Jedna crkva, dvije župe i tri patrona

Uskrsla crkva čuva dvije zajednice koje djeluju i žive kao jedna


Mnoge župe na svojem teritoriju osim župne crkve imaju i filijalu/e, i to nije ništa neobično. No, postoji jedno mjesto smješteno tri i pol kilometra od središta Mostara, gdje su se pod istim crkvenim krovom „zatekle“ dvije župe, i one sa svojim vjernicima čine jednu pobožnu, vrijednu i aktivnu zajednicu.

Foto: Katolički tjednik

Foto: Katolički tjednik

Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik

Svaki slučajni prolaznik ili pak putnik namjernik koji prođe kroz mostarske ulice i zaputi se ka sjeverozapadu, uz malo sreće, stići će na područje dvaju naselja – Cim i Iliće. Na njihovu „razgraničenju“ ugledat će veliku crkvu u obliku križa, a pokraj nje pravo malo gradilište koje je pokrenuto prije tri godine kako bi pastoralni centar vjernicima otvorio vrata, ali i brojne mogućnosti. Među tim marljivim radnicima vjerojatno će ugledati župnog vikara don Antonija Krešića i župnika don Ivana Perića koji nam je pri posjetu najvećem hercegovačkom gradu bio domaćinom.

Potrebe ljudi i vremena

Svaka župa ima svoju priču koja je posebna, jedinstvena i na svoj način zanimljiva, a u tome ne zaostaje ni ovaj krški kraj koji zapravo ima dvije župe. Upravo zbog specifične situacije, upitali smo don Ivana, koji je župnik u objema župama, kako se to sve zapravo tako „namjestilo“.

Ipak, prije konkretna odgovora upoznao nas je s kontekstom događanja tako da smo saznali kako je u Mostaru trenutno oko 90 000 stanovnika među kojima je 55% Hrvata-katolika (a to je oko 50 000 ljudi). „Dakle, oci franjevci su vodili župu Sv. Petra i Pavla od sredine 19. stoljeća, i ta župa je bila jedina do osnutka katedralne župe i konačne izgradnje katedrale 1980. kada je posvećena. Zbog nemilih ratnih događanja i, nažalost, velika priljeva katoličkog prognanog pučanstva (na osobit način sjeverne Hercegovine pa i Središnje Bosne) u grad Mostar, ukazala se potreba stvaranja novih župa. Tako da je blagopokojni biskup Pavao Žanjić u dogovoru sa svojim nasljednikom, tadašnjim koadjutorom i, evo, donedavnim ordinarijem biskupom Ratkom Perićem,katedralnu župu podijelio na nove četiri župe i posvetio ih četvorici evanđelista. U centru je župa posvećena Sv. Ivanu, na Rudniku Sv. Mateju na čast, a crkva Krista Dobroga Pastira služi kao crkva za dvije župe: župu Sv. Luke – Ilići i župu Sv. Marka – Cim“, kazao je župnik Perić uz pojašnjenje kako oni sada zapravo slave tri patrona – patron crkve na Četvrtu uskrsnu nedjelju kada je proslava Krista Dobrog Pastira, patron Ilića 18. listopada na Sv. Luku i patron Cima 25. travnja na Sv. Marka.

28. rođendan

Unatoč tomu što su župe oformljene za vrijeme ratnog vihora 1993. na Vodokršće – 6. siječnja, potreba za njima bila je jasna još 60-ih godina 20. stoljeća kad se počelo raditi na toj realizaciji. U vrijeme komunizma taj proces nije bio lagan i zemljište je kupljeno tek 1980., a gradnja crkve pričekala je još 32 godine. „Zemljište za izgradnju ove župne crkve je kupljeno prije 40-ak godina. S izgradnjom župne crkve započeli smo s 2012. na 2013. i dovršena je 2014. te posvećena na Treću nedjelju došašća. Župe su stare oko 28 godina, a, evo, tek posljednjih šest-sedam godina vjernici konačno imaju crkvu“, rekao je župnik.

