Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Tolisa se prvi put spominje u 13. stoljeću, a arheološki nalazi potvrđuju da je to područje s desne obale Save živjelo još u neolitiku. Tragovi kršćanstva na ovim prostorima prate se od davnina, a od srednjeg vijeka u Bosanskoj Posavini prisutni su franjevci koji i danas skrbe o puku čuvajući bogatu baštinu vjere i povijesti.

Od 18. stoljeća

Duhovno i vremenito bilo župe Tolisa posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije opipali smo zahvaljujući fra Perici Martinoviću, duhovnom asistentu mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (FSR), koji je bio naš domaćin u službenoj odsutnosti aktualnog župnika i gvardijana fra Marija Jurića, a priča je potekla od 18. stoljeća naovamo.

Današnja administrativna jedinica Vrhbosanske nadbiskupije pripadala je nekoć župi Bijela (znanoj i pod imenom Ravne), a onda je 1784. odvojena u samostalnu kapelaniju. Župa Tolisa osnovana je 1802. tada obuhvativši kasnije odijeljene župe Vidovice, Kopanice, Domaljevac, Oštru Luku Bok i Orašje. Danas ju, uz njezino sjedište Tolisu i filijale Ugljara i Matići, čine i sela Donja Mahala i Kostrč.

U dvorištu samostanske i župne crkve Uznesenja BDM na Rašćici fra Perica podsjeća kako je do 1864. župna crkva bila u središtu Tolise, a sjedište župe preneseno je na sadašnje mjesto jer je ono fizički centar župnog teritorija i na većoj nadmorskoj visini (85 m) koja umanjuje opasnost od poplava svojstvenih Posavini. U okućnici obnovljenoj za prethodnog župnika i gvardijana fra Marijana Živkovića, a uređenoj u duhu Sv. Franje (zaštitnika i ekologije), pozornost, između ostalog, plijene najnoviji Gospin i kip Sv. Antuna Pustinjaka s potpisom akademskog slikara Slavena Miličevića. Obrisi božićnih jaslica u blizini i u veljači daju smisao snježnom ambijentu iz kojeg poput smjerokaza izranja bista fra Martina Nedića, prvog ilirca Bosne, domoljuba, pisca, graditelja i promicatelja školstva i prosvjetiteljstva, na koga danas, napomenimo, uspomenu čuva i toliška Zaklada Terra Tolis sa svojom vrijednom književnom nagradom u čast velikanu.

Fra Martinova „ludost“

Ispred svojeg monumentalnog djela brončani fra Martinov lik priziva drevnu besjedu o gradnji najprostranije crkve u BiH.

„Na fermanu koji je dobio iz Carigrada jedan je fratar prije 110 godina dopisao da je taj dokument fra Martin dobavio 'posli trogodišnjeg trudnog poiskanja'. Uvijek je bilo teško doći do tog dokumenta, a onda je svijet to 'poiskanje' prepričao u jednu legendu. A ona kaže da je Turčin dajući dozvolu, dobivenu preko lokalne vlasti u Gradačcu, rekao fratru: 'Možeš napraviti crkvu kolika je jedna ovčja ili teleća koža – 2 četvorna metra.' Onda ga je fratar nadmudrio tako što je uzeo kožu i škarama ju izrezao u tanku špagu. Tada je Turčinu rekao: 'Evo, ovolika je ovčja koža, ovolika će ti biti crkva.' A to je 58 X 20 m. I danas bi za takvu građevinsku avanturu trebala velika smionost, a za ono vrijeme, rekli bismo, bila je to ludost“, prenio nam je fra Perica dašak prošlosti, uvevši nas u zdanje od 939 909 ručno napravljene opeke izgrađeno od 1864. do 1881.

S Marijom kroz sela

Na ulazu u građevinu podignutu prema onovremenoj isusovačkoj crkvi u Osijeku, dočekuje nas kip okrunjene Marije s Isusom u naručju, rad u drvetu iz 1826., obnavljan 1980-ih i oduvijek s puno ljubavi čašćen među vjernicima.

