13 godina i sedam mjeseci


Uz vidjelicu Luciju,Bl. Alexandrine Marie da Coste ostala je najpoznatija osoba katoličkog svijeta u Portugalu. Brojni su vjernici dolazili k njoj tražeći duhovni savjet ili molitvu.

Piše: Brane Vrbić

Prije dvije godine obilježili smo 100. obljetnicu ukazanja u Fatimi. Troje malih pastira kojima se Blažena Djevica Marija ukazala - Sv. Franjo (1908. – 1919.), Sv. Jacinta (1910. - 1920.) te službenica Gospodnja sestra Lucija (1907. – 2005.) su za većinu katolika sigurno najpoznatiji Portugalci. No, tek manjem broju vjernika je poznato ime Bl. Alexandrine Marie da Coste kroz čiji je život ispričana jedna od najčudesnijih priča XX. stoljeća. Život ove svete duše, pored mističnih viđenja, obilježen je i nevjerojatnom činjenicom da 13 godina i sedam mjeseci ništa nije pojela ni popila, izuzev svete euharistije.

Rodila se 30. ožujka 1904. na Veliku srijedu, krštena je na Veliku subotu u selu Balasaru nedaleko od Porta u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji. Biografi su ostavili zapisano da se školovala samo 11 mjeseci. Nakon očeve smrti majka je morala prekinuti njezino školovanje jer nije mogla sama uzdržavati dvije kćeri. Već s devet godina počinje raditi kod imućnog zemljoposjednika. Kad je imala 12 godina, on ju je pokušao silovati, no djevojčica se uspjela obraniti i pobjeći. Alexandrina nastavlja raditi uz stariju sestru Deolindu kao krojačica. Dvije godine kasnije, na Veliku subotu 1918., dok su Alexandrina, njezina sestra i prijateljica šivale, tri su muškarca (od kojih je jedan bio njezin bivši poslodavac) nasilno upala u njihovu kuću i pokušala ih napastvovati. Djevojke su pobjegle na kat, a kada su napadači razvalili i ta vrata, Alexandrina je kako bi se spasila, skočila kroz prozor s visine od četiri metra. Osjetila je strahovitu bol kada je doskočila. Spasiti su se uspjele i druge dvije djevojke.

U Njegovu naručju

Liječnici su predvidjeli da će se stanje samo pogoršati i da će Alexandrina na kraju ostati nepokretna. Do svoje 19. godine uz ogroman je napor uspijevala doći do crkve gdje bi dugo ostajala u molitvi. Od 14. travnja 1925. do svoje smrti, dakle još 30 godina, ostala je potpuno nepokretna i vezana za krevet. Alexandrina je bila od svojeg djetinjstva iznimno pobožna, a tijekom idućih godina molila je Blaženu Djevicu za milost ozdravljenja, obećavajući da će postati misionarka ako ozdravi i odreći se svega što je posjedovala... No, njezino se stanje samo pogoršavalo te joj je i najmanji pokret izazivao strašne bolove. Bila je i na rubu smrti i primila bolesničko pomazanje nekoliko puta.

Mjesto u kojem je živjela

Jednog dana dolazi joj ova misao: „Isuse, ti si zarobljenik u tabernakulu i ja u svojem krevetu, Tvojom voljom. Bit ćemo zajedno.“ Prihvatila je svoju bolest prikazavši svoja trpljenja za obraćenje grješnika. U srcu je nosila duboku pobožnost prema Djevici Mariji: „Naša Gospa mi je dala čak i veće milosti od onih koje sam tražila: prvo – napuštenost; onda – potpunu pokornost Božjoj volji; napokon – želju za trpljenjem.” Noći bi provodila u bolovima prebirući po zrncima krunice i ponavljala molitvu koju je preporučila Gospa Fatimska: „O moj Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrjede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu.“ Postoji nekoliko različitih podataka kada počinju njezina mistična iskustva, susreti i razgovori s Isusom: od 1931. ili pak od 1933./'34. godine.

Od 1934. godine je na poticaj isusovca Mariana Pinha, svojega tadašnjeg duhovnika, zapisivala ono što joj je Isus govorio. Nedugo nakon što je ovaj svećenik u jesen 1933. godine služio prvu svetu misu, u njezinoj sobi Alexandrina je imala sljedeće viđenje.