Ispričao je i kako se donedavno sav liturgijski i pastoralni život župe odvijao u jednom iznajmljenom objektu, u jednoj kući u kojoj je i župnik stanovao. „U prizemlju te kuće bila je jedna prostorija koja je služila kao liturgijski prostor i tu se svaki dan slavila sveta misa, a nedjeljom dvije. Tu je bilo sve. Župa je nikla iz te kuće. Na početku, dok se tu odvijao liturgijski i pastoralni život, relativno mali broj vjernika je i dolazio na mise. Ljudima je to bilo malo čudno i nisu to baš tako lako prihvaćali. Radije su išli u grad u neku drugu župu, crkvu. Tako da je zapravo izgradnja crkve preporodila župu i tek su sad prihvatili da imaju svoju župu, a ne prije 28 godina kad su one osnovane. To je posve logično i tipično ljudsko razmišljanje“, pojasnio je don Ivan.

Uskrsnula bazilika i simbolika

U razgovoru o nastanku prostrane crkve župnik nam je ispričao kako je kad je došao u Cim i Iliće 2011., razmišljao o početcima izgradnje župne crkve za dvije župe te mu je sinula ideja da bi buduća crkva možda mogla biti građena prema ideji i nacrtu drevne cimske bazilike čiji se ostatci nalaze u Crkvinama – nekih 500 m sjeverno od današnjeg sakralnog zdanja. „Prof. Tomislav Anđelić je radio na iskapanju te drevne bazilike koja potječe između 4. i 6. stoljeća. Meni je bila želja da ona uskrsne. Tako smo uz Božju pomoć i pomoć svih naših dobročinitelja, vjernika ovdje i svih naših prijatelja Crkve preko granice, uspjeli malo-pomalo započeti izgradnju i završiti ju, i time je bazilika nakon 15 ili 16 stoljeća uskrsnula. Građena je u obliku latinskog križa“, ponosno je objasnio don Ivan.

Uskoro smo saznali kako je ova kuća Božja zapravo puna simbolike. Na apsidi je naslikan naslovnik crkve - Krist Dobri Pastir - i oko njega sedam ovaca. Ovce simboliziraju sedam kontinenata, a jedna među njima je crna i ona predstavlja Afriku. „Lijevo i desno od oltara na zidovima se nalaze slika Sv. Marka i Sv. Luke sa svojim obilježjima – krilatim lavom i krilatim bikom. Prof. Svetislav Cvetković radio je sliku, a prof. Ilija Skočibušić s Likovne akademije u Širokom Brijegu radio je liturgijsko znakovlje – križ uklesan u oltar koji na znakovit način skriva Presveto Trojstvo. Panj u križu je znak Oca nebeskog – prve Božanske osobe, križ je znak druge Božanske osobe – Krista Isusa i desni krak križa, koji je u obliku goluba, simbolizira Duha Svetog. Dakle, u ovom križu se na umjetnički način skriva Trojedini Bog. Na krstionici su ribice – znak prvih kršćana - i na ambonu sjeme raspuknuto, rascvalo koje simbolizira Riječ Božju koja se sije s tog svetog mjesta“, protumačio je župnik unutrašnjost crkve koja je smještena tik do nogometnog stadiona Cim.

Baš kad smo pomislili da je to sve i da nema više detalja na koje su mislili, don Ivan je kazao kako se crkva nalazi na granici Cima i Ilića te su zbog toga na istočnoj strani crkve vitraji  uzeti iz Markova evanđelja, a na zapadnoj iz Lukina – upravo zbog zaštitnika tih dviju župa. Svaka strana ima po dva vitraja, ali je namjera napraviti ih još nekoliko. Iz Markova evanđelja su uzeti prikazi istjerivanja sotone i ozdravljenje Jairovekćeri, a iz Lukina – koji donosi detalje vezane uz Isusovo rođenje – susret Elizabete i Majke Božje te prispodoba o milosrdnom Samaritancu.