„Kad smo 2012. željeli obilježiti 100 godina posvete crkve, dosjetili smo se s kipom obići cijelu župu jer čitavu godinu dolazimo Mariji, a onda bi ona pred blagdan Velike Gospe obišla svoje župljane. Procesija je krenula odavde ispred crkve, a prošli smo kroz sela u krug linijom dugom 17 km i 700 m. U svakome su se kod postaja u kapelama okupljali župljani na molitvu, a prve godine ih je na hodočašće krenulo 625. Poslije obilaska vratili smo se u crkveno dvorište i pred ponoć imali misu zahvalnicu uz sudjelovanje oko 2 000 duša. Tadašnji župnik fra Marijan Živković rekao je da će tako sljedeći put biti za 100 godina, a vjernici su inzistirali da to pređe u tradiciju. Prema tom događaju sada već dijaspora programira svoje godišnje odmore i svi se rado uključuju u svečanu procesiju“, opisao je naš sugovornik, skrećući nam pozornost na drveno raspelo u naravnoj veličini. Ispod tog dojmljivog rada Ivana Rendića svatko u tišini zastane pod otvorenim očima trpećeg Spasitelja. Upućuje nam pogled i na kor kojim dominiraju orgulje iz 1800., te podsjeća kako je sakralni objekt nekoć izgledao drukčije.

Prema njegovim riječima, tijekom velike rekonstrukcije 1911. i 1912. tornjevi su dobili sadašnji izgled i visinu od 56 m, a unutrašnjost nove stupove i prozore. Postavljen je i armiranobetonski strop (najstariji armirani beton u tom kraju) kojeg je s 47 medaljona oslikao Anton Huber iz Tirola. Crkvu je 1917. zahvatio požar progutavši oltar pa je 1930. napravljen sadašnji, a 1980-ih je crkva nanovo ožbukana, obojana, pokrivena bakrom, obnovljeni su medaljoni te takav izgled ima i danas.

U novije vrijeme svi su prozori obogaćeni vitrajima akademskog slikara Vlatka Blažanovića sa svecima zaštitnicima naselja župe (Sv. Antun Pustinjak – Kostrč, Sv. Ivan Krstitelj – Matići, Bl. Alojzije Stepinac – Orašje koje je svojedobno bilo dio toliške župe, Sv. Juraj – Ugljara i Sv. Rok. – Donja Mahala, a zaštitnik Tolise Sv. Marko je kod oltara, među slikama evanđelista) i događajima iz Marijina života (Blagovijest, Isusovo rođenje, Isus u hramu, Veliki petak i Silazak Duha Svetoga na Mariju i apostole).

Zaljubljeni u Franju

Crkvu uz glavni oltar krase i sporedni – Sv. Ante i onaj Sv. Franje s moćima utemeljitelja Franjevačkog reda, pred kojima mole svi, a posebno članovi Frame i najbrojnijeg mjesnog bratstva FSR-a u Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena, koje neprekidno djeluje od 1888.brojeći danas 100-tinjak članova.

O tomu nam je posvjedočila Ljerka Mikić, mjesna ministra i članica Bosanskog bratstva Kraljice Katarine sa zaduženjem za formaciju.  

„Spajamo molitvu i dobra djela jer oni odvojeno ne idu. Jednostavno, zaljubiš se u Sv. Franju, a preko njega u Isusa i Boga. I mi na taj način pokušavamo živjeti evanđelje... Franjevačka duhovnost obuhvaća cijelog čovjeka i njegov život. Mi smo redovnici u svijetu, a djelujemo lokalno i globalno“, kazala je Mikić, inače i pjesnikinja kojoj su Sv. Franjo i franjevaštvo česta inspiracija, kao i djelovanje u zajednici. „Posebno zahvaljujemo našem sadašnjem duhovnom asistentu fra Perici bez kojeg naše mjesno bratstvo ne bi bilo to što jest“, naglasila je Mikić dodavši kako uživa živjeti franjevaštvo, ali i skupa s ostalima iz FSR-a biti živo uključena u župni život obilježen izuzetno dobrom suradnjom s duhovnim pastirima i brojnim pobožnostima.

