Piše: Josipa Prskalo

Smješteno jugozapadno od Duvanjskog, a jugoistočno od Livanjskog polja i Buškog blata te omeđeno Zavelimom, Livačkim brijegom, Mošnjačom i Midenom planinom, Roško Polje svoju povijest tka još od rimskog doba. Uzrok tomu zasigurno jest pogodna klima koja dozvoljava uzgajanje raznih poljoprivrednih kultura, a u prilog mu ide i ne podlijeganje poplavama, kako je to slučaj s drugim poljima. Ove blagodati vjerojatno su utjecale i na Rožane koji su široka srca i ruke te posebno osjetljivi na „brata u nevolji“... A takav im je i župnik fra Jozo Radoš, ili da jednostavno kažemo fra Đoka.

Dobrodošli

Da je riječ o jednostavnom čovjeku iz naroda i za narod vidjelo se odmah, budući da je bez i jednog jedinog pitanja pristao, u zadnji trenutak, pomaknuti zakazani termin našega dolaska. Jednako tako pri prvom susretu se vidi i da je riječ o velikom šaljivđiji i vrsnom domaćinu koji nas je odmah s vrata nasmijao provirujući i tražeći nam lozinku. Fra Đoka je opušten sa svima koje susretne i razgovara kao da ih dugo zna. Tako je i nas velikodušno ugostio, ponudio svim i svačim te kao iz rukava sipao pošalice i anegdote.

Brzo mu je tako krenulo od ruke da zaboravimo i na kišu koja nam je u velikoj mjeri otežavala rad.

Uz njega dočekao nas je i vjerni, odani župljanin, kako kažu, njihov pismonoša, Ante Đikić, a uskoro nam se pridružila i Danijela Gačić, članica Frame, župnog zbora i folklorne skupine, kojoj je župnik u svom stilu poručio, prije nego li dođe da se „začešlja“ te nas ponovno nasmijao.

„Sad men' dolaze oni s Pozitivnoga, u sedmom mjesecu, sedam dana će bit, snimat će o men' emisiju. Ići će sa mnom po terenu kuda ja hodam. Reko' 'ko će vas trpjeti po cijeli dan'“, spomenuo je fra Đoka kad je vidio svu našu novinarsku opremu i uhvatio se za glavu.

Malo zvono - veliki događaj

Iako je na početku bio „tvrd orah“ skrećući vješto sa svakog pitanja na šalu, ubrzo je stao i pred naše kamere te progovorio o samoj župi. „Prvi podatci o župi Roško Polje sežu iz 1717. no ta župa nije bila dugoga vijeka. Tek je 1758. odvajanjem od Duvna osnovana ova župa i od tada se vode matice. U to vrijeme i stanovnici Vinice bili su joj pripojeni. Za župnikovanja fra Petra Kordića,1858. ovdje je izgrađena crkva. Bila je načinjena od slame na koju je  postavljeno zvono koje je, nakon osvajanja, prvo odzvonilo turskom zulumu. Teško je svega devet kilograma, reklo bi se: malo zvono – veliki događaj. Ono je još uvijek spomenik tomu vremenu i sačuvano je i dan danas u župnoj kući. Nadam se da bi se upravo ono kao drevni spomenik značajnom događaju uskoro moglo naći na markicama naše pošte“, ispričao je župnik. Dodao je kako se na ovom prostoru, uz župnu crkvu Sv. Ante i Sv. Ivana, nalazi i zavjetna crkva Sv. Ivana Krstitelja kod groblja te područna crkva Sv. Ilije u Vojkovićima koja je lani obilježila 90 godina od izgradnje.

„Ovo je jedan mali prostor, ali je bogat poviješću. Zanimljivo je i napomenuti da smo 2008. za župnikovanja našega pokojnog fra Marka Jukića, proslavili 250. godina od obnove župe.  Pokojni fra Marko, moj školski kolega, poginuo je 2010. od strujnog udara u župnom dvorištu, a umjesto njega sam došao ja te nastavio djelovati i raditi ono što su fratri stoljećima činili. Trudimo se svim mogućnostima pastorizirati ovaj kraj i narod te im biti jedna okrepa u njihovim životima“, rekao je fra Jozo uvodeći nas u crkvu.

Treća crkva

Dok smo koračali župnom crkvom napomenuo je kako neki za ovu bogomolju kažu da je lijepa, a drugi pak da nije, no – istaknuo je – važno je da je sve u njoj dar i žrtva dobrih ljudi.

