Piše: dr. fra Luka Marković

Pametan i dobronamjeran čovjek zna da mudrost svijeta ne leži samo u glavi pojedinca, nego u zajedništvu mnogih iskustava.

Većina naših razgovora, pa čak i onih u krugu obitelji, trebala bi biti dijaloški orijentirana. Zapravo, uvijek kad se iskreno saopćavamo drugomu, očekujemo od njega i njegovo mišljenje. Istina, u prirodi čovjeka je da od drugoga želi čuti potvrdu za svoje stavove. Pa, ipak, intelektualno i moralno zrela osoba suočava se rado i s drugačijim promišljanjima o životu. Štoviše, to joj pruža mogućnost za preispitivanje vlastitih stavova; omogućuje joj da korigira one pogreške koje bi mogle biti kobne za nju samu i društvo.

Loše se ne može lošim ispraviti

Danas ne može nitko biti uspješan menadžer, poslodavac, političar, crkveni dužnosnik, pa niti roditelj ukoliko ne osluškuje promišljanje društva u cjelini. Naime, samo kroz dijaloški razgovor osposobljavamo se preispitivati uzroke određenih zbivanja, ali i moguće posljedice koje bi mogle proizaći iz našega daljnjega djelovanja. Pametan i dobronamjeran čovjek zna da mudrost svijeta ne leži samo u glavi pojedinca, nego u zajedništvu mnogih iskustava.

Kako kaže David Bohm, pojedinačno promišljanje nije nikada separatni dio zajedničkoga, nego čvrsti dio cjeline. Kao primjer za to navodi taj renomirani fizičar i filozof odnos valova i oceana. Iako valovi izgledaju kao pojedinačni čimbenici, oni su zapravo integralni dio oceana. U tom kontekstu moglo bi se promatrati i društvo, te reći da je dijalog pravi put kojim se može izići iz vrtloga problema koji opterećuju svijet u cjelini.

U tom pravcu idu i riječi poznatoga fizičara Alberta Einsteina kad upozorava da se nastale probleme nikada ne može riješiti onim istim promišljanjem iz kojega su nastali.

Ta spoznaja je od velike važnosti za moderno europsko društvo koje je opterećeno dvoumljenjem oko krize starih vrijednosti i prebrzog prihvaćanja novih, još uvijek nedovoljno verificiranih.

Opasne igre politike

Iz Einsteinova i Bohmova promišljanja mogla bi danas izvući pouku svjetska i europska politička elita. Naime, o priči o pravednoj preraspodjeli na globalnoj razini moralo bi se čuti i glas onih obespravljenih koji od te prazne priče nemaju puno koristi, jer u svijetu se još uvijek stvara veliki jaz između siromašnih i bogatih. Zar nam o tome ne govore tolika migracijska kretanja, milijuni osiromašenih koji i po cijenu gubitka života kreću na daleki put kako bi potražili blagostanje u zemljama onih političara kojima su usta puna globalne ekonomije i pravednosti?

Utoliko ima pravo poznati američki lingvist i filozof Noam Chomsky kad upozorava na opasne igre politike oko premoći na ekonomskom, ideološkom i vojnom polju, dok se iskreni dijalog, koji bi mogao dovesti do poboljšanja odnosa u svijetu, zapostavlja.

Nedostatak iskrenoga dijaloga koji bi uvažavao mišljenja drugih i drugačijih osjeća se i na drugim područjima. Politička oligarhija, koja savija glavu do poda dok ne dobije povjerenje naroda, okreće tom istom narodu leđa u onom trenutku kad se dokopa moći. Zar nam o tome dovoljno ne govori stanje u pojedinim europskim državama u kojima jača rigidna desnica jer političari ne žele čuti mišljenje naroda? Zar nam o tome ne govori jedna vrsta sadističkoga odnosa zapadne politike prema vlastitoj civilizaciji, gdje se uništavanjem vlastite tradicije u ime neprovjerenih liberalnih ideja, izbija narodu tlo ispod nogu.