„U samostanskoj crkvi Velike Gospe slavimo četiri nedjeljne mise, a imamo i misna slavlja na filijalama Ugljara i Matići svim nedjeljama, svetkovinama, prvim petcima i subotama. Na šest nedjeljnih misa dođe oko 2 500 vjernika“, napomenuo je fra Perica dodajući kako su posjećene i mise radnim danima (u 7 i 17 sati), kao i druge pobožnosti, što svjedoči o velikoj vjeri, odanosti i ljubavi premaCrkvi i svećenicima.

Naše obitelji

„Ova je župa dala lijep broj duhovnih zvanja – živih nas je 35 svećenika i 19 redovnica, a imamo i sjemeništaraca, bogoslova i kandidatica. I to je potvrda da je živ duhovni život u našim obiteljima. Imamo još dosta obitelji u kojima se zajednički moli krunica, a aktivna je i molitvena zajednica Dva srca koja se okuplja svakoga četvrtka na klanjanju i susretima“, informirao nas je fratar koji nas je proveo i u župni ured gdje smo doznali i statistike koje kazuju da toliška župa broji oko 10 500 župljana, od kojih na posavskim adresama realno stanuje njih oko 7 200. „Glavnina ove razlike od blizu 3 500 ljudi nastala je posljednjih godina, posebno nakon poplave 2014., koja je i ovu župu jako pogodila, kada je uslijedio veliki val odlaska osobito mladih trbuhom za kruhom u Hrvatsku, Njemačku, Austriju, Švicarsku i drugdje“, prenio nam je fra Perica spomenuvši kako u župi trenutačno prevladava više starijih nego osoba srednje dobi, a zbog iseljavanja obitelji škole u Posavini svake godine ostaju bez nekoliko desetaka učenika. U župi je 2016. vjenčano 57 parova od kojih je polovica u rodnoj župi samo obavila vjenčanje, a broj umrlih (146) premašio je broj krštenih (73). Piše to u maticama čiji najstariji zapisi datiraju iz 1750-ih, a često ih listaju oni koji tragaju za korijenima. Vraćajući se stoljećima unatrag, neki, primjerice, ustanove da su njihovi preci u Posavinu došli iz Hercegovine, Dalmacije ili pak Mađarske, a svoje je obiteljsko stablo, otkrili su nam fratri, u Tolisi istraživao i poznati glumac Ivo Gregurević.

Raditi za sebe i druge

„O ljudima u Posavini mogu vam reći da su oni vrlo postojani i ponosni ljudi koji vole svoj kraj. Ovdje je široka ravnica pa je zbog toga i duša blaga i široka. Vezani smo ovdje uz rijeku Savu koja nam je uvijek značila i život, a ponekad i smrt“, kazao nam je Joso Živković o naravi posavskog čovjeka koji je u svojem plodnom ravničarskom kraju tradicionalno usmjeren na poljoprivredu, stočarstvo i pletenje korpi od šibe, a neki su i mali privrednici.

Među nabrojanima unatoč sivoj bh. svakodnevici ima dosta i pozitivnih primjera, u koje valja ubrojiti Peru Oršolića, vlasnika zanatske radnje iz koje su izašli vitraji za brojna glasovita zdanja diljem BiH – od sarajevske Vijećnice do mnogih crkava, među kojima je i ona toliška, a došao mu je jedan upit iz Australije i iz Čečenije.

„Staklom se bavim od rata, a vitrajima 14 godina. Posao je jako zahtjevan, ali, srećom, uredno ide naplata“, rekao nam je Pero u čijoj je radionici uposleno petoro ljudi, među njima i njegova supruga Nada. Ne žali se na posao, ali je nezadovoljan situacijom u bh. privredi obilježenoj lošim privatizacijama i nedostatkom novih radnih mjesta.  

