Župa Tarčin: Zajednica za Božje sutra


Ako autocestom ili „starom cestom“ krenete iz Sarajeva za Konjic, na 35. kilometru od glavnog bh. grada, u maloj kotlini među pitomim brjegovima, ispod planinskih masiva Bjelašnice i Ivan sedla, dočekat će vas naselje Tarčin, središte župe posvećene Sv. Ivanu Krstitelju.

Foto: Lidija Pavlović-Grgić

Foto: Lidija Pavlović-Grgić

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Iako ne dominira krajolikom, usred Tarčina nalazi se katolička crkva posvećena Sv. Ivanu Krstitelju, srce jedne od najmlađih župa u Sarajevskom dekanatu i Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Naime, dekretom pročitanim na misi 7. rujna 1980. utemeljena je na jednom dijelu župe Stup samostalna kapelanija koja je 1991. postala župom s granicom od raskrižja na prometnici Sarajevo – Mostar – Kiseljak prema Sarajevu. Teritorijalno je prilično raštrkana prostirući se duž 40 kilometara u općini Hadžići i obuhvaćajući naselja: Tarčin, Hadžići, Pazarić, Raštelica, Resnik i Zovik.
 


40 kuća

U ratu je znatan broj katolika napustio to područje na kojem danas obitava mala zajednica s čijim nas je životom i vjerom upoznao preč. Franjo Tomić, ekonom Vrhbosanske nadbiskupije i od prošle godine tarčinski župnik. „Otkad je utemeljena samostalna kapelanija, ovdje je prisutan svećenik i otada se vode matice. Sada je, nažalost, broj župljana vrlo mali za razliku od vremena proglašenja kapelanije i župe. Najviše je brojala 1980., oko 1 600 duša, zatim 1991. oko 800, a sada je ta brojka spala na 90 župljana, što ne znači da nema više Hrvata. Ovdje govorim samo o katolicima vjernicima koji pripadaju ovoj župi“, prenio nam je župnik napomenuvši kako je tijekom božićnog blagoslova obitelji popisao točno 40 kućanstava s uglavnom starijom populacijom čiji brojni članovi zbog tereta godina i bolesti nisu u mogućnosti pohoditi crkvu, a najmlađe dijete u župi rođeno je 2006.

„Ovdje su većinom doseljenici počevši od Kiseljaka, Lepenice, Banbrda… koje je privlačila pruga i drvna industrija. Oni koji su ostali, žive od mirovina ili eventualno od onog što im pošalju djeca. Uglavnom, primijetio sam kako nema kuće da nema neko primanje, pa ne možemo reći da je itko gladan. To sigurno nije. Da je i gladan, ono župljana što je ostalo, pobrinulo bi se za njega“, kazao je preč. Franjo te naglasio jednu vrijednu činjenicu – ovdašnji katolici žive u lijepom i skladnom suživotu s drugima. Dodao je da je i u ovom kraju kao i drugdje rat učinio svoje – nekadašnje velike tvrtke su propale i svima je najveći problem pronaći zaposlenje. „Ljudi se snalaze i žive ili od mirovine, ili od rada, a neki uzgajaju ovce ili druge domaće životinje, obrađuju vrtove…“, napomenuo je svećenik vodeći nas u župnu crkvu.

U osobitom prostoru čije ozračje poziva na molitvu i razmišljanje doznajemo kako je između 1936. i 1938. prema projektu poznatog češkog arhitekta Karla Paržika građena kapelica koja je kasnije postala župnom crkvom, a zemljište za katoličku bogomolju darovala je pravoslavna obitelj Kostić. To sakralno zdanje blagoslovljeno je 22. rujna 1940. na čast Uzvišenja Sv. Križa. Katolički tjednik je i tada bio na terenu, pa tako na 5. stranici njegova 39. broja iz 1940. danas možemo osjetiti dašak povijesti u zapisu o bogomolji koja je kasnije, kod proglašenja samostalne kapelanije, dobila novog patrona – Sv. Ivana Krstitelja.
 