„S izgradnjom župne crkve smo započeli s 2012. na 2013. i dovršena je 2014. te posvećena na Treću nedjelju došašća. Župe su stare oko 28 godina, a, evo, tek posljednjih šest-sedam godina vjernici konačno imaju crkvu“, rekao je župnik

Svećenici majstori

Posvećenjem crkve radovi u župi nisu stali te župnik i župni vikar imaju pune ruke posla jer je izgradnja župnog pastoralnog centra preduvjet za rad s mladima, kao što je i izgradnja crkve bila preduvjet za liturgijski život župe.

„Nadamo se da ćemo, ako dragi Bog da, tijekom ove godine dovršiti centar i još više se u njemu posvetiti radu s najrazličitijim dobnim skupinama. U punom smo jeku izgradnje i on ima dva kata – u prizemlju su prostorije za župnu katehezu i prostor za sve ostale dobne skupine. A gore, na katu (koji je također jedan vid prizemlja jer je objekt u strani) će biti župni ured i župni stan za nas dvojicu svećenika“, rekao je don Ivan uz opasku kako radovi traju već tri godine.

Zanimalo nas je kako na to sve gleda don Antonio koji je u Cim i Iliće stigao u rujnu 2020. On je rekao kako će useljenjem u pastoralni centar oni kao svećenici biti mnogo više na raspolaganju narodu jer trenutno žive u gradu. „Osim ovih stvari što meni služba župnog vikara nosi, i župnik i ja smo tu svakog dana, ne samo kao svećenici, ne samo kao moralna podrška, nego kao i fizički radnici. Svaki dan nešto radimo oko zemlje ili nečeg drugog, ali to nas nekako ispunjava. I narod to prepoznaje pa im je drago. I onda će i narod doći pomoći kad vidi svećenika. Radimo, i to nije sramota“, ispričao je župni vikar, a to nam je otvorilo još brojne teme za razgovor.

Ne zaboravlja se nedjelja

Nadalje smo razgovarali o pastoralu, pobožnosti vjernika i njihovu angažmanu u životu zajednice.

Svakog dana slavi se jutarnja misa u 7:30 i večernja u 18 sati. Nedjeljom budu tri svete mise; u 9, 11 i 18 sati. Ukupno je u dvjema župama 5 500 vjernika – u Cimu 3 000 i u Ilićima 2 500, i od tog broja ih na nedjeljne mise dođe između 1 000 i 1 200. „Dakle jedna petina ili jedna četvrtina redovito ide na svetu misu. U gradu je to uvijek specifično tako da dosta župljana pođe u grad, pođu u neku drugu župu. I to je posve normalno za neki veći grad gdje se nedjeljom malo prohoda i obiđe i druge svećenike. Svatko ima neki svoj razlog zašto voli poći u ovu ili onu crkvu“, rekao je don Ivan.

Za vrijeme korizme imaju pobožnost križnoga puta svakog petka i nedjelje, a ove godine su održali i veliku devetnicu Sv. Josipu na što se odzvao velik broj ljudi.

Župnik kaže kako tu živi pobožan svijet pa nam je otkrio i kako „stoje“ s duhovnim zvanjima. „Posljednji put smo imali Mladu misu iz ove župe don Marina Krešića prije tri godine i nakon njega nema nitko 'na putu'. To je što se tiče muških svećeničkih zvanja. A ponosni smo što možemo reći da je u posljednjih sedam godina šest djevojaka stupilo u redovnički život i pristupilo sestrama franjevkama ovdje u Mostaru“, dodao je ne skrivajući  radost.