„Jedne mi se noći Isus ukazao u prirodnoj veličini, kao da je upravo skinut s križa. Mogla sam vidjeti duboke, otvorene rane na njegovim rukama, stopalima i na boku. Krv je navirala iz rana, a iz njedara je tako tekla da je, nakon što je natopila odjeću, tekla na pod. Isus se približio mom krevetu. S velikom ljubavlju mogla sam poljubiti rane na njegovim rukama, a žudjela sam poljubiti i rane na stopalima. Ali zbog svoje paralize nisam mogla. Iako nisam ništa o tome rekla Isusu, On je znao što mislim i svojom je rukom podignuo prvo jednu, a potom i drugu nogu te mi ponudio da ih poljubim. Zanesena, kontemplirala sam nad ranom na boku iz koje je tekla krv sve dok se, puna suosjećanja, nisam bacila u Njegovo naručje i zavapila: 'O, moj Isuse, koliko si Ti propatio za mene!' Ostala sam tako nekoliko trenutaka i onda je On nestao.“

Ovo je viđenje ostavilo neizbrisiv trag na Alexandrinu. Njezinim životom odzvanjale su i Isusove riječi iz viđenja iz 1935. godine: „Kćeri moja, uvijek sam s tobom. Kada bi ti znala koliko te volim, umrla bi od radosti.“

Tri i pol sata muke

U nazočnosti nekoliko očevidaca, 3. listopada 1938. godine prvi put je u svojem tijelu preživjela Isusovu muku. To se nastavilo do 24. ožujka 1942. – 182 puta svakog petka proživljavala je Isusovu muku primajući mističnu milost živjeti u tijelu i duši s Kristom u Njegovim patnjama tijekom Njegovih zadnjih sati života. Za vrijeme ta tri i pol sata njezina bi paraliza prestajala da bi ona mogla „oživjeti“ postaje križa svojim pokretima u kojima bi trpjela iscrpljujuće tjelesne i duhovne boli.

U viđenjima Isusa ponavljala se ista poruka kao i u Fatimi – Papa treba posvetiti svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu. Već 1936. godine, po Isusovim riječima, moli od Svetog Oca, posredstvom duhovnika Pinha, posvećenje svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. Ovaj zahtjev je nekoliko puta upućen u Rim, sve do 1941., zbog čega je Sveta Stolica tri puta ispitala nadbiskupa Brage o Alexandrini.

Kada je papa Pio XII. to učinio 31. listopada 1942. (i to na portugalskom jeziku), Alexandrinine ekstaze su poprimile drugačiji oblik. Od tada ih je proživljavala unutar sebe, bez pokreta i potpuno paralizirana, o čemu će iduće godine posvjedočiti i najugledniji portugalski liječnici i znanstvenici tog vremena. Kroz to je razdoblje Alexandrina proživljavala i teške đavolske napasti. Od 1934. te kroz nekoliko idućih godina bila je opsjedana strašnim vizijama i sotonskim napadima na njezino tijelo i duh, te je uvijek o tome izvješćivala svojeg duhovnika… Poslije jednog takvog događaja 2. veljače 1935. Isus joj se obraća riječima: „Kćeri moja, trpljenje je ključ za Nebo. Ja sam propatio tako puno da otvorim Nebesa cijelom čovječanstvu, ali za mnoge je i to uzalud. Oni kažu – želim uživati u životu, došao sam na svijet samo radi užitka. Kažu da pakao ne postoji. Ja sam umro za njih, a oni kažu da me to nisu ni tražili. Izmislili su hereze protiv mene. Kako bih ih spasio, odabirem određene duše i poliježem križ na njihova ramena. Sretna je duša koja razumije vrijednost trpljenja! Moj križ je sladak ako se nosi iz ljubavi prema meni… Odabrao sam te još dok si bila u majčinoj utrobi. Stalno pazim na tebe u tvojim velikim poteškoćama.“

Bilo je i drugih nedaća za Alexandrinu. Iznenada ju je pater Pinha, koji joj je pomagao i duhovno ju pratio od 1933. do 1941. godine, napustio. No Providnost proviđa 1944. salezijanca don Umberta Pasqualea koji joj je postao duhovnikom. On ohrabruje Alexandrinu da nastavi s pisanjem duhovnog dnevnika. Ona to poslušno radi sve do smrti, a te iste 1944. godine postaje salezijanska suradnica.

„Znanstveno neobjašnjivo“

Od Velikog petka (27. ožujka) 1942. Alexandrina živi samo od euharistije – 13 godina i sedam mjeseci. Tog dana joj se Isus ukazao i rekao: „Više nećeš jesti na zemlji. Tvoja hrana bit će moje tijelo; tvoje piće bit će moja Božanska krv; tvoj život bit će moj život. Primit ćeš to od mene kad svoje Srce sjedinim s tvojim. Ne boj se.“ Od tog trenutka sve probavne funkcije u Alexandrininu tijelu su u potpunosti prestale.

