Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Pripreme i sam posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i BiH 2003. pred hrvatski katolički puk iznijeli su, a za mnoge i otkrili, povijest dvoje novih blaženika Katoličke Crkve, dvoje Hrvata do tada ne baš odveć poznatih u svom narodu. Te je godine u Dubrovniku blaženom proglašena Marija Propetog Isusa Petković, a u Banjoj Luci Ivan Merz. Tako su mnogi vjernici upoznali živote jedne redovnice i jednog katoličkog intelektualca.

Spomendan Marije Propetog Isusa Petković slavimo 9. srpnja. Marija je rođena u Blatu, na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. Veliki utjecaj na nju će ostaviti primjer njezina oca Antuna koji je bio poznat po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega prema brizi za  siromahe. To će biti i trajno obilježje njezina budućeg djelovanja. Pohađala je školu kod talijanskih sestara Službenica Milosrđa. Kasnije će reći da se već u 14. godini odlučila za „vjeridbu“ sa svojim Zaručnikom. Kao djevojka preuzela je vođenje triju vjerskih društava u Blatu (Društvo Dobroga Pastira, Udrugu katoličkih majki te Pučku kuhinju). Skrbila je o siromašnoj djeci koju je okupljala i podučavala u svom roditeljskom domu.

Blato, Južna Amerika, Rim

Marija je uz podršku tadašnjeg dubrovačkog biskupa dr. Josipa Marčelića 1920. utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa. U teškom vremenu nakon završetka Prvoga svjetskog rata, vremenu velike oskudice, Marija Propetog Isusa Petković pomagala je i zbrinjavala na tisuće djece, ne samo na Korčuli, nego diljem tadašnje države: od Slavonije, Vojvodine pa do Makedonije.

Već 1936. uputila je sestre put Argentine, u misije. I sama će tamo provesti 12 godina - od 1940. do 1952. Bila je kanila kao vrhovna poglavarica samo obaviti službeni pohod sestrama, kako to propisuju redovnička pravila, ali su ratne okolnosti spriječile njezin povratak u Europu. Danas u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu djeluje oko 250 sestara Družbe Kćeri Milosrđa. Marija se u Europu, u Rim, vratila 1952. Znala je da je zbog komunizma u tadašnjoj Jugoslaviji uputnije imati Vrhovnu upravu u središtu kršćanstva.

Svoj je duh Bogu Ocu predala 9. srpnja 1966. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a tri godine potom zemni su joj ostatci preneseni u kućnu kapelicu u kući Vrhovne uprave gdje su počivali sve do studenoga 1998. kad su na prijedlog Postulature za njezino proglašenje blaženom i svetom, preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici.

Odluka o junačkim krjepostima Službenice Božje donesena je 5. srpnja 2002. Iste godine, 20. prosinca, donesena je Odluka o priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice Pacocha čime su ispunjeni svi uvjeti za njezino proglašenje blaženom. To se i zbilo 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, o trećem pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj.

Podmornica Pacocha

Upravo taj događaj, spašavanje potonule podmornice, možda je još uvijek premalo poznat, a doista je zapanjujući i nevjerojatan. Spada u ona čudesa gdje se radi o nemedicinskom čudu.

U vrijeme kada se dogodilo čudo podmornica Pacocha bila je stara više od 40 godina; bila je u uporabi u Drugom svjetskom ratu gdje je pod nazivom USS Atule bila dio američke ratne mornarice. Ploveći po površini prema Callaou, najvećoj peruanskoj luci na obali Tihoga oceana, ta se podmornica 26. kolovoza 1988. u 18:40 h sudarila s japanskim ribarskim brodom Kiowa Maru. Prikaz tog čudesnog spašavanja donijeli su u knjizi Dokazi nadnaravnog Grzegorz Górny i Janusz Rosikoń.

U sudaru s brodom podmornica je pretrpjela teško oštećenje na zadnjemu dijelu trupa, na visini spremnika za torpeda, i nakon četiri minute počela je tonuti. Šestorica peruanskih podmorničara odmah su poginula od udara. Potom je poginuo zapovjednik kapetan Daniel Nieva Rodriguez; utopio se zatvarajući s vanjske strane podmornice otvor koji je vodio na most spriječivši tako da se ona potpuno napuni vodom.

Dvadeset dva člana posade uspjela su se evakuirati dok su preostala 23 člana ostala zarobljena u podmornici na oceanskomu dnu našavši se u očajnoj situaciji: podmornica se polagano punila vodom i nestajalo je zraka, a ono malo kisika što je ostalo bilo je onečišćeno akumulatorskim plinovima.

Tada se dogodilo nešto što je, kako su kasnije ustvrdili stručnjaci, bilo u suprotnosti sa svim prirodnim zakonima. Nakon kapetanove smrti zapovjedništvo je preuzeo poručnik Roger Luis Cotrina Alvarado, podrijetlom Hrvat. Iz obiteljskoga je doma ponio veliku privrženost prema Mariji Petković, utemeljiteljici Družbe Kćeri Milosrđa. Počeo ju je u duhu zazivati da im pomogne. Kako je kasnije pripovjedio, u tomu je trenutku osjetio „fizičku i duhovnu snagu koja mu je bila potrebna da spasi sebe i cijelu posadu“.

Ne postoji objašnjenje

Voda je prodirala u podmornicu kroz otvor koji nije bio do kraja zatvoren. Morao ga je zatvoriti kako bi spasio posadu, a da bi to učinio, trebao je podići poklopac otvora, okrenuti kotač na otvoru da se zapornice otkoče i ponovno sjednu na mjesto, a potom ponovno zatvoriti otvor. Sve je to trebalo napraviti velikom brzinom nadvladavajući mlazove vode što je nadirala kroz otvor, kao i hidrostatički tlak na poklopac. Poručnik Corina ipak je to uspio učiniti i tako je spasio i sebe i svu posadu.

Slučaj je bio predočen Kongregaciji za proglašenje svetaca tijekom procesa beatifikacije sestre Marije Petković. Vatikanski je dikasterij za taj slučaj formirao, ne liječničko, nego tehnološko povjerenstvo sastavljeno od nekoliko poznatih talijanskih inženjera. U konačnomu izvješću povjerenstva piše: „Podmornica se tada nalazila na dubini između 12 i 20 metara (...) Na tim dubinama hidrostatički tlak na poklopac otvora iznosi oko 3 890 kg na dubini od 12 metara i 6 485 kg na dubini od 20 metara. U takvim je uvjetima doista nemoguće da jedna osoba sama podigne poklopac, zakrene kolo da vijci sjednu na mjesto i zatim ponovno zatvori poklