Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Dok se Barcelona priprema ove godine obilježiti stotu obljetnicu smrti Antonija Gaudíja, velika pozornost usmjerena je, ne samo na genij tog slavnog španjolskog arhitekta, nego i na duboku katoličku vjeru koja je oblikovala njegov život i rad. Jedan od vrhunaca prisjećanja na Gaudíja bit će planirani posjet Pape Španjolskoj, koji će uključivati i posjet bazilici Svete Obitelji – poznatu na španjolskom kao Sagrada Família.

Veliki korak u priznavanju Gaudíjeve duhovne dubine i ostavštine Vatikan je učinio 14. travnja 2025. kada je papa Franjo na temelju herojskih vrlina proglasio španjolskog arhitekta časnim slugom Božjim, piše The Catholic Weekly.

Za crkvene čelnike u glavnom gradu Katalonije Gaudíjeva priča neraskidivo je povezana s bazilikom koja je postala misija njegova života. „Gaudí je od djetinjstva primio kršćansku formaciju koja je jačala tijekom cijelog njegova života“, rekao je kardinal Juan José Omella iz Barcelone za OSV News. „Njegova vjera nije bila samo dio njegova osobnog života, nego se odražavala i u njegovu profesionalnom radu – vjera mu je bila život.“

Izgradnja jedne crkve

Rođen 1852. u katalonskom gradu Reusu, Gaudí je postao jedan od najoriginalnijih arhitekata moderna doba i središnja figura katalonskog modernizma. Iako je projektirao mnoge zgrade u Barceloni, gotovo se u potpunosti posvetio izgradnji Sagrade Famílije, projektu na kome je počeo raditi 1883. – godinu dana nakon početka gradnje te nesvakidašnje i po mnogima najneobičnije crkve u svijetu.

S vremenom je bazilika postala, ne samo arhitektonsko djelo, nego i duhovni poziv za slavnog arhitekta.

„Gaudí je prepoznatljiv kroz svoj profesionalni rad, ali prije svega kroz svoju usklađenost s vjerom koju je svakodnevno ispovijedao i njegovao“, rekao je kardinal Omella. Primijetio je i da Gaudíjev svakodnevni život odražava discipliniranu duhovnu rutinu. „Uvijek je posvećivao vrijeme molitvi, svakodnevno primao pričest i redovito se ispovijedao.“

Taj nutarnji život oblikovao je način na koji je Gaudí gledao na svoj rad i na ljude koji su pomogli izgraditi Sagrada Famíliju. „Bilo je to svjedočanstvo koherentnosti i dobrote koje je postalo posebno vidljivo u obavljanju njegove profesije“, kazao je kardinal prisjećajući se kako je arhitekt ponekad osobno izlazio na ulice tražeći donacije kako bi građevinski radnici mogli dobiti plaću.

Gaudíjeva vjerska vizija sve je više oblikovala dizajn same bazilike. Teolog i filozof Francesc Torralba, profesor etike na Sveučilištu Ramon Llull u Barceloni, rekao je da je arhitekt zgradu vidio kao način izražavanja središnjih misterija kršćanske vjere. „Antoni Gaudí školovan je u katoličkom okruženju i postupno je produbljivao svoju vjeru“, kazao je Torralba te dodao: „Tijekom cijelog života meditirao je Božju riječ, tekstove kršćanske liturgije i stalno slavio euharistiju… Doživio je duboku egzistencijalnu krizu 1894., ali to je postala prilika da definira obzor svog života.“

U posljednjim godinama života Gaudí se gotovo u potpunosti posvetio Sagrada Famíliji i na kraju je i živio na gradilištu. „Njegov je cilj bio predstaviti velike misterije Nicejskog vjerovanja kroz arhitekturu, s jasnom pedagoškom i katehetskom namjerom“, rekao je Torralba.

Mladi Gaudí smatrao je crkvu Sagrada Família poslanjem koje mu je Bog povjerio te je na tom tragu izvorni neogotički projekt pretvorio u nešto drugačije i originalno, nadahnuto oblicima prirode i bogato simbolikom koja izražava njegovu duboku vjeru i duhovnost, u kojoj se uočava benediktinski i franjevački utjecaj. Tijekom korizme 1894. pogodila ga je teška bolest, prouzročena rigoroznim postom koji ga je, iako je stavio u opasnost njegov život, doveo do duboka duhovnog iskustva u njegovu traženju Boga.

Nakon što je prebrodio krizu, nastavio je raditi na raznim projektima. Međutim, izgubivši pomalo sve članove obitelji, započeo je istinsku duhovnu askezu, odbijao nove zadatke i koncentrirao se isključivo na Sagradu Famíliju. Malenu prostoriju pokraj crkve 1925. preuredio je u svoj stan. Uvjereni i praktični kršćanin, ustrajan u sakramentima, umjetnost je učinio hvalospjevom Gospodinu kojemu daruje plodove svojega rada koga smatra poslanjem upoznavanja i približavanja ljudi Bogu.

Rad, molitva i žrtva

Izgradnja se nastavila i gotovo stoljeće nakon Gaudíjeve smrti, uglavnom financirana privatnim donacijama i prihodima od prodaje ulaznica. Danas bazilika privlači gotovo pet milijuna posjetitelja godišnje, što ju čini jednom od najposjećenijih crkava na svijetu i globalnim simbolom Gaudíjeve vizije. Oko 4,9 milijuna ljudi posjetilo je 2025. baziliku, izvijestili su španjolski mediji 25. ožujka. To je nadmašilo rekord iz 2024. od 4,8 milijuna posjetitelja.