Upravo nedostatak onoga zajedničkoga koje povezuje u trenutcima krize, daje priliku ekstremistima. Ništa bolja nije situacija niti na području odgoja za život. Unatoč ozbiljnim upozorenjima znanosti da se pojedinac gubi u potrošačkom društvu ponuda, politika čini sve kako da pretvori građanina u ovisnika o konzumu da bi mogla njime lakše upravljati. Takav proces stvara neku vrstu zombija umjesto kritičkoga građanina koji bi kroz dijalog s odgovornima mogao doprinijeti pravednijem razvoju društva.

Nedostatak unutarhrvatskoga dijaloga

Nedostatak iskrenoga dijaloga koji bi mogao doprinijeti izlasku iz krize, osjeća se i u unutar hrvatskoga društva. Na to ukazuju bespogovorna prihvaćanja pojedinih upitnih zahtjeva Bruxellesa koje većina naroda odbija.

Nedostatak društvenog dijaloga pogađa na poseban način Hrvate na prostoru Bosne i Hercegovine jer su Hrvati kao najslabija karika u opasnosti nestati, i to prije svega zbog nedostatka unutarhrvatskoga dijaloga, onoga dijaloga koji ide prije svega za dobrom cjeline, a ne pojedinca ili skupine.

Naime, unutar hrvatskoga korpusa u BiH postoji velika potreba za shvaćanjem i prihvaćanjem dijaloga kao kreativnoga katalizatora koji bi mogao doprinijeti rješenju nagomilanih problema koji prijete nestanku jedne čitave etničke populacije. Tek kroz iskreni unutarhrvatski razgovor, pa i onaj koji ruši ustaljene stereotipe, moguće je sagledati probleme koji su doveli do lošeg stanja, čega je najbolji znak sve masovnije iseljavanje.

Za one koji desetljećima kreiraju hrvatsku politiku u BiH dijalog bi mogao biti rasterećenje jer bi napokon dobili na jedan častan način priliku izlaska iz političke kaljuže koju su djelomično i sami prouzročili svojim neznalačkim, nespretnim, a često i nečasnim djelovanjem. A za hrvatski narod u cjelini bila bi to prilika da se o gorućim problemima izjasne i oni koji, za razliku od poslušnih i nesposobnih klimoglavaca, doista imaju nešto reći.

Sve učestaliji kritički osvrti na unitarističku bošnjačku politiku od strane onih uglednih hrvatskih intelektualaca koji su do sada vidjeli probleme samo u velikosrpskom političkom ludilu, govori o tome da se stvar počinje sagledavati s više ozbiljnosti i kritičke distance. Za hrvatsku politiku u BiH to je prilika koju se ne smije ispustiti. To je prilika za uspostavljanje nužnog dijaloga za opće dobro, i to ne samo hrvatskoga naroda, nego i drugih građana u BiH. Ukoliko hrvatski političari u BiH ne shvate važnost trenutka i ne pokažu spremnost za jedan iskreni unutarhrvatski razgovor, u kojem će biti mjesta i za priznavanje vlastitih promašaja, propustit će povijesnu priliku za vlastitom katarzom i spašavanjem onoga što se još uvijek može spasiti. Ukoliko budu i dalje inzistirali na tome da je dio mudriji od cjeline, da za promišljanje drugih i drugačijih u njihovu političkom konceptu nema mjesta, snosit će sami odgovornost za vrlo loše stanje hrvatskoga korpusa u BiH.

