Piše: Josipa Prskalo

Iako je administrativno na sjecištu četiriju općina – Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Širokog Brijega, župa u Rasnu posvećena Sv. Franji Asiškom, dobro znanom prijatelju svih živih i neživih stvorenja, pripala je ovoj potonjoj kao i istoimenom dekanatu. Ukliještena je tako, sa svojih 3 800 hektara, između dva gorovita brda, Trtla i Magnovika, a od mora je, zračnom linijom, udaljena svega 27 kilometara.

Najljepše mjesto, na malom brežuljku, s razlogom zauzima župna crkva koja se svojom arhitekturom idealno uklopila u rašanjsko podneblje.

Povijest je ostavila traga
Baš u crkvenom dvorištu, ispred župnog stana, dočekao nas je, kako se voli našaliti – „fra pop“ – župnik, fra Ignacije Alerić koji je u Rasnu skoro pet godina, a odmah potom nam se pridružio i župljanin Ivan Dugandžić, s kojim smo, zbog radnih obveza, najprije porazgovarali.

^{Ivan Dugandžić}
Ivan, inače inženjer strojarstva po struci, član je Hrvatskog društva čuvara baštine te se od studentskih dana bavi izučavanjem, skupljanjem i zapisivanjem hrvatske narodne baštine. On nam je ispričao mnogo toga o povijesnim znamenitostima ovoga mjesta, koje njima, bez pretjerivanja, obiluje.

Tako nam je otkrio kako, sve bliža nova godina, za župu Rasno predstavlja značajnu obljetnicu. Naime, prvi spomen župe potječe iz 1668. iz izvješća makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića, kojeg je poslao u Rim. „Tada je za župnika postavljen fra Mijo Runović od Imotskoga. Ne znamo gdje je bilo sjedište – nemamo ostataka niti zapisa. A drugi spomen je iz 1701. Župa je kasnije bila u sastavu stare župe Blato i župe Širok Brijeg od koje je 1872. odijeljena. Kapelica pred kojom se nalazimo podignuta je 1881. za vrijeme tadašnjeg župnika, fra Ilije Skoke. Poslije Drugog svjetskog rata bila je porušena i izgrađena betonska, a mi smo je prošle godine rekonstruirali i obnovili u izvornom obliku“, spomenuo nam je Ivan i istaknuo kako se oko same crkve nalazi 10-ak spomenika iz starije prošlosti. „Tako iz prapovijesnog razdoblja imamo desetine (ilirskih) gomila, četiri gradine (utvrde), antičku lokvu Krgaču, rimski zdenac Studenac, na četiri lokacije su srednjovjekovni nadgrobni spomenici stećci. Također, u blizini župne crkve je i najstarija očuvana pučka škola u Zapadnoj Hercegovini – Ivana Sopte kao i spomenik žrtvama rata“, dodao je naš sugovornik.

Žena s burilom kraj Studenca
Ivan nam je ispričao kako se selo Rasno razvilo u neposrednoj blizini dva izvora vode - Studenca i Krgače, oko kojih se odvijao cjelokupan seoski život. Iz Studenca crpila se pitka voda, koja je upotrebljavana za pranje rublja i druge kućanske potrebe, dok je voda iz Krgače služila za napajanje stoke.

Zadnjih godina, zahvaljujući Hrvatskom društvu čuvara baštine, u sklopu projekta Kulturne prirede na spomeničkoj baštini, obnovljeno je na desetine spomenika na ovom području, između ostalog, već spomenuta antička lokva Krgača i zdenac Studenac iz rimskog vremena, pećina, Pučka škola Ivana Sopte, kamena kapelica u groblju Kremenje...

Također, Ivan nam je predstavio i novu skulpturu koja dodatno upotpunjuje krajolik. Riječ je o skulpturi Žena s burilom. „Kip je djelo akademskog kipara Anđelka Mikulića iz Širokog Brijega. Podignut je prošle godine kada je ovo mjesto dobilo pitku vodu. Ove pak godine je stota obljetnica od godina gladi kada je Hercegovinu pogodila nezapamćena suša. Samo iz ove župe od gladi je umrlo 40 osoba“, spomenuo je Ivan i nedaće koje su dio povijesti ovoga mjesta dok nas je rado vodio u obilazak navedenih znamenitosti.

Mladi KUD Biloševica
Pozdravljajući se s Ivanom koji je žurio u Mostar na posao, pred župni stan stigao je Mariofil Čolak, predsjednik Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Biloševica s kojima nas je upoznao župnik.