 

„Nekad nedostaje vremena, ali sebi znam reći: 'Bože, ako ja ne stignem oko svoje kuće, ti se brini za moju, ja ću za tvoju.' Nije to ništa proračunato, ali malo se našalim. (...) Valjda Bog to tako uradi da jednostavno ne osjećaš težinu tog posla“, podijelila je s nama svoj doprinos ovoj mostarskoj zajednici Danijela Skoko

Omiljene "obaveze"

O trenutnom životu i onom koji, ako Bog da, čeka ovu zajednicu, govori jedna brojka – oko 400 djece na župnoj katehezi. Dodaju li se njima mladi koji još uvijek ne idu na vjeronauk ili koji su te svoje „obveze“ završili, čovjek može pozavidjeti na mladosti koja raste u tom dijelu Mostara.

Domaćin smatra kako je župna kateheza jako bitna za rast i život jedne župe. Velik broj njih, unatoč situaciji s virusom, dolazi i uči o vjeri, a onda je to baza i za sve ostale aktivnosti (ministrante, čitače, zborove, bendove) u koje se uključuju i stariji kako bi pomogli da taj „mehanizam“ dobro funkcionira. A dobro je naglasiti kako imaju i „domaćih“ osmero vjeroučitelja koji su na raspolaganju u župi.

Mladi vikar Krešić kazao je kako ih epidemiološka situacija pomalo sputava u određenim aktivnostima, ali da se djeca ipak rado okupljaju koliko mogu. 

Jedna od skupina su ministranti i o njima nam je govorila vjeroučiteljica Matea Glibić. Tako smo saznali da je u župi 15-ak redovitih ministranata koji budu na nedjeljnim svetim misama. To su najčešće djeca trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Matea je kazala kako smatra da bi svaki vjeroučitelj trebao biti aktivan, uvijek biti u životu Crkve, odnosno župe, te da ona pokušava pomoći koliko god može. Članica je župnog Caritasa, zbora, a pomaže i u pripremi čitača.

U radu s mladima i u župi ruku pomoći pružila je i prof. hrvatskog jezika i književnosti Danijela Skoko koja priprema čitače za čitanja, vodi internetsku stranicu župe i dramsku sekciju. Male glumce pripremala je najčešće za predstave koje su izvodili uz Uskrsnu vigiliju i božićnu Polnoćku. Dodala je kako zbog situacije s koronavirusom taj segment nije kakav je znao biti i da to djeci naročito nedostaje. „Bitno je što više mlade privući Crkvi. Stvarno postoji mnogo sadržaja kojim se to može postići, ali tu treba dvosmjerna komunikacija, dakle trebaju to htjeti i djeca i mi, ali i njihovi roditelji da ih potiču na to. Znate i sami da djecu nekad treba malo pogurati da bi se u nešto uključili, da vide da mogu to nešto i da vide kako nije nemoguće“, rekla je profesorica Skoko koja osim navedenog održava urednim i misno ruho, priprema ukrasne aranžmane u crkvi te pjeva u zboru. „Nekad nedostaje vremena, ali sebi znam reći: 'Bože, ako ja ne stignem oko svoje kuće, ti se brini za moju, ja ću za tvoju.' Nije to ništa proračunato, ali malo se našalim. Jednostavno ne osjetim opterećenje. Znam župniku reći kako ne radim ništa. Valjda Bog to tako uradi da jednostavno ne osjećaš težinu tog posla. Pjevam i u zboru jer 'tko pjeva – dvostruko moli', i to mi je možda i najljepša obveza, ali, eto, neću reći obveza jer to je ljubav. Pjevati je ljubav i čitati je ljubav“, podijelila je Danijela s nama svoj doprinos ovoj mostarskoj zajednici.  

Osnovna zadaća kršćanina

O pjevanju i zboru porazgovarali smo i s Viktorom Zupcem,vjeroučiteljem i članom Upravnog odbora HKZ-a Troplet. Pojasnio je kako mješoviti župni zbor Dobri Pastir djeluje već sedam-osam godina i da je kroz njega prošlo 80-90 ljudi. Danas je aktivnih članova koji dolaze na probe i pjevaju na misama oko 25.

