Bogoslovlje u praksi

Ususret novoj godini


Pred nama je nova godina, vrijeme novih padova i uspona. Mnogi bi htjeli započeti to vremenski ograničeno razdoblje s novim pogledima na život, na stvari i ljude oko sebe.

Piše: dr. fra Luka Marković

Pri tome se često zaboravlja da nije dovoljno samo htjeti, jer svaki novi iskorak u životu zahtijeva jaku volju i jasnu orijentaciju, sučeljavanja sa samim sobom. Mnogo toga, istina, ovisi i o tisuću nepredvidivih događanja, ali još više o nama samima, o našem odnosu prema drugom čovjeku, prema našim željama i mogućnostima. Ne treba ići daleko u povijest kako bismo shvatili koliko se neizvjesnosti krije u našem životu, koliko čovjek obuzet zlom može zagorčati život drugomu, ali i sebi samome.

Čovjek često čini i zlo

Oni koji su doživjeli prošli rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ratna razaranja, znaju dobro koliko je uništenoga trebalo obnoviti. Koliko je truda trebalo uložiti da se sve stavi u funkciju. Ali rat nije razorio samo materijalne stvari, nego povrijedio i dušu čovjeka, nanio mu velike rane iznutra, poremetio njegove snove i potisnuo nadu. Onaj tko je u prošlom ratu izgubio drage osobe, trebat će puno vremena za oporavljanje. Onaj tko je izgubio zdravlje, nosit će čitav život težak križ, križ koji mu je natovario brat čovjek – onaj isti čovjek koji je uvjeren da čini dobro i kad mu zlo postane primamljivo. Nažalost, pored sklonosti dobru, čovjek često čini i zlo pokušavajući na jedan ružan, Božjeg stvorenja nedostojan, način zadovoljiti sebe, svoje bolesne želje i fikcije vjerujući kako se može biti sretan promatrajući susjedovu nevolju i muku. Zar nas na to nisu dojmljivo upozoravale već i biblijske priče o Adamu i Evi, Jakovu i Ezavu, Kainu i Abelu? Uvijek kad čovjek pokuša biti Bog na zemlji, ovladati drugim čovjekom, imati nepravedno stečenu prednost pred drugim, kad ga obuzme zavist i ljubomora, udaljava se od onoga što ga čini čovjekom, onakvim čovjekom kakvoga je Bog u svojem stvaralačkom pohodu htio.

Biblija upozorava

Nažalost, i sljedbenici Biblije često padaju pod utjecaj zla. Iako ga Biblija neprekidno poziva da ne čini zlo nego dobro, da ne misli samo na sebe nego i na probleme drugoga čovjeka, on se oduševljava razaranjem. Sveto pismo na svoj slikoviti način poziva ljude i danas da se okrenu dobru umjesto zlu. Poziva poslodavca da smogne snage uočiti probleme koje imaju ljudi na radnom mjestu; političare da se ne pretvaraju kako ne vide muke koje obični ljudi doživljavaju u susretu s njihovom mutnom igrom; crkvene ljude da imaju za slabosti vjernika onoliko razumijevanja koliko imaju za svoje vlastite. Biblija nas upozorava na to da se čovjek i u ovom novom vremenu pred nama ne smije ponašati tako da njegovom krivicom nastaje i ono što plaši, što potiskuje svjetlo i stvara tamu, što dovodi ljude do očaja i odlaska iz vlastitoga zavičaja, što razara obitelj, što unosi strah i nemir, što ljude pored njega zbog njega čini nesretnim.

Ne gurnuti probleme pod tepih

U ovom novom vremenskom razdoblju koje stoji pred nama ne smijemo gurnuti pod tepih probleme koje je iza sebe ostavio prošli rat; strahove i sumnje koje se pojavljuju iznenada bezrazložno kod ranjenog pojedinca; nenadane napade ljutnje koji u obitelji razdvajaju umjesto da spajaju; mržnju koja često nije posljedica loše duše, nego nemoći i frustracije, osjećaja da se ne može ništa promijeniti nabolje. O svemu tome smijemo i moramo razmišljati u ovoj godini pred nama ukoliko želimo biti sijači nade, a ne beznađa. Velike su rane roditelja koji su u ratu dali sve, i zdravlje, a sada gledaju kako im djeca odlaze potražiti sreću negdje drugdje. Ogromne su rane i kod onih koji su zbog ljudske nemarnosti ili pohlepe bez posla i primanja, a Bog ih je pozvao na rad. Kolike su te rane kod onih koji su u ratu krivicom drugih duševno oboljeli, a nitko im ne vjeruje i ne razumije križ koji nose.