Ratna bolnica

Samostan je inače mjesto susreta, vrata otvorenih za sve dobronamjerne i one u raznim potrebama. Ušavši u njegovo novo krilo (četiri etaže na nepunih 2 000 m² građene od 1986. do 1991.) doznajemo kako tu stanuje 13 fratara i četiri časne sestre franjevke uključenih prema svojim mogućnostima u pastoralni rad, Kruh Sv. Ante i druge aktivnosti, a u blagovaonici susrećemo sve franjevce koji pastoralno djeluju na samostanskom području koje obuhvaća župe Grebnice, Domaljevac, Gornju i Donju Tramošnicu, Tišinu i Orašje. Običaj je, naime, da se srijedom tu okupe na zajednički objed i druženje.

Taj je ambijent domaći i poznatom piscu Josi Živkoviću koji se prisjetio razdoblja kad su umjesto fratara u novoizgrađene samostanske odaje uselili ranjeni, bolesni, rodilje...  

„U najtežem vremenu koje smo proživljavali u Posavini mnogi su životi ovdje spašeni, u ratnoj bolnici koja je bila u samostanu od 19. listopada 1992. do 29. veljače 1996. I ja sam tu bio liječen nakon ranjavanja. Hvala Bogu preživio sam i sad sam čest gost u samostanu – dolazim družiti se s našim franjevcima“, ispričao je Joso, a fra Perica se nadovezao govoreći kako su fratri sretni da su tijekom rata i u bolnici mogli pomagati svojem puku.  

Čuvari blaga

A da su franjevci oduvijek skrbili i o baštini, potvrđuju prije 10-ak godina opremljeni muzej Vrata Bosne i knjižnica u starom samostanskom krilu građenu 1923. na tri etaže (oko 1 000 m²), koje još obuhvaća prostorije za pastoralne potrebe i četiri apartmana. Muzej čuva povijest tog dijela Posavine, od utoka Bosne u Savu do Brčkog, a fra Perica i domaćima i turistima rado i uz detaljna pojašnjenja pokazuje izloške iz kamenog i željeznog doba, kao i velike zbirke novca, fibula (vojničkih kopči), oružja, starih fotografija…

„Imamo odjel vezan za školu jer je ovdje 1823. otvorena prva službeno priznata osnovna škola u BiH, a njezin utemeljitelj bio je fra Ilija Starčević po kojem osnovna škola u Tolisi i danas nosi ime“, naglasio je naš vodič pokazavši i raskoš starih narodnih nošnji, civilnog i crkvenog ruha te posuđa i oruđa.

Otvara nam i vrata apartmana opremljenog pokućstvom od hrasta abonosa starog od 6 000 do 8 000 godina. „Kako je to drvo sačuvano? Bilo je oboreno, pokriveno šljunkom i vodom Save. Kad je bager prije 10-ak godina otkopavao do pet metara dubine, došao je do tog materijala od kojeg se može danas napraviti jako plemenit namještaj“, pojasnio je naš sugovornik.

Oduševljava nas i knjižnica s više od 30 000 knjiga različite literature – od teologije i biblike do rječnika i beletristike. „Najstarija je knjiga uz 1525., nekoliko njih iz 16 st., dosta iz 17. st. i novijih datuma. I ova je knjižnica znak ljubavi fratara prema knjizi. Kada oni umru, njihova knjižna ostavština ide u knjižnicu i tako ona raste“, svjedoči fra Perica izražavajući radost što to blago i danas i za nove naraštaje služi i učenicima i doktorima znanosti – svima.

Razgledavamo i vrijednu zbirku starijih i novijih majstora slika. Neke oplemenjuju hodnike, neke smo snimili u prostorijama fra Nikole Bošnjaka, a neke su uskladištene i za njih se tek treba naći prikladno mjesto.

Poslije višesatnog hoda vremenom i prostorom, komentiramo kako bi i u našoj reportaži da imamo više prostora još mnogo toga moglo naći mjesto. Zato ćemo se vratiti u župu u kojoj smo osjetili širinu i toplinu posavske duše i snagu vjere naroda za koji je fra Perica na kraju rekao kako ima svijetlu budućnost jer voli Crkvu i zavičaj.