Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Ustadoše Srbi protiv Vučića i čovjek pun straha prepozna u njima ustaše. Plačljivim glasom, kao po običaju, reče predsjednik Srbije, očito isprepadan mnoštvom ustanika u Beogradu, kako će se ne samo on nego i svi njegovi, dok postoje, boriti protiv ustaša. Neupućene strane diplomate mogle bi poslije ove izjave pomisliti kako su Hrvati, a ne Srbi okupirali Beograd i traže Vučićevu ostavku. Iako Hrvata nije bilo nigdje na ulicama srbijanskoga glavnog grada, krivi su što je srpski puk napokon progledao i ustao „protiv Srbije“, bolje rečeno protiv Vučićeve Srbije, koja se razbacuje frazama o ekonomskom uspjehu i sigurnosti dok narod stenje pod teretom siromaštva i nasilja. Uostalom, taj čovjek, kao i većina diktatora u svijetu, poistovjećuje sebe s narodom.

Sličnost s propalom Jugoslavijom

U tome i leži razlog da su ga prosvjedi do te mjere ošamutili da je umjesto srpskih ustanika vidio ustaše. Istina, dugo vremena je trebalo Srbima da se dignu i protiv Miloševića, te odluče za europskoga Srbina, Đinđića. Nažalost, ubiše ga dušmani one normalnije Srbije i dovedoše na vlast ponovno političare slične Miloševiću. Na taj način otvoriše ponovno prostor za „velike Srbe“ s malo političke mudrosti. „Četničkog vojvodu“ Nikolića naslijedi njegov plačljivi potrčko, čovjek koji kao nitko drugi svojom frazeologijom i pričom o ljubavi prema  običnom puku podsjeća na diktatora Tita. Zapravo, današnja Srbija i sliči propaloj Jugoslaviji u kojoj su se ruže i pečeni janjci ukazivali gladnoj sirotinji, jer je to komunistička partija tako govorila. I u Srbiji se danas naveliko priča o bajnom životu, a narod hrli na Zapad, baš kao nekoć u propaloj državi, u potrazi za kruhom.

Na rubu „Domanovićeve provalije“

Upravo kad je europska politika izgubila svaku nadu da bi se u Srbiji moglo promijeniti nešto nabolje, jer i mnogi Vučićevi politički oponenti kad je riječ o odnosu Srbije prema realnoj politici i isitni razmišljaju slično, dogodilo se čudo. Ustao goloruki narod da spriječi Vučića kako ga ne bi odveo u onu poznatu provaliju iz Domanovićeve priče u kojoj se našlo svekoliko srpstvo idući za slijepim vođom.

U Domanovićevoj priči poslušni narod kasno shvati da vožd ne vidi ništa. Izgleda da današnji srpski ustanici, u kojima je ošamućeni Vučić prepoznao ustaše, shvatiše na vrijeme da s voždom nije nešto u redu. Shvatiše da je isprazna njegova priča o tome kako će vratiti Kosovo, kao i ona o blagostanju u Srbiji. Probudila se Srbija. Čak je i veliki dio onih koji se niti jednom prilikom nisu izjašnjavali o srpskim zločinima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu počeo shvaćati da od mača gine i onaj koji ga se laća, poglavito kad ga se laća ne s ciljem da se brani nego da osvaja tuđe. Dobro je da je Srbija ustala, te napokon shvatila da je za predsjednika birala čovjeka koji nije dostojan te službe. Bolje ikada nego nikada. Istina, bilo bi puno bolje, pa i za samu Srbiju korisnije, da je ustala protiv Vučića ranije. Srećom, još uvijek nije kasno.

Možda…

Susjedi čekaju da se Srbija urazumi; Zapad čeka da mu se Srbija iskreno nasmiješi; a civilizirani svijet, kakvoga ima i u samoj Srbiji, čeka da u srpskoj politici razum napokon trijumfira nad emocijama i onim lažnim sjećanjima kako su za sve krivi drugi. Možda se iz ovih prosvjeda izrodi nešto dobro? Možda napokon Srbija dobije novoga Đinđića, čovjeka koji je skloniji istini nego laži, miru nego nasilju, prijateljstvu sa susjedima nego ratnim pokličima? Možda Srbija dobije predsjednika koji će shvatiti i imati hrabrosti pojasniti srpskom narodu da je Miloševićeva politika kriva za sva ona stradanja u ratu 1990-ih, jer se previše oslanjala na ideologiju laži uvjeravajući srpski narod da mu pripada i ono što mu nije nikada pripadalo. Možda, možda se doista dogodi pravo čudo. A možda i ne, jer su lažna sjećanja i iskrivljena povijest učinili svoje. Vučić najavljuje nove izbore. Možda ponovno narod izabere njegove ljude. Možda sve te demonstracije i silni ustanici, koje Vučić pobrka s ustašama, budu uzaludni. Možda je ipak srpski vožd slijep, jer ga usmjerava kratkovidni narod.