Piše: fra Luka Marković

Nažalost, većina ljudi je još uvijek nesposobna kajati se, što govori o nesposobnosti iskrenog pogleda u vlastito srce. Mnogi kršćanski propovjednici kad žele naglasiti važnost Isusova zakona za bezgraničnim praštanjem(Mt 5,38), spominju i starozavjetnu misao o rigoroznoj osveti „oko za oko, zub za zub“ (Izl 21,22-25). Teolog Manfred Oeming je mišljenja da doslovno shvaćanje biblijske poruke „oko za oko, zub za zub“nije u skladu sa znanstvenim istraživanjima. Novija istraživanja Biblije upućuju na to da u tom zahtjevu nije riječ o temelju starozavjetnog prava i etike, nego o reguliranju odnosa među strankama kod povrede tijela.

Značenje zakona „oko za oko...“
Po svoj prilici ima zahtjev „oko za oko, zub za zub“ svoje korijenje u arhaičnom pravnom sustavu koji je s vremenom nadiđen u državi Izrael. Štoviše, misli teolog Frank Crüsemann, da se kod tog zahtjeva radi o jasnoj demokratizaciji, izjednačavanju slojeva društva pred zakonom, gdje sve vežu ista prava i obaveze.

Ako se spomenuti biblijski tekst tako shvati onda je to veliki napredak u odnosu na poznati Codex Hammurabi iz 1800. pr. Kr., u kojem su sadržani mnogi babilonski pravni izričaji. Naime, u ovom kodeksu presuđuje se prema klasnom poimanju svijeta: slobodnjak i rob nisu isti. Oko slobodnog dvostruko je vrjednije od oka roba, tako da se za njega treba snositi samo pedeset posto odštete.

Filozof Emanuel Levinaside još dalje i tvrdi da se iz spomenutog starozavjetnog teksta ne može izvući zaključak kako je rigorozna osveta temelj staro-židovskog morala, nego da je riječ o pokušaju uvođenja pravednog reda u društvo. Rob je isto toliko vrijedan koliko i slobodan. A to je veliki napredak u odnosu na Codex Hammurabi. Pogotovo se ne može govoriti o tome da taj tekst prezire milosrđe i empatiju. Tako nešto se, misli Levinas, može pronaći u modernoj europskoj filozofskoj i političkoj misli, kod Nietzschea i Machiavellia, ali ne i u starozavjetnom pogledu na život. Uostalom, u tome se slažu gotovo svi istraživači,rabini taj zakon nikada nisu doslovno shvaćali i zahtijevali sakaćenje prestupnika.

Promišljanje o učinjenom zlu
Istina je da i danas postoje neke islamske zemlje u kojima se primjenjuje u šerijatskom zakonu sakaćenje kao pravni čin, gdje dolazi do odsijecanja ruke ili nekog drugog organa kao kompenzacija za pretrpljeno. Pa ipak, iako islam stoji dobrim djelom pod utjecajem starozavjetnog razmišljanja, ne može se reći da je to izvedeno iz pravne prakse u Izraelu. Pri tome je važno napomenuti da se sa sakaćenjem ne slažu niti mnogi islamski stručnjaci. Evangelički teolog Eduard Kopp vidi veliku nepravdu u kontinuiranom sučeljavanju starozavjetnog teksta („oko za oko, zub za zub“) s novozavjetnim gdje se govori kako onomu tko te ošamari treba okrenuti i drugi obraz. Na taj način se stvara krivi dojam kako su Židovi osvetoljubivi, a kršćani miroljubivi. U biti i starozavjetni tekst ide za tim da se spriječi eskalaciju samovolje i osvete. Riječ je o napretku u odnosu na prijašnje propise. Zato, misli Levinas, kod izričaja „oko za oko, zub za zub“ ne radi se o starozavjetnom pozivu na osvetu, nego o jednoj dubljoj misli koja govori o tomu da se kod učinjenog zla sve ne može svesti samo na ispriku i financijsku nadoknadu, nego da stvar treba shvatiti puno ozbiljnije. Dakle nije toliko govor o pozivu na osvetu nego na ozbiljno promišljanje o učinjenom zlu, čak i nakon materijalne nadoknade.