Kao vjeroučitelj i osoba koja daje svoj doprinos još od ministrantskih dana, rekao nam je kako misli da je vrlo važno da svaki odgovoran i zdrav vjernik pronađe svoje mjesto u župnoj zajednici i u njoj aktivno sudjeluje. „Ne postoji to zanimanje, ne postoji to zvanje, taj stalež koji sebe tu ne može pronaći i na neki način sebe ugraditi u njezin život, u njezin rast i razvoj. To bi trebala biti osnovna zadaća kršćanina da unutar župne zajednice ostvaruje svoje radosno kršćansko služenje“, dodao je Viktor.

S obzirom na to da je doživio sve faze – kada nisu imali župu, kad nisu imali jednog župnika, kada nisu imali crkvu uopće, upitali smo ga kako su vjernici prihvatili gradnju jedne crkve. „Budući da je ovdje desetljećima prije samoga osnivanja župe redoviti pastoral bio neorganiziran, župa kao formalna zajednica zapravo nije ni postojala, niti su ljudi dobro poznavali pojam župe i života Crkve u jednoj redovitoj hijerarhijskoj zajednici. Tako da je mnogima bio čudan pojam župe i župne crkve i, nažalost, mogu reći da i danas ima dosta ljudi koji ne razlikuju dobro što je župna zajednica, što je župna crkva; što je jedna, što je druga župa; zašto jedna, zašto dvije; zašto jedna župna crkva za dvije župe, a to je donekle razumljivo zbog nesustavne kateheze, zbog nesustavna vjerskog odgoja, ali i neke opće nezainteresiranosti za dubine crkvenoga nauka. A oni koji zaista žive za Crkvu i koji vole Crkvu, koji vole svoju župu, reagirali su pozitivno jer smo konačno dobili nakon toliko godina adekvatan liturgijski prostor koji se kasnije počeo širiti na pastoralni centar“, kazao je vjeroučitelj Zubac.

Za kratko vrijeme Cim - Ilići su uspjeli izgraditi nešto prepoznatljivo. Župnik kaže kako svećenici „sa strane“ koji dođu u ovu zajednicu, uvijek na pučkoj misi primijete neobično velik broj mladih, djece i mladih obitelji s djecom. Sve te slike i prilike nagovješćuju kako će ovo mjesto s jednom crkvom, dvjema župama i trima patronima rasti, graditi se, napredovati i, uz pomoć dragog Boga i svojih zaštitnika, vjeru svoju čuvati.

Bolna točka

Uz mnogobrojne lijepe stvari koje Cim i Ilići pod jednim krovom žive i s kojima se izdvajaju od drugih, oni imaju i neke svoje nevolje. Jedna od njih je i dio tzv. „Hercegovačkog slučaja“.

Na tu temu smo došli nakon što smo u blizini župne crkve ugledali zvonik nalik nekom koji bi mogao inače stajati na nekoj filijalnoj crkvi, ali odmah je bilo jasno da takva bogomolja ne bi bila toliko blizu „glavne“. Uskoro je župnik pojasnio što to predstavlja.

„Načeli ste jednu bolnu točku Crkve u Hercegovini, tzv. 'Hercegovački slučaj' koji je, nažalost, odavno prisutan na ovim prostorima. Problem je nastao oko raspodjele župa ovdje u Hercegovini, na osobit način u Grudama i Čapljini, a, nažalost, i ovdje u Mostaru. Djeluju njih šestorica ili čak sedmorica otpuštenih otaca franjevaca koji su zbog neposluha otpušteni iz Franjevačkog reda, ali oni i dalje, nažalost, nose franjevački habit i dijele ili nevaljane ili nedopuštene sakramente po ovim mjestima“, objasnio je don Ivan Perić istaknuvši kako je u Cimu i Ilićima taj problem izgradnjom župne crkve dobrano priveden kraju.

Objavljeno u dvobroju Katoličkog tjednika 4. travnja 2021.