pet, 19. siječnja 2018. 16:01
Pojam selihot je hebrejskog podrijetla i u doslovnom prijevodu znači „praštanje“, a označava molitve koje Židovi mole tijekom deset dana pokore uoči blagdana Roš (h)a-ašana. Njihov sadržaj opisuje brojne patnje kroz koje su prošli pripadnici Izabranog naroda kroz svoju povijest.
Priredio: Dražen Kustura
Selihot su molitve pisane u stihovima, a recitiraju se ili pjevaju u vrijeme posta, bolesti ili neke druge nevolje. Ovaj vid židovske književnosti razvijao se od 1. stoljeća poslije Krista pa sve do 15. stoljeća. Budući da su i sami autori ovih pjesama (molitava) bili izlagani raznim progonima, oni su u svojim djelima opisali svu bijedu i patnju svoga naroda. Prema nekim tumačenjima, autori ovih molitava su svjesno ili nesvjesno, opisujući nedaće naroda, jačali zajedništvo među samim Židovima.
U Zborniku obrednih zakona i propisa koje je sastavio rabi Josef Karo u 16. stoljeću pod nazivom Šulhan aruhu nalazi se pravilo da se od Roš-hodeš elula do Jom kipura ustaje prije svanuća i odlazi na selihot. Taj običaj je među Sefardima zadržan sve do danas, dok kod Aškenaza selihot počinje subotom u ponoć, četiri dana prije Roš (h)a-ašana. Međutim, u slučaju da ovaj židovski blagdan pada u ponedjeljak ili utorak, onda selihot započinje u nedjelju, dva dana ranije.
U nekim židovskim zajednicama do danas se zadržao običaj da šamaš (poslužitelj u sinagogi) obilazi kuće i lupanjem u prozor drvenim čekićem budi Židove na selihot.