Nakon zahtjeva nadbiskupa Brage u ljeto 1943. godine, četrdeset dana i četrdeset noći bila je pod cjelodnevnom kontrolom u bolnici Foz do Douro kraj Porta. Sveučilišni profesori Enrico Gomes di Araujo i prof. Carlos Alberta di Lima prije toga su je pregledali u njezinu selu Balasaru, ali radi potpunog nadzora i utvrđivanja stvarnih činjenica odlučili su da je treba hospitalizirati. Obojica su bili uvjereni da ukućani potajno hrane Alexandrinu i da će taj slučaj brzo riješiti, osobito jer je Alexandrina bila već gotovo paralizirana i nije bio nikakav problem nadzirati ju. U bolnici su je smjestili u zatvorenu sobu i nisu je ispuštali iz vida ni trenutka. Međutim, prošao je čitav mjesec, a Alexsandrina nije uzela ni mrvicu hrane. Bila je kroz to vrijeme dobro raspoložena, nije pokazivala nikakve simptome pothranjenosti ili dehidracije. Jedini njezin obrok tijekom tog vremena bila je euharistija koju je primila nekoliko puta. Dr. Araujo, član Kraljevske liječničke akademije u Madridu, morao je priznati nešto što ljudska zbilja ne poznaje: Ta žena doista živi bez hrane i pića. Sve je to ispričao svojim kolegama liječnicima, a jedan ga je liječnik žestoko optužio da je dio urote i suradnik u prijevari.  Araujo mu je odgovorio da sam nastavi nadzor. On je pristao. Zamijenio je sve medicinske sestre s tog odjela onima kojima je on vjerovao, a za glavnu sestru je postavio svoju rođenu sestru. Pretražio je detaljno cijelu sobu, ali nije našao nikakvo tajno sklonište s hranom. Strogo su pratili zbivanja u Alexandrininoj sobi… Nakon deset dana morali su potvrditi ono što je prof. Araujo nazvao „znanstveno neobjašnjivim“. U pismu koje su potpisala dvojica navedenih sveučilišnih profesora i liječnika kaže se da je od 10. lipnja do 20. srpnja 1943. Alexandrinina apstinencija od krute i tekuće hrane bila potpuna, a njezina tjelesna težina, temperatura tijela, disanje, puls, krvna slika i njezine mentalne funkcije „ostali su potpuno normalni, nepromijenjeni i neporemećeni“. Tijekom tog vremena nije imala stolicu niti je izlučila i najmanju količinu tekućine… Pacijentica je odgovarala na brojna pitanja, vodila mnoge razgovore, općenito bila u dobru stanju i sačuvala bistrinu misli. Ističu da znanost nije u stanju objasniti rezultate tog ispitivanja te još dodaju da za pojave koje su zabilježili petcima oko 15 sati smatraju da pripadaju u područje mističnoga. Bilo je to vrijeme kada je Alexandrina bila u zanosu...

„Ne griješite“

Dana 7. siječnja 1955. Isus Alexandrini objavljuje da će to biti godina njezine smrti. Bolesničko pomazanje prima 12. listopada. Dan poslije, na obljetnicu posljednjeg Gospina ukazanja u Fatimi, u rano jutro čula je kroz bijelo svjetlo riječi: „Povest ću te sa sobom. Ti si među mojim svetcima.“ Kazat će da je sretna jer ide u nebo. Među zadnjim riječima koje je izgovorila pred mnoštvom okupljenim u njezinoj kući bile su sljedeće: „Ne griješite. Užitci ovoga svijeta nisu vrijedni ničega. Primajte svetu pričest, molite krunicu svaki dan. U tomu je sve sažeto.“ Umirući, još je šapatom rekla svojoj rodbini: „Zbogom! Vidjet ćemo se ponovno u Nebu.“ Izdahnula je u 19:30 tog dana. U Portu su cvjećari 15. listopada ostali bez bijelih ruža: sve su prodane. Sve za Alexandrinu koja je bila Isusova bijela ruža, kako netko tada zapisa.

Njezini ostatci su 1978. preneseni u Balasar, u župnu crkvu, gdje i danas u kapeli počiva njezino tijelo. Na njezinu se grobu nalaze riječi koje je ona htjela: „Grješnici, ako pepeo mojeg tijela može biti koristan da vas spasi, približite se i gazite ga sve dok ne nestane. Ali nemojte više griješiti; ne vrijeđajte više našeg Isusa!“

Blaženom ju je 2004. proglasio Ivan Pavao II. Do kraja života je uz vidjelicu Luciju ostala najpoznatija osoba katoličkog svijeta u Portugalu. Brojni su vjernici dolazili k njoj tražeći duhovni savjet ili molitvu. Samo 1953. godine kroz njezinu seosku kućicu prošlo je više od 15 000 posjetitelja. Iza nje je ostalo i 3 650 pisama koja je diktirala svojem duhovniku don Umbertu Pasqualeu.