Ovo je važno znati jer se danas u ponekim antisemitskim krugovima zloupotrebljava poneka biblijska mjesta kako bi se ukazalo na to da su Židovi nasuprot kršćanima osvetoljubivi, kao i to da razlog za sukob s Palestincima treba tražiti i u tom starozavjetnom zakonodavstvu.

Osuda nasilja
Radi pravednijeg pristupa problemu, nužno je potražiti iskreni odgovor na to kako su se kršćani odnosili prema Isusovu zahtjevu, osim u teoretskim postavkama, da okrenu i drugi obraz za šamar, kad po jednom već dobiju. Je li kršćanstvo doista bilo prožeto tom besprijekornom skromnošću? I je li ta skromnost doista moguća u svijetu čovjeka koji zahtjeva slobodu, ali ne i odgovornost? Gdje bi se završila priča sa šamarima, ukoliko bi jedni udarali, a drugi kontinuirano okretali i drugi obraz? U kontekstu današnjih shvaćanja moglo bi se prije reći da Isus takvim zahtjevom želi osuditi nasilje, obezvrijediti ga, izbiti mu snagu argumenata iz ruku, a manje pozvati vjernika da bude ljigavac koji jedva čeka da ga netko nedužna pljusne. Čak bi se moglo reći da kao što „oko za oko, zub za zub“ žele izjednačiti sve pred pravima i obavezama, i Isusov zahtjev o okretanju drugog obraza za šamar želi upozoriti nasilnika da nasiljem ne može riješiti problem. Nažalost, Isusov zahtjev o potpunoj miroljubivosti često je ostao samo zahtjev. Na kraju, zar se nisu kroz čitavu povijest „kršćanske države“ služile osvetom? Zar i u kršćanskom svijetu često nije vladalo pravo jačega? Ogroman je broj žrtava koje su morale trpjeti nepravdu, jer se kršćani nisu držali Isusova milosrđa. Upravo to ukazuje na činjenicu je i kršćanima bilo puno jednostavnije govorili o nužnosti apsolutnog praštanja, nego ga se u potpunosti pridržavati. Je li čovjek ovakav kakav jest, poslije otuđenja od Boga, sposoban biti potpuno dobar? Upravo je to razlogom da se o Isusovu zahtjevu za apsolutnim praštanjem progovori s jednog drugog aspekta, koji uključuje čovjeka u cjelini, ne samo njegove želje nego i mogućnosti. A te su mogućnosti „prvim grijehom“ poprilično uzdrmane.

Čovjekova težnja za vladanjem
Slikoviti biblijsko govor o „prvom grijehu“ želi nam poručiti da je nekoć davno došlo do čovjekova okretanja protiv Boga. Tim činom – tako govori ljudsko iskustvo – čovjek je otvorio prostor zlu koje ga kontinuirano sprječava da se odluči za dobro. Zlo prikriveno čeka svoju priliku da spriječi realizaciju dobra i čovjekovo približavanje Bogu. Slikoviti biblijski opis kako „prvi grijeh“ dolazi na svijet preko Evina i Adamova uzimanja jabuke sa zabranjenog stabla, jer se žele izjednačiti s Bogom, vrlo je poučan i za današnjeg modernog čovjeka. I danas čovjek čini sve, kako je već dao naslutiti Nietzsche, da bi potisnuo Boga i preuzeo njegovo mjesto. Ljudsko srce je i danas ispunjeno težnjom da ovlada drugim ljudima, da im bude bog na zemlji. Ta težnja za apsolutnim ovladavanjem drugoga, opaža se na svakom koraku, od obitelji, zajednice, društva, pa i svijeta u cjelini. Utoliko Isusov zahtjev za apsolutnim praštanjem moramo uzeti prije svega kao mogućnost, kao cilj kojem ide još uvijek podijeljeni svijet. A ono je moguće samo u onom trenutku kad čovjek ne bude pod snažnim utjecajem „prvog grijeha“, želje da u potpunosti ovlada drugim; kad drugoga ne bude uzimao kao običnu stvar u prirodi nego kao subjekta naspram sebe; kad bude osposobljen kajati se i potaknuti na praštanje. Onaj koji prašta otvara prostor za izmirenje ne samo s drugim nego i samim sobom, jer pronalazi svoj mir, potiskujući srdžbu koja razara i čini nesretnim. Utoliko onaj koji se iskreno kaje pomaže i povrijeđenom da ne zatvori prostor za dobro.