„Druga crkva izgrađena je 1924. kada je župnik bio fra Anđeo Glavaš. Ona je i te kako služila svojoj svrsi budući da je bilo dosta naroda, ali je ipak za sav taj svijet bila premala. Gradnja treće crkve započela je 1979.

Točno gdje se sada nalazimo prije je bilo jedno veliko brdo visine 10 do 12 metara koje su ljudi minirali 1972. i izgradili ovu novu crkvu do 1982. Također, obnovili smo i zvonik koji zaista krasi župu i samo mjesto, a nedavno smo promijenili ulazna vrata i stepenice“, rekao je župnik te nam pokazao vitraje majstora Ante Mamuše koji ju krase.

Stado uz pastira

Kako se ne bi stekao dojam da nas zanima samo materijalno zdanje fra Jozu smo upitali i o živoj Crkvi, o svim onim Rožanima ili Roškopoljcima koji već stoljećima traju na ovome tlu. Istaknuo je kako je odaziv na obje nedjeljne mise uistinu dobar i da župljani radu sudjeluju u svibanjskim i listopadskim pobožnostima te kako je posebno lijepo i svečano za Sv. Ivana kada se uočnica s procesijom slavi u zavjetnoj crkvi ovog svetca.

 „Ovdje je nekoć bilo od 3 500 do 4 000 vjernika, nažalost danas je ostalo svega 550 onih koji su stalno tu. Ovdašnja zajednica vjernika je izuzetno susretljiva, prihvaća župnike i sve njihove prijedloge, surađuju, ne žale dati svoj doprinos za sve ono potrebno crkvi. Toliko smo projekata zajedničkim snagama realizirali u samo ovih šest godina koliko sam ja tu, i svaki, koji god smo započeli, priveli smo kraju“, rado je naglasio župnik.

Kazao je i kako na prostoru župe postoje dvije škole – u Vojkovićima od prvog do petog razreda koju pohađa sedmoro djece, a u školi Fra Mijo Čuić od prvog do devetog razreda ima 20-ero djece. Dodao je kako je nekoć toliko bilo samo u jednom razredu... „U narodu se često kaže kako je župa Roško Polje sve naselila, sebe nije raselila, ali realnost je nažalost da je Roško Polje sve naselilo, ali i sebe raselilo. Narod je odlazio, i još uvijek to čini, u Split, Zagreb, u Njemačku – posebice u Berlin, Kassel, Köln... I zaista, gdje god odete – a ja ih često posjetim – više ih je tamo nego ovdje, a ovo svijeta što je ostalo, oni su se učahurili u svoju svakodnevnicu“, kazao nam je fra Đoka te spomenuo i statistike od prošle godine prema kojima je bilo 30-ak sprovoda i osam „uvoznih“ vjenčanja. U tri godine ima 20 krizmanika, a ovogodišnjih prvopričesnika je svega četvoro.

Ista sudbina

Narod koji je ovdje ostao uglavnom se bavi stočarstvom. Tako se u Roškom Polju nalazi pet farmi ovaca, farma koza i farma svinja. Ostali se snalaze kako mogu radom u trgovinama, kafićima... Ono što ni ovu župu, nažalost, nije zaobišlo jest ponovni, aktualni val iseljavanja Hrvata katolika iz BiH. Tako je ova zajednica vjernika u posljednju godinu dana ostala bez 150 mladih koji nisu mogli pronaći zaposlenje pa su, vodeći se onom starom „trbuhom za kruhom“, svoje bolje sutra odlučili potražiti van domovine...

„Mi koji smo ovdje ostali, trudit ćemo se i nastojati sačuvati ono što su nam naši stari ostavili te vjerujem kako ovo mjesto i njegova župa neće iščeznuti“, ipak je optimističan fra Jozo.

Spomenimo i to da je Roško Polje, uz Šuicu, jedno od najvećih mjesta u tomislavgradskoj općini te da, kako župljani kažu, ni po čemu ne zaostaje od drugih sredina. Tako imaju dvije osnovne škole, ambulantu, poštanski i mjesni ured te uređenu vodovodnu infrastrukturu, javnu rasvjetu i optički kabel. Optimistični su i glede saniranja jedne dionice puta koja je u lošem stanju pa tako vjeruju da će, uz pomoć općine i viših razina vlasti, i to riješiti.