Kao u vrijeme Osmanlija

A da je stanje hrvatskoga naroda prešlo čak i rubikon uobičajene dramatičnosti, pokazuju i ovogodišnji statistički podatci po katoličkim župama koji govore o tome da je broj rođenih sve manji, a umrlih veći, da je u školama sve manje djece, kao i to da se iseljavanje ubrzano nastavlja. Stanje hrvatskoga naroda u BiH, s obzirom na sve manji broj Hrvata, danas se može usporediti samo s onim iz razdoblja osmanlijske vladavine. Štoviše, moglo bi se reći da je i opasnije. Na to upozorava činjenica da je Osmanlijama trebalo stotinjak godina kako bi različitim pritiscima i ponudama sveli katolike na brojku ispod 50% u Bosni i Hercegovini, dok se danas to dogodilo unutar nekih desetak godina.

Zasigurno razlog za masovni odlazak Hrvata iz BiH ne snosi samo hrvatska politika, nego i opće političko stanje u državi, kao i sve lukavija politika pojedinih europskih država koje svoj prazan prostor zbog lošeg nataliteta žele popuniti onima doseljenicima iz Europe koji se brzo integriraju i unutar jedne generacije postaju dio njihove društvene cjeline.

Najbolji primjer za to daje Njemačka koja pored azijskih i afričkih izbjeglica svojim ponudama godišnje privlači i oko milijun mladih Europljana. Ukoliko se taj proces nastavi, Hrvati uopće – posebno oni u BiH – mogli bi biti svedeni na staračku populaciju za koju se neće imati tko brinuti.

Već se danas u pojedinim većinskim hrvatskim krajevima osjeća potreba za radnom snagom, a posebno za onom u uslužnoj djelatnosti. A tu su i dugi gorući problemi koji pozivaju na dijalog i traženja izlaza iz krize. Već sada se osjeća potreba za ozbiljnim promišljanjem o zbrinjavanju starije populacije, pogotovo one siromašnije o kojoj se nema tko brinuti.

Narod je važniji od bilo kojega političara

Takvi i drugi problemi, koji se zasigurno tiču i drugih krajeva u kojima su Hrvati još uvijek većina, vape za unutarhrvatskim dijalogom u kojem bi svoj doprinos rješenju problema mogli dati i oni koji drugačije vide izlaz iz krize. Jer, kako reče Einstein, probleme se nikada ne može riješiti istim promišljanjem zbog kojih su i nastali. Preveliko koketiranje Dragana Čovića s Miloradom Dodikom, kao i njegov odlazak na proslavu genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj, koja na duši ima smrt nekoliko tisuća nedužnih Hrvata iz Posavine i protjerivanje više od 200 000, vapi za dijalogom i razgovorom s ljudima koji bi mu predočili da je to antihrvatski čin koji do u dno duše vrijeđa hrvatski narod.

To da su problemi između Hrvata i Srba u Hercegovini politički riješeni, ne znači da ne treba imati obzira prema dubokim ranama Hrvata u Posavini, pa i Hrvatskoj. Jer Dodik ne propušta gotovo niti jednu priliku da ocrni državu Hrvatsku pričajući laži o stotinama tisuća (pa i milijun) ubijenih Srba u Jasenovcu. Politika mora uvijek znati, barem ona koja se poziva na hrvatski narod u cjelini, da se ne može graditi budućnost jednoga dijela na štetu drugoga. Jer povijest nas uči da se bumerang vraća tada kad ga najmanje očekujemo.

Istina, treba tražiti saveznike u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Ali pri tome mora se dobro paziti tko su doista pravi saveznici. A do takve spoznaje se zasigurno dolazi lakše i sigurnije kroz razgovor i s onima među Hrvatima koji glede nekih problema drugačije razmišljaju. Sučeljavanje s drugačijim mišljenjima nikada nije ugodno, ali je zasigurno vrlo korisno jer pruža čovjeku vidjeti i drugu stranu medalje. Povijest je učiteljica života i iz nje treba učiti. Upravo ta povijest poziva danas Hrvate u BiH na razgovor o svim problemima, pa i o onima o kojima imaju različita gledišta. Jer narod je puno važniji od bilo kojega političara ili političke grupacije.