Radosno stado

„Kako je izgrađena u prvotnom obliku, takva je crkva i danas uz to što je u nekoliko navrata obnavljana. Tijekom posljednjeg rata bila je i oštećena, ali nije bila razrušena. Zadnje obnavljanje bilo je prije 10 godina. Župnici koji su tu bili prije mene zauzeli su se da se obnove crkva i župna kuća“, informirao nas je svećenik koji je istaknuo kako crkveni prostor ne rese umjetnine nekih glasovitih autora, ali zato se oko oltara i kipa Sv. Ive nalaze neopipljive dragocjenosti – srca puna žive vjere.   

„Redovito u crkvu nedjeljom i blagdanima dolazi 15 - 20 vjernika koji su u mogućnosti doći. Obišao sam dosta župa u našoj nadbiskupiji i šire, a ovo je jedna specifična zajednica u pozitivnom smislu. Znaju jedni za druge, osjećaju jedni za druge, angažiraju se u crkvi. Često zna biti i gostiju sa strane jer župljani imaju rodbine tu u blizini, u Banbrdu, Gromiljaku, Kiseljaku… Tu je u Pazariću i hrvatska komponenta vojske koja dolazi nedjeljom na misu. Uglavnom, i bez gostiju, ova mala zajednica je nešto vrlo zanimljivo i pozitivno“, naglasio je preč. Franjo dodavši kako župa ima i pjevače koje predvodi gospođa Ljuba, pa su tako misna slavlja uzveličana i pjesmom, a nakon bogoslužja župljani se rado okupljaju u župnom dvoru, a često im se pridruže i vojnici iz Pazarića ili drugi gosti – od onih obližnjih do onih što iz inozemstva pohode zavičaj.

„Svake nedjelje poslije svete mise nađemo se u župnoj dvorani ili sada zimi u župnom stanu. Oni dođu na druženje, razgovor i dogovor. I pitaju jednostavno: ꞌŽupniče, što nam je činiti?ꞌ Sami čiste crkvu, župnik ne određuje, sami se zauzmu. Očiste i župni ured, srede dvorište… Ja sam samo jednom uzeo lopatu jer je snijeg padao cijelo vrijeme, sve ostalo oni naprave – unesu drva, počiste… Posebno gospođa Katica Obrtan vodi brigu o crkvenomu ruhu. Možete pogledati sakristiju – tamo je sve čisto, ona sve opere i izglača. Jednostavno, nemam što drugo reći, nego da radosno među njih dolazim i budem im duhovna snaga i okrjepa kao svećenik kroz sakramente, molitvu, misu i sve drugo što je potrebno“, posvjedočio je naš domaćin.

Rijetko gdje to ima

Posebno je veselo na patron župe u kojoj je preč. Franjo kao mladomisnik propovijedao za patron, a pravo će slavlje tek ove godine doživjeti. „Prema onomu što sam tada doživio i što su mi nedavno rekli, župljani vrlo rado dolaze Sv. Ivi se pomoliti i tražiti duhovnu pomoć. Također je neizostavno druženje koje pripreme starosjedioci. Vrlo je lijepa ta njihova povezanost i briga jednih za druge – to se rijetko gdje nalazi“, istaknuo je svećenik.



Vrijedne ruke

Župnikove je riječi svojim primjerom potvrdio i 58-godišnji zaposlenik sarajevske Bitumenke Marko Kvesić koga smo zatekli kako čisti snijeg oko župnog stana, dok je unutra njegov 15 minuta mlađi brat blizanac Anto održavao vatru i pripremao kavu za našu okrjepu nakon snimanja po snijegu i ledu. Njihova je obitelj odavno rado uključena u pripomoć župniku u svakom poslu – od košenja trave po okućnici do cijepanja i unošenja drva. Marko u tomu, kako kaže, pronalazi radost i mir.

„Održavam i groblje, što župljani plate, a radio bih to i besplatno. Svi smo ovdje vezani za crkvu i međusobno – baš smo jedna dobra zajednica. Ja redovito idem na misu, radujem se i Uskrsu i Božiću te svetcima, a za patron župe smo svi angažirani – svatko nešto donese da slavlje baš lijepo prođe…“, istaknuo je Marko, a pred mikrofon je stao i njegov brat koji u Tarčin dolazi vikendom, dok je radnim danima u Sarajevu gdje kao portir i u nabavi radi u Vrhbosanskom ordinarijatu.