Nastavnik, poštar, „dupli“ vijećnik i pjesnik

Razgovor o životu u ovom duvanjskom mjestu nastavili smo sa župnim i općinskim vijećnikom, poštarom Antom Đikićem, koji rado piše i pjesme. Po zanimanju je nastavnik biologije i kemije, ali u prosvjeti je radio svega dvije godine. „Kako posla u struci nisam našao, imao sam sreću da nakon rata, 1995. pronađem zaposlenje u poštanskom uredu gdje i danas radim. Tri dana sam u poštanskom uredu u Roškom Polju, a dva dana u Tomislavgradu“, kazao nam je Anto.

Prisjetio se i povijesti kada je ovo područje jurisdikcijski pripadalo Imotskom pa su imotski fratri dolazili slaviti misu, ali je dolaskom Stjepana Kotromanića na vlast Roško Polje i ovaj dio Hercegovine pripojen Bosni.

Otkrio nam je i da ovo mjesto svoj naziv duguje srednjovjekovnoj utvrdi Rog koja se nalazi u podnožju Zavelima preko puta crkve Sv. Ivana na groblju. „Prvi spomen utvrde Rog datira iz 1444. Ondje su živjeli duvanjski plemenitaši Semkovići. Oni su to mjesto napustili dolaskom Turaka koji su se onamo utaborili“, dodao je naš sugovornik otkrivajući kako je upravo on, zajedno s kolegom iz Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu pokrenuo inicijativu Malo zvono veliki događaj – kojom bi se roškopoljsko drevno i predragocjeno zvono našlo na poštanskoj marki. „Budući da je prvo odzvonilo turskom zulumu neka i preko marke zvoni cijelom svijetu“, kroz osmijeh je istaknuo vijećnik Đikić.

„Ovo mjesto je 1960/70-ih bilo jedno od najnapučenijih mjesta duvanjske općine te smo brojali više od 3 000 stanovnika. Kako je vrijeme odmicalo svijet je sve više odlazio na rad u Europu. Sada vidimo da je i ove današnje mlade generacije dočekala sudbina njihovih djedova i očeva“, nerado je spomenuo poštar Ante.

Dok nas je provodio kroz župno dvorište pokazujući nam voćnjak i staklenik zaustavili smo se i kraj ispisane kamene ploče s druge župne crkve iz 1924. koja i dandanas, s ostalim drevnim spomenicima minulih vremena, svjedoči o stoljetnoj vjeri Rožana, od kojih su najbrojniji Ljubasi, Kelave, Križići, Gačići, Orlovići, Beljani, Šapine, Bakule i mnogi drugi danas raštrkani po cijelome svijetu...

Glas mladih

Da je unatoč odlasku onih 150 mladih tijekom prošle godine ostalo njih još, posvjedočila nam je i mlada župljanka Danijela Gačić, članica Frame, folklorne skupine i župnog zbora.

„U našoj župi 17 godina djeluje Frama, a ja sam njezina članica već 10 godina. Mada je malen broj framaša dosta smo aktivni. Pjevamo na vjenčanjima – ja pratim gitarom, izrađujemo adventske vijence, organiziramo uskrsnu i božićnu tombolu te sudjelujemo u raznim humanitarnim akcijama. Također, imamo i folklorno društvo osnovano prije 10-ak godina koje broji 40-ak članova“, otkrila nam je Danijela te dodala kako župni zbor od 15 pjevača, čine uglavnom žene i tek nekoliko njih mlađih.

„Naši mladi, nakon završene osnovne škole, daljnje školovanje nastavljaju u Tomislavgradu, a za studij se odlučuju ili u Mostaru ili u Splitu. Oni koji se pak ne odluče za fakultet, nažalost, napuštaju ovaj kraj i odlaze u Njemačku u potrazi za poslom“, kazala nam je mlada župljanka koja je ipak uspjela pronaći zaposlenje i ostala u rodnom kraju.

Svega u Roškom Polju

Iako je riječ o manjem mjestu i župi, sadržaja ovdje ne manjka. Tako od 1999. djeluje i lovačka udruga Zavelim koja broji oko 60 članova te istoimeno planinarsko-ekološko društvo s 40-ak simpatizera. „Lovačka udruga ima svoje godišnje aktivnosti. Redovito se okupljamo, družimo te smo članica Lovačkog saveza Herceg Bosne, a svake godine proslavimo i Sv. Huberta... Lijepo je vidjeti ta naša druženja – svih lovačkih društava iz Hercegovine, a jednako tako i iz Lijepe naše koji nam se pridruže. Često se na našem kršnom Zavelimu, po kojemu društva nose ime, mogu vidjeti brojni planinari iz drugih krajeva“, spomenuo nam je između ostalog Ante i dodao kako je uz planinu Zavelim vezana i legenda o Zavelimskoj vili...