Pozvani na nadu

Pa ipak čovjek je pozvan na nadu u ovoj novoj godini. Na to ga poziva blagdan koji je ostao iza njega, blagdan koji govori o tome da ipak ima Netko tko nije zaboravio čovjeka, blagdan koji govori o ispruženoj božjoj ruci. Jer i kad te svi zaborave, Bog je s tobom, poručuje dirljivo Biblija. Poznati filozof Meister Eckhard veli u svezi s tim kako je uvjeren da mu ništa nije tako blisko kao Bog. A Sveti Augustin piše o tome da nam je Bog bliži nego mi sami sebi. Upravo bi ta blizina mogla biti razlogom za radost i u onim teškim trenutcima života. I doista, dokle god čovjek ima barem jednu osobu u blizini, pa i jednu jedinu osobu koja ga voli, koja mu pokazuje pažnju, isplati se živjeti unatoč svim poteškoćama i razočaranjima. Jer život je dar i kad je lagan, ali i kad je težak. Važno je znati da kad nas svi ostave, ipak nismo sami. Na jednom mjestu u evanđelju kaže Isus: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni, mir ću vam udijeliti.“ Ta rečenica ne govori o tome da Isus obećava oslobađanje od svih problema, kraj briga. Govori o miru, o tome da ipak ima Netko tko je s nama, tko želi podijeliti naše brige i tugu, tko nas u svim tim nevoljama želi primiriti, naučiti odahnuti. Pa ipak to ne znači da trebamo uvijek iščekivati izravni Božji zahvat u naš život.

Bog dolazi na različite načine

Ako ispravno shvatimo poruku Biblije, Bog je, kako kaže novija teološka misao, istina nama transcendentan, ali i imanentan. Iznad nas je, ali je u nama i s nama je. Imanentni Bog, Bog kojeg nosimo u sebi, djeluje i preko ljudi. Susrećemo ga najčešće u onima pred kojima smijemo biti i slabi, i tužni, i beznadni, i umorni od života, i očajni. Bog je u onima i s onima koji za nas uvijek imaju vremena. Bog nam često dolazi preko ljudi. On nema drugih nogu i ruku osim ljudskih. Njegove riječi utjehe mogu doći i preko ljudskih usta, preko ljudske utjehe i lijepe riječi, preko poštenih političara i poslodavaca, preko svećenika koji za vjernika imaju više razumijevanja, a manje osude, preko svakoga čovjeka koji želi drugomu dobro, koji se trudi umanjiti bol, patnju i razočaranje onoga pored sebe. Istina, Bog može na trenutak biti odsutan, potisnut, spriječen da govori i djeluje, da vidi tuđu bol i patnju, da prezre nepravdu. Pa i kad se to dogodi, čovjek snosi krivicu jer mu se u potpunosti zatvorio. Upravo nas ovo vrijeme iza nas i pred nama poziva da se otvorimo Bogu, onomu što on simbolizira, dobroti i ljubavi. Preduvjet tomu jest pitanje koje si moramo postaviti u ovim danima: koji su to ljudi kojima svojom blizinom, utjehom, razumijevanjem, praštanjem, mogu približiti Boga, njegovoga i mojega Boga? Jer približavanjem Boga drugima, ljubavlju i dobrotom, približujemo se i sami sebi, svojem iskonskom poslanju. Od čovjeka se ne traži uvijek bezuvjetno junački čin, silan napor. Dovoljno je ponekad prijateljski pozdraviti, telefonirati, reći utješnu riječ, saslušati, ohrabriti i, prije svega, razumjeti i gorčinu, i bol, i tugu, i razočaranje, pa i nevjeru onih koji pod teretom života izgube osjećaj za Božju prisutnost. Apstraktni bog koji bi bio samo kozmička sila, svemoćni koji se za nas ljude ne zanima, ne bi bio vrijedan naše pozornosti.

Bog (koji je) za nas

Ali on to nije, govori nam svetkovina iza nas. Jer onaj koji ispruža ruku je uvijek zainteresiran za drugoga. I to je ono što daje nadu i pored svih muka, nevolja, razočaranja, bolesti. Bog dolazi čovjeku po čovjeku. Ne apstraktno nego konkretno, u osobi koja će proživjeti i doživjeti sve ono što i svaki drugi čovjek na zemlji, od patnje, razočaranja, smrti, do trijumfa radosti. Njegovo lice se pokazuje uvijek tamo gdje ljudi djeluju pozitivno, gdje oko sebe šire radost umjesto žalosti, mir umjesto rata, ljubav umjesto mržnje.

Nešto o tome govori i istraživanje znanstvenika sa sveučilišta Harvard. Nakon 70 godina upornog promatranja 268 bivših studenata, ustanovili su istraživači da na sretan i zadovoljan život čovjeka ponajviše utječe povezanost s drugim ljudima, povezanost koja se temelji na ljubavi i empatiji, osjećaju da čovjek nije sam, da ima netko tko ga voli i misli na njega. Zar nam ne govori i Biblija da je Bog stvorio čovjeka da ne bude sam, nego u društvu drugoga ljudskoga stvorenja. Istraživači s Harvarda kao i Biblija podrazumijevaju pod zajedništvom i ljubavlju – pod tim da čovjek nije stvoren biti sam – puno više od zaljubljenosti ili erotske ljubavi. Podrazumijevaju ljubav koja je sposobna darivati se, biti brižna.