^{Mariofil Čolak}
Predstavljajući nam KUD, Mariofil je kazao kako je utemeljen 1. veljače 2011. „Od tada pa do danas Društvo radi na polju kulture i zajedništva. Utemeljenjem ovoga KUD-a mjesto je dobilo potpuno novi sadržaj u kojemu smo povezali naše iseljene župljane i one koji su još uvijek ovdje. Mjestu smo vratili ono što je bilo izgubljeno – ples, kulturu, tradiciju... Već šest godina, uspješni smo organizatori kulturno-zabavnog događaja Hercegovina u srcu, gdje svake godine ugostimo od 650 do 800 članova folklornih društava,   tj. 20-ak skupina u dva dana vikenda... KUD je mlad i po stažu, ali i po dobnom sastavu – tako da smo jedno od najmlađih Društava te brojimo 74 aktivna člana. Moram se pohvaliti i s dobrom suradnjom i s našim župnikom fra Ignacijem Alerićem, čijim je dolaskom Društvo dobilo istinskog i dobrog suradnika, kako na polju kulture i zajedništva, tako i na vjerskom planu. Drago mi je da je prepoznao rad ovih mladih ljudi i KUD-a kojima treba podrška“, ispričao nam je predsjednik KUD-a Biloševica.

Crkva na kamenu od kamena
U tom smo se nadovezali na razgovor sa župnikom koji nam je kazao kako župu čine dva veća sela – Rasno i Dužice kao i brojni zaseoci, poput Kosmaja i Smokinja. Zanimljiva je sama etimologija ovih toponima, koji su – poglavito u Hercegovini – nastali prema prirodnim obilježjima. Tako je (H)Rasno ime dobilo po hrastovoj šumi; Dužice po dugim plodnim oranicama; Smokinje po velikoj brojnosti smokava te Kosmaj po mediteranskoj sitnoj šumi.

^{Fra Ignacije Alerić}
„Ova župa, uz župnu crkvu Sv. Franje Asiškog, ima i filijalnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja u selu Dužice. S izgradnjom župne crkve započeto je 1938., a radovi su potrajali do 1945. Uslijed siromaštva, a zbog Drugog svjetskog rata radovi su prekinuti, a i komunističke vlasti su zabranile gradnju crkve. Gradnja je ponovno dopuštena 1958. te konačno kraju privedena 1961. Crkva je duga oko 25 m, široka oko 12 m, dok je zvonik visok oko 16 m. Od njezinih znamenitosti možemo izdvojiti, ovdje na oltaru, lijepu sliku Sv. Franje Asiškoga, koju je 1961. naslikao sin susjedne župe Buhovo, fra Mirko Ćosić. Tu je i kip Sv. Franje visok 170 cm, a rad je jednog tirolskog kipara. Također, 1980-ih za župnikovanja fra Drage Pažina, nabavljen je kip Majke Božje koji stoji na lijevoj strani crkve, a nekoć se nalazio u Prigrevici kod Subotice“, ispričao je župnik Alerić o posebno lijepom kamenom crkvenom zdanju.

Župni stan, s kapelom, građen je od 1883. do 1892. „Ovdje, iza ovog kamenog zida, imamo jednu prostoriju – dvoranu – nekadašnju kapelu gdje se u početku, dok nije izgrađena crkva, slavila misa. Iako smo ovo ljeto radili na fugiranju, ostavili smo stari ulaz primjetnim kao vidljivi znak gdje se nekoć ulazilo u kapelu. Obnovljen je i proširivan od 1970. do 1973., a radove je tada vodio mladi župnik fra Petar Vlašić, koji je svojedobno obnašao službu provincijala i definitora Hercegovačke franjevačke provincije. U župi je uvijek rezidirao jedan svećenik – župnik, osim tijekom Drugog svjetskog rata i nešto malo poraća kada je župnik imao kapelana – pomoćnika. Do sada je u ovdje djelovalo 30 župnika“, napomenuo fra Ignacije koji, kako kaže, nema nikakvih problema s odnosom „fratar – biskupijski svećenik“ niti s poslušnošću biskupu što je upravo na tragu „fra popa“ s početka – kako se voli, u šali, predstaviti dok se javlja na telefon.

Živa crkva rašanjska
Župa od 1872. posjeduje matice koje su do 1907. pisane na latinskom jeziku. Trenutno broji oko 300 obitelji u kojima živi nešto više od 1 000 vjernika. U župnoj i filijalnoj crkvi slavi se po jedna misa nedjeljom tijekom kojih je vjernički jako živo: s liturgijskim pjevanjem, ministrantima i čitačima. „Imamo dva župna zbora koji svakoga tjedna održavaju redovite probe. Onim na Dužicama ravna profesorica glazbe Ivana Pinjuh, a ovdje u župnoj crkvi zbor vodi studentica, Marija Lovrić. Imamo redovitu svibanjsku i listopadsku pobožnost, a povremeno, kada su primjerice trodnevnice i obljetnice, u župu pozovemo svećenika koji nije odavde kao jedno duhovno osvježenje. Na teritoriju župe nalazi se šest grobalja, a u groblju Bjeloševica, gdje su stećci i gomile, jednom godišnje – u srpnju, slavimo svetu misu“, kazao je fra Ignacije.