Papa Benedikt XVI. posvetio je baziliku 2010. opisujući Gaudíja kao „kreativna arhitekta i praktična kršćanina koji je do kraja života držao baklju svoje vjere upaljenom, dostojanstvenim životom i apsolutnim asketizmom“.

Za baziliku je važan dan bio 20. veljače ove godine kada je postavljen gornji krak križa na vrhu Zvonika Isusa Krista. S visinom većom od 172 metra, taj toranj čini tu baziliku najvišom crkvom na svijetu.

José Manuel Almuzara, arhitekt i predsjednik udruge koja je promicala Gaudíjevu svetost, rekao je da je duhovnost arhitekta bila vidljiva u načinu na koji je pristupao radu. „Po mom mišljenju, odlučujuće duhovne osobine su rad, molitva i žrtva“, kazao je Almuzara. Istaknuo je da je Gaudí vjerovao da je suradnja ključna za kreativni rad. Pri tome je citirao riječi samog arhitekta: „Rad je plod suradnje, a to se može temeljiti samo na ljubavi.“

„Arhitekt mora znati kako iskoristiti ono što radnici znaju ... i što oni mogu. Gaudí je vjerovao da svaka osoba ima ulogu u projektu“, dodao je. „Moramo zapamtiti da nitko nije beskoristan; svi služe, iako ne svi s istom sposobnošću“, citirao je Gaudíja Almuzara.

Almuzara je član Associació Canònica Antoni Gaudí, organizacije koja zagovara kanonizaciju Gaudíja. Udruga je osnovana 1992. i desetljećima je prikupljala povijesnu dokumentaciju i svjedočanstva o Gaudíjevu životu i svetosti.

Udruga je, zajedno sa Zakladom Gaudí, sa sjedištem u Barceloni, pomogla u širem priznavanju duhovnog nasljeđa arhitekta i podržala pripremu materijala koji su kasnije korišteni u crkvenom istraživanju njegova života i vrlina.

Papa Benedikt XVI. posvetio je baziliku 2010. opisujući Gaudíja kao „kreativna arhitekta i praktična kršćanina koji je do kraja života držao baklju svoje vjere upaljenom, dostojanstvenim životom i apsolutnim asketizmom“

Običan život na izvanredan način

„Građanska udruga nastavlja s glavnim ciljem – beatifikacijom arhitekta Antonija Gaudíja“, rekao je Almuzara objašnjavajući da kanonska odgovornost za postupak sada pripada crkvenom tijelu pod Nadbiskupijom Barcelone. Vatikansko priznanje Gaudíja kao časnog sluge Božjeg označilo je povijesnu prekretnicu u tom nastojanju. „Sada nedostaje samo potvrda čuda njegovim posredovanjem da bi bio beatificiran“, objasnio je Almuzara za OSV News.

Općenito, za beatifikaciju nemučenika Crkva mora prihvatiti jedno čudo koje se dogodilo zagovorom budućeg svetca. Drugo čudo potrebno je za kanonizaciju.

Gaudí je sam opisao kako promatranje prirode oblikuje njegovu maštu. Prisjećajući se krajolika iz djetinjstva u Kataloniji, arhitekt je jednom napisao: „Promatrajući posude s cvijećem, okružene vinogradima i maslinama, oživljene kokodakanjem kokoši, pjevanjem ptica i zujanjem kukaca, te s planinama Prades u pozadini, uhvatio sam najčišće i najljepše slike prirode koja je uvijek moj učitelj.“

Za Torralbu ta veza između ljepote i vjere leži u središtu Gaudíjeva djela. „Gaudíjeva arhitektura ne može se u potpunosti razumjeti bez njegova osobnog odnosa s Bogom.“

Gaudíjev život naglo je prekinut 7. lipnja 1926. nakon što ga je udario tramvaj dok je hodao od svoje radionice u Sagrada Famíliji do crkve Sv. Filipa Nerija, svetca čiji je bio veliki štovatelj, i kamo je često išao na molitvu, ispovijed i misu.

Budući da ga nitko nije prepoznao, odveden je u Bolnicu Santa Creu, bolnicu za siromašne. Nakon što je primio posljednje sakramente, preminuo je poslije tri dana, 10. lipnja, neposredno prije svog 74. rođendana. U pogrebnoj povorci sudjelovalo je oko 30 000 ljudi. Pokopan je u kripti Sagrade Famílije – svog voljenog „arhitektonskog djeteta“.

Torralba vjeruje da Gaudí predstavlja primjer kršćanskog umjetnika čiji rad spaja modernost i vjeru: „Antoni Gaudí je laik, uvjereni kršćanin koji je, ne odričući se svoje vjere, stvorio modernističko, simbolično djelo – potpuno umjetničko djelo.“

„Ako ga Crkva na kraju proglasi svetcem, njegov utjecaj mogao bi nadmašiti arhitekturu. To bi bile izvrsne vijesti jer bi postao referentna točka za mnoge ljude, izvor svjetla i predanosti… Mnogi će pristupiti njegovoj duhovnosti kako bi razumjeli što ga je inspiriralo da stvori tako prelijepo djelo“, rekao je Torralba. „Svetci su“, dodao je, „svjetla u noći koja nas nadahnjuju i štite“.

Za kardinala Omellu iza Gaudíjeva života stoji poruka nade. „Da svi mi možemo postati svetci ako živimo sjedinjeni s Isusom i dopustimo snazi njegove milosti da nas preobrazi i pročisti.“

Gaudíjev primjer, rekao je, pokazuje da svetost ne zahtijeva izvanredne okolnosti. „On nam pokazuje put svetosti. Put koji se sastoji u dopuštanju Isusu da uđe u našu egzistenciju kako bismo mogli živjeti običnim životom na izvanredan način.“