„Pomažem župniku oko crkve te u ekonomskom i pastoralnom vijeću. I drugi su uključeni. Nedavno smo radili velika vrata na kapelici u groblju, a uradili smo vrata i na sakristiji. Novac se brzo prikupio. Sad nam je u planu obojati i zaštititi ogradu oko crkve. Svi se rado odazivaju akcijama, a pomaže nam i dijaspora. Za korizmu obilazimo bolesne i stare te im se malo pomogne. Također, običaj je za Uskrs pripremiti jaja koja župljani nose djeci u Zavod za zaštitu djece i omladine Pazarić da i oni osjete radost Uskrsa, a za Božić im odnesemo slatkiša i kolača…“, prenio nam je Anto hvaleći zajednicu koja djeluje kao jedna obitelj, a njegov brat se pozitivno osvrnuo i na življenje u većinski bošnjačkom mjestu. „Suživot je dobar. Kad tko umre, više je Bošnjaka na sprovodu nego Hrvata, u što sam se uvjerio prije mjesec dana. Nema nas – nema rođenih, samo mrtvi. Svake godine nas je, nažalost, sve manje“, nadodao je Marko te podsjetio da se na području župe nalaze dva groblja – u Tarčinu je katoličko groblje s kapelicom, a u Hadžićima se u zajedničko groblje ukapaju katolici, pravoslavci i muslimani.

Solidarnost susreta

No, unatoč smanjenju broja vjernika, zajednica drži revno do duhovnog rasta – župljani obdržavaju mnoštvo tradicionalnih pobožnosti, a pred nama je korizma koja će u Tarčinu imati svoje posebnosti. „Uz ono što je tradicija, poput pobožnosti križnog puta, planiram sa župljanima više se posvetiti onima koji ne mogu dolaziti u crkvu. Budući da imam uredan popis, znamo gdje tko stanuje, lijepo ćemo ih obići i sakramentalno pripremiti za Uskrs, a i porazgovarati s njima. I dao sam jednostavno ideju ovima koji mogu doći u crkvu da sebi za dobro djelo, pokoru i blagoslov Božji uzmu obilazak bolesnika ili staraca jer su takvi ljudi željni razgovora. Mislim da je najbolji dar tim bolesnima kad im posvetite vrijeme i razgovarate s njima, da se oni mogu izjadati, ispričati… To je nešto prekrasno, što treba doživjeti“, govori svećenik koji uz zahtjevan posao ekonoma Nadbiskupije uživa i u župničkoj ulozi u tarčinskoj župi.

„Budući da sam onaj koji voli ove krajeve ili Bosnu, moje je župničko iskustvo pozitivno. S radošću ovdje među njih dolazim, s radošću s njima i za njih radim sve što treba. Nikada nisam bio pesimist, a mislim da neću ni biti. Budućnosti uvijek ima, Bog proviđa. S tom nakanom i molimo. Mi ne znamo što će biti sutra, nego se molimo i vjerujemo u to Božje sutra. Kao što su se nekada preci naselili, tko zna tko će se opet doseliti ili vratiti… To mi ne znamo, nego živimo sadašnji trenutak“, kaže nam na kraju preč. Franjo.  
 

Šumovit kraj bogat životom

Na ovom su području pronađeni dokazi života još u prapovijesnom dobu, a među ostalima upečatljivi su i tragovi rimske kulture te srednjovjekovnih spomenika – izdvojimo nekropolu sa 152 stećka na Medvjedicama kod Tarčina, jednu od najvećih na području Kantona Sarajevo. Od davnina su prirodna bogatstva ovog podneblja prepoznali poduzetnici, ali i novi žitelji koje su svojedobno privukle pilane i željeznička tračnica. Spomenimo da je tijekom austrougarske vlasti započeo intenzivniji ekonomski razvoj – prvu pilanu u Hadžićima podigao je 1892. Hofman Grunsfeld, a onda su niknule i druge – pilana Giuspea Feltrinelija u Hadžićima, pilana Josefa Lichhtenegera na rijeci Krupa u Zoviku i pilana Zadik i Finci u Tarčinu.