Saznali smo da među Rožanima ne nedostaje ni duhovnih zvanja, a jedno od njih rodom je i gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. Jednako tako, Roško Polje ima svoje predstavnike i u svijetu sporta i medija – tu su čuveni rukometni trener i bivši rukometaš Zvonimir Noka Serdarušić te košarkašica Anđa (Jelavić) Radoš kao i TV voditeljica i urednica Iva Gačić.

Ono što je vrijedno spomena jest činjenica da je Roško Polje u posljednje vrijeme počelo privlačiti i pozornost arheologa. Tako se kustos, Franjevačkog muzeja Fra Jozo Križić iz Tomislavgrada, Stipan Dilber angažirao sa studentima arheologije prije nekoliko godina te istražio jedan tumul ispod Zavelima gdje se nalazilo 13 grobova iz 15. st., a dio kostiju slao je na analizu u Irsku. Ovdje je također dolazila i hrvatska antropologinja dr. Marijana Kljajić i zanimala se za te iskopine. Između ostalog, pronađeni su i novčići cara Trajana iz rimskog doba te dosta predmeta koji svjedoče o drevnoj povijesti ovoga mjesta koje je još uvijek dosta neistraženo, kao i cijeli duvanjski kraj.

Još jednom je potvrđena naša interna premisa da kada se „ugase kamere“ ljudi se tek tada raspričaju te smo tako i mi najviše informacija saznali upravo pri odlasku. Tada nam je fra Đoka, između ostalog, spomenuo i Susret Joza Radoša – kojeg on organizira za sve Joze Radoše iz Roškog Polja raštrkane po svijetu, a prošle ih se godine okupilo 30-ak od 80 „evidentiranih“ na njegovome popisu.

I tako, polako pozdravljajući se i upijajući posljednje informacije o ovomu doista posebnom komadiću neba za koji se ni dandanas ne može razgraničiti je li Bosna ili Hercegovina, počinjemo razmišljati kako nije niti jedno ni drugo nego i jedno i drugo. Roško Polje dobilo je, čini se, najbolje i od sjevera i od juga. Stoga, mi se nećemo previše zamarati time kojemu kraju ga pripojiti nego ćemo samo poručiti da Roško Polje treba doživjeti.

Kapni i ti Kap ljubavi

Osim što je roškopoljski župnik, veliki šaljivđija i izvrstan domaćin, fra Đoka je već dugi niz godina i voditelj duhovno humanitarne udruge Kap ljubavi Tomislavgrad te samim tim i veliki humanitarac koji je upravo po svojoj nesebičnoj ljubavi i davanju za drugoga najviše i poznat.

Ova udruga nastala je prije 17 godina u tomislavgradskom samostanu gdje je fra Jozo bio samostanski vikar. Nekolicina mladih ljudi koja se okupila oko njega i željela pomoći najpotrebnijima vodila se geslom Pomozi i ti onome koji nema te tako uistinu počela djelovati na području Tomislavgrada i susjednih općina. „Ljudi koji nam se obraćaju za pomoć dolaze iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Iza nas je 17 godina i zaista nije bilo lako započeti – nismo imali ni prostor, nit' smo znali kako ni gdje, ali uz nastojanje tih mladih ljudi, moje vodstvo i zahvaljujući Bogu i dobrim ljudima ustrajno djelujemo. To što je iza nas to je jedan cijeli dugometražni film, toliko posjeta svih ovih godina, računajući svake godine po 4 000 – 5 000 puta, izračunajte i vidjet ćete... Prikupljamo hranu, lijekove, higijenske potrepštine, ortopedska pomagala... Ovih dana na terenu smo u Livnu, gdje ćemo, ako Bog da, završiti jedan dio kuće obitelji Budić, u koji će Blaženka i njezino dvoje djece Ivan i Ana koji boluju od multiple skleroze, moći imati jedan lijep prostor za održavanje higijene“, ispričao nam je župnik iz čijeg se govora jasno moglo zaključiti koliko je iskren u svojim namjerama te koliko mu zapravo ova udruga znači.

Ona trenutno broji 20-ak članova volontera različitih profesija i pomaže svima – bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.