Piše: dr. fra Luka Marković

U nekoliko navrata sam u medijima polemizirao s pojedinim teolozima koji između redaka napadaju papu Franjo zbog njegovih navodnih liberalnih ideja. I danas sam uvjeren da njegova nastojanja oko mnogih promjena u Crkvi imaju duboki smisao i da stoje u skladu s evanđeoskim porukama.

Papino obračunavanje s pedofilijom 

Hrabrost koju pokazuje oko obračuna s pedofilijom u Crkvi je zadivljujuća. Istina, pojedini mediji se koriste njegovim hrabrim i dobrim namjerama zloupotrebljavajući ih kako bi učinili istinom ono što nije. A nije istina da je pedofilija najproširenija među klerom. Zadnjih godina sam bio svjedokom žučnih rasprava oko pedofilije u Crkvi u Njemačkoj i nevjerojatno dubioznih nastupa pojedinih novinara. Jedno vrijeme je neupućeni promatrač mogao dobiti dojam da pedofilije nema nigdje osim u Crkvi. A istina je sasvim suprotna. Ponajviše je ima u obiteljskom okruženju. A veliki broj zloupotreba odnosi se i na škole i športske udruge. Naravno mediji o tome slabo izvještavaju, jer se boje da bi nastala opća pomutnja u društvu.

Umirovljeni papa Ratzinger ima djelomično pravo kad govori da je seksualna revolucija u šezdesetim godinama utjecala na to da se seksualni ispadi protiv djece nisu uzimali dovoljno ozbiljno, pa niti u Crkvi. Uostalom, u pojedinim europskim institucijama i parlamentima nekih zapadnih europskih država sjede još uvijek ljudi koji su se aktivno zauzimali za legalizaciju pedofilije.

Pa ipak, unatoč tomu da su mediji namjerno preuveličavali zlo pedofilije u Crkvi, papa Franjo ima pravo s obračunavanjem s tim zlo unutar Crkve. Štoviše, mislim da bi ga mnogi biskupi trebali uzeti ozbiljnije, a ne reagirati samo kad ih pozove na odgovornost.

Čovjek kojemu je srpstvo ispred pravoslavlja

Također, mislim da bi ga upravo sada nakon zadnjih izjava glede blaženog kardinala Stepinca trebali uzeti vrlo ozbiljno i pokušati mu pojasniti da se ne snalazi baš najbolje kada je riječ o „slučaju Stepinac“. Tko mu to može pojasniti bolje nego hrvatski biskupi?

Krajnje je vrijeme da smognu snage i pojasne mu da se o hrvatsko-srpskim odnosima, a oni uključuju i „slučaj Stepinac“, ne može razgovarati bez dubokoga povjerenja u one koji su mu odani, pa čak i tada kada su možda ponešto drugačije promatrali.

Moram priznati da sam zadnjim izjavama pape Franje duboko iznenađen. Upravo to duboko iznenađenje me uvjerava da nije dovoljno dobro informiran glede mnogih stvari na Balkanu. Da jest ne bi nikada svrstavao patrijarha Irineja među duhovne veličine od povjerenja. Ta taj čovjek bi sutra proglasio svetim Ratka Mladića i Radovana Karadžića da nije svjetske javnosti. Uostalom njegove mnogobrojne izjave glede srpstva i prošlih ratova upućuju na to da mu je srpstvo, a ne pravoslavlje, toliko u srcu da je izgubio svaki osjećaj za stradanja drugih.

Da nije, pozvao bi Srbe, pogotovo srpske pravoslavce – jer većina Srba i nisu baš neki vjernici – da se pokaju za sva zlodjela koja su učinili drugima narodima u Drugome svjetskom ratu i u ovome zadnjem. Otišao bi u Vukovar i Srebrenicu, kleknuo, kao nekoć Willy Brandt u Varšavi, i molio Hrvate i Bošnjake za oproštenje.

Pojasniti mu da ga netko krivo informira

Za razliku od njega hrvatski biskupi idu s pravom u Jasenovac i mole za nevine žrtve. A nevine su sve one koje ustaše, četnici i islamski fundamentalisti pobiše iz mržnje i osvete. O tome bi papi Franji trebali govoriti hrvatski biskupi. Pozvani su mu pojasniti da ga netko krivo informira, da u Vatikanu nije mjesto srpskom četničkom vojvodi Nikoliću, mrzitelju svega hrvatskoga Dodiku, kao i to da se Irineju, i pored onoga skrušenoga i blaženoga izgleda, ne može puno vjerovati.

Na kraju bi trebali pojasniti papi Franji da je upravo taj Stepinac bio žrtva komunističkih zločinaca, jer nije pristao odvojiti hrvatske katolike od Vatikana i papinstva. Naposljetku, hoće li Stepinac biti proglašen svetim ili ne i nije odlučujuće za kršćanski život, ali jest za ono što nazivamo istinom.