Šofar


Pojam šofar hebrejskog je podrijetla, a označava jedan od najstarijih puhačkih instrumenata koji su napravljeni od ovnujskog ili kozjeg roga...

Priredio: Dražen Kustura

Koristi se u sinogogalnom bogoslužju pred velike blagdane, osobito na Roš h(a)-šana i na završnoj službi za Jom Kippura. Razlikuju se po obliku, veličini i boji, a služe za obavljanje posebnog obreda u židovskim bogomoljama prigodom velikih blagdana.

Puhanjem u ovaj instrument proizvode se tri različite vrste zvuka: tekija, ševarim i terura. Tek i ja se dobiva jednim dugim puhanjem u rog, ševarim s tri kratka, tužno uvijena zvuka poput jecaja, koja zajedno traju kao jedna tekija, a terura se sastoji od devet kratkih isprekidanih zvukova, koji također traju kao jedna tekija.

Šofar se često spominje u hebrejskoj književnosti, ali i u židovskim svetim knjigama te u Talmudu, a služio je kao najava važnih događaja: pozivanje na rat, upozorenje na neku opasnost, zastrašivanje protivnika te kao poziv na važne blagdane.

Posebno upečatljiv prikaz uporabe ovog instrumenta je u Knjizi izlaska (19,16) kada Bog silazi na brdo Sinaj i poziva Mojsija da se na njega uspne: „Zvuk trube bivao je sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. Jahve siđe na Sinajsko brdo, na vrhunac, i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda. Mojsije se uspe“ (Izl 16,1920).

Uz to ista knjiga Starog zavjeta opisuje kako je grad Jerihon osvojen upravo zahvaljujući šofaru.

Ovaj instrument imao je veliku uporabu u židovskoj tradiciji: njime se označavao jovel, svaka pedeseta godina u kojoj su robovi puštani na slobodu, a dužnicima opraštani dugovi te se koristio za blagdan Rošh(a)šana na početku „dana pokore“ kako bi vjernike upozorio na pokajanje. Prigodom Jom Kipura puhanje u šofar simbolično je označavalo oproštenje grijeha.