohiji, napravljeno zahvaljujući ljudima koji su se zalagali za to. Na pitanje koliko mu znači crkva i njezina zajednica, dao je kratak, ali tako jasan odgovor: „Ja radim kao blagajnik u crkvi od poslije rata i mještanin sam, Ilijašanin. Ovdje sam i kršten i vjenčan i u toj crkvi sam sve najljepše uspomene zabilježio i vjerujte da se ja ne bih mogao odvojiti od parohije, nikad.“

Na području u kojemu o. Tanović službuje postoji crkveni odbor od deset članova s kojima se susreće nekoliko puta godišnje i čiji mu članovi pomažu oko donošenja odluka vezanih za parohije.

Ljudi iz doline Bosne

U školama, prema riječima jereja Božidara, nema niti jedno dijete. Mladih gotovo da nema – tu je tek nekoliko djece među kojima je i njegovih troje. Najmlađi od njih, dvoipolgodišnji Vasilije nas je također ugostio sa svojim ocem.

Većina parohijana su stariji ljudi, umirovljenici. „Jedino gdje se oni osjećaju kao svoj na svome jesu upravo ti hramovi u kojima mi bogoslužimo, u kojima se okupljamo i gdje nakon svake svete liturgije sjedamo: u tim parohijskim domovima da ljudi razgovaraju, razmijene iskustva, mišljenja i da se malo podruže jer su oni udaljeni jedni od drugih sa svojim mjestom boravka, sa svojim adresama. Poučim ih duhovnim razgovorom, ali porazgovaramo i ovako neformalno da vidimo što komu fali, nedostaje i da vidimo možemo li na neki način nekome pomoći“, ispričao je o. Božidar koji je rodom iz Goražda, a u Ilijaš je stigao 2014.

Govoreći o svojoj službi, nagnao nas je da ga upitamo kako se osjećao kada je saznao da će doći u gradić nadomak Sarajeva. „Kad sam dolazio, imao sam neku zebnju, neki strah od samog nepoznatog kao i svaki čovjek što ima. Međutim, došao sam ovdje, upoznao ove ljude i zaista se nekako srodio s njima i smatram ih svojima, a nadam se da i oni mene tako smatraju – barem tako pokazuju svojim odnosom prema meni. Inače su ovi ljudi iz doline Bosne posebni ljudi, ljudi koji su privrženi crkvi, koji su privrženi vjeri i koji su baš, onako kako naš narod kaže, meki, pitomi, blagi, fini. I uvijek se s njima može napraviti neki lijep odnos“, pojasnio je domaćin s osmijehom na licu.

Uskoro nas je i ispratio, i to zajedno s malim Vasilijem koji je strpljivo čekao da tata završi razgovor.

Na odlasku, još jednom smo primijetili kako se hram ističe u tom dijelu Ilijaša i kako plijeni poglede svojom ljepotom. Tako će unatoč vremenima, dok god je onih koje uspomene vežu uz crkvu i onih koji služe vjernom narodu, u Ilijašu hram stajati i čekati svoje vjernike.

Četiri parohije, jedan paroh

Danas jerej o. Božidar Tanović, paroh ilijaški, opslužuje i Vareš, Brezu i Nišićku visoravan, iako su to prije rata bile samostalne parohije.

Tako se u Brezi nalazi hram posvećen Sv. velikomučeniku Prokopiju koji je zaštitnik rudara. Bogomolja u Varešu je posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice s tim da se na području te općine nalaze i dvije filijale – u Brgulama crkva Sv. velikomučenika Pantelejmona, a u Planinici crkva Silaska Sv. Duha na apostole. „Na Nišićkoj visoravni imamo jedan velelepni hram koji je posvećen Sv. apostolima Petru i Pavlu i po svojoj veličini i ljepoti zaista je jedan među prvima u našoj bogomspasavanoj eparhiji. U to doba kada je hram građen od njega su bili veći samo saborna crkva u Sarajevu, hram u Zenici i hram u Čajniču“, kazao je sugovornik dodavši kako se na svim tim mjestima stalno vrše neki građevinski radovi – što zbog stradanja u ratu i poraću, što zbog zuba vremena. Ulaganjem nastoje vratiti onaj sjaj i ljepotu koju ti hramovi zaslužuju.