Župa se, prema njegovim riječima, može ponositi i lijepim brojem ministranata te redovitim župnim vjeronaukom, poglavito za prvopričesnike i krizmanike. „Ove godine, imamo nešto veći broj prvopričesnika nego dosad. Tako će njih 18, ako Bog da, u svibnju primiti prvu pričest. Krizma je u župi svake treće godine i imamo 40 krizmanika. U dvama malim školama do petog razreda, u Rasnu i Dužicama, vjeronauk predaju vjeroučiteljice, a u župi svećenik. Godišnje prosječno imamo pet vjenčanja, 15-ak krštenja, a nažalost više od 20 sprovoda. Ove godine, do sada, imali smo devet krštenja i 26 sprovoda. I ovdje je sve manji broj rođenih, a sve više umrlih. Hvala Bogu, iz ove se župe, kako ja primjećujem zadnjih nekoliko godina, vjernici ne iseljavaju, kao što je slučaj drugdje. Dakle, problem ove župe nije u iseljavanju, nego u slabom natalitetu“, zabrinuto je otkrio župnik.

Vrijedni i požrtvovni Rašani
Ljudi ovdje, uglavnom, žive skromno, požrtvovno i čestito. Rade u okolnim mjestima širokobriješke općine ili imaju neki svoj obrt poput uzgoja smilja/cmilja.

Od osnutka do danas, župa je dala 29 svećenika franjevaca – od kojih su još dvojica živa te pet redovnica. „Valja spomenuti, jednog, možda najznačajnijeg, svećenika franjevca rođenog u Rasnu – pok. fra Blagu Brkića, koji je kao misionar, 25 godina krajem prošlog stoljeća, djelovao u afričkom Zairu – današnjem DR Kongu. On je prvi Sveto pismo – cijelu Bibliju, preveo na kiluba jezik. No, zasada nemamo nijednog kandidata u sjemeništu ili bogosloviji, a zadnja mlada misa bila je prije 40 godina, koju je slavio dr. fra Josip Sopta, član Zadarske franjevačke provincije, koji je nekoć bio i njezin provincijal“, podsjetio je fratar Alerić.

Spomenimo i da je ove gore list nogometaš Josip Kvesić, bivši mladi reprezentativac BiH te nažalost, nesuđeni A reprezentativac (spriječen zbog ozbiljne povrede), koji je igrao za: Široki Brijeg, Zilinu (Slovačka), Varteks i Hajduk (Hrvatska), Željezničar te Antalyaspor i Karsiyaku (Turska).

Dotjerana Dužičanka
Rado nas je župnik otpratio i do filijalne crkve u Dužicama koja je posvećena Sv. Ivanu Krstitelju. Ovo nešto modernije crkveno zdanje, iako u groblju – na lijepom je mjestu. U njegovu se dvorištu nalazi spomenik žrtvama rata, a posebno plijeni unutrašnjom ljepotom gdje je svaki detalj pomno osmišljen. „Gradnja ove crkve započeta je 1970., a završena 1971. U to vrijeme bilo je jako teško od civilnih vlasti dobiti dopuštenje za gradnju – skoro nemoguće, pa je tadašnji župnik fra Petar Vlašić, zajedno sa župljanima zatražio dopuštenje za gradnju kapelice u groblju, što je i dobio. No, oni nisu sagradili grobljansku kapelicu, nego jednu manju crkvu. Onomad crkva nije izgledala ovako lijepo i dotjerano, bila je u nešto siromašnijem izdanju i uža, a prije 15-ak godina osjetila se potreba za proširenjem i uređenjem. Radove je započeo fra Ivan Kvesić, a dovršio moj predšasnik fra Ante Kurtović.

^{Crkva u Dužicama}
I jedan i drugi su se potrudili, zajedno s vjernicima, i dali sve od sebe da ovu crkvu ovako lijepo urede i kvalitetno naprave“, ispričao je župnik i dodao kako se nedjeljom ovdje okupi jako lijep broj vjernika i dosta ministranata.

Crkva u Dužicama ujedno je bila naše posljednje odredište obilaska rašanjske župe, a prethodio joj je ručak s kakvim samo fratar zna ugostiti, koji je protekao uz smijeh i anegdote koje je župnik, zajedno s Mariofilom, sipao „kao iz rukava“.
Mi smo župu, kako smo na početku spomenuli, neočekivano napustili puni dojmova te nam se činilo da smo tek zagrebali po riznici koju krije Rasno. Ostavili smo ju u nadi da će župom u budućnosti odjekivati znatno više dječje graje.