Potrebno je istinsko kajanje
Nažalost, to je težak i dugotrajan proces, jer kajanju mora prethoditi svijest o učinjenoj nepravdi. Tko nije svjestan nepravednog čina, on se ne može nikada iskreno kajati. Upravo se tu pokazuje koliko je čovjek opterećen grijehom, nesposobnošću da prihvati vlastitu stranputicu. Nažalost, obuzetost sobom može ići do te mjere da pojedinac izgubi u potpunosti osjećaj za orijentaciju, tako da u svakom svom čini, pa i onom koji otvara prostor za zlo, vidi nešto pozitivno. Opasnija od toga jest samo potpuna obuzetost zlom, kad ono postane dijelom bitka, kad postane ispunjenje života. Ljudska povijest poznaje i takva vremena u kojima je zlo važilo za dobro i dobro za zlo. Naša kršćanska povijest je puna površnih kajanja, koja su samo još više otvarala prostor za zlo, dajući prividno prednost dobru. A pravo kajanje je od velike važnosti, jer nosi u sebi uvijek i pedagošku crtu. Onaj tko se doista iskreno može kajati, taj ne samo da odgaja sebe, nego također i onoga nasuprot sebe, jer olakšava i povrijeđenom da lakše oprosti. Nažalost, većina ljudi je još uvijek nesposobna kajati se, što govori o nesposobnosti iskrenog pogleda u vlastito srce. A srce je mjesto u kojem se odvija borba između dobra i zla. Jer čovjek razumom lako shvaća da je učinio zlo. Ali to ne koristi puno ukoliko i srce nije toga svjesno. Srce koje je „prvim grijehom“ izgubilo puninu odnosa prema dobru, koje je „prvim grijehom“ podvojeno, stoji i pod utjecajem privlačnosti zla. Snaga zla se upravo očituje u tome što kod čovjeka stvara ugođaj kod pomisli kako uvijek ima pravo, kako krivicu za razlaz snosi drugi. A onaj tko nema osjećaj krivice, taj se nema razloga niti kajati.

Svijet bez odgovornosti nema budućnosti
U kršćanskoj korizmenoj tradiciji kajanje je uvijek bilo ono što slijedi nakon molitve, pokore i posta. Utoliko se može reći da uvijek kad molitva, pokora i post nisu dolazili iz srca, niti kajanje nije bilo ozbiljno. A čovjek nesposoban kajati se, i pored molitve, posta i pokore, leži još uvijek duboko pod utjecajem „prvog grijeha“, koji mu ne dozvoljava da postane svjestan svoje ljudskosti, da postane svjestan toga da nije bog, da mu je potrebno praštanje. Kršćanska misao bi morala uvijek iznova upozoravati pojedinca, i to ne samo u korizmenom vremenu, da empatija i kajanje nisu odlika kršćanskog slabića, kako to naglašava Nietzsche, nego heroja koji je sposoban odlučiti se za dobro, umanjujući na taj način prostor za zlo. Tamo gdje je čovjek nesposoban kajati se, tamo je zatvoren put realizacije ljubavi. A ljubav je temelj života. Bog je htio svijet iz ljubavi. Jer moglo je biti i da ga ne bude. I samo svijet ispunjen ljubavlju može govoriti o tome da je uspio potisnuti zlo.

Ruski pisac Andrej Bitow kaže kako ne vjeruje da Bog kažnjava, jer je čista Ljubav. Ima pravo. Čovjek kažnjava sam sebe, i to uvijek kad dopusti jačanje destrukcije na račun harmonije. Biblija govori kako je Bog bio zadovoljan stvorenim svijetom. Ali govori također i o tomu kako je bio pogođen ljudskom željom da se izjednači s njim. Upravo bi o tomu danas trebalo govoriti više. Jer svijet postmoderne je potisnuo gotovo u potpunosti osjećaj za grijeh, a time i za kajanje. Tamo gdje nema grijeha i potrebe za kajanjem, tamo je sve dopušteno. Nažalost, tamo gdje je sve dopušteno, izgubljen je osjećaj za odgovornost. A bez odgovornosti svijet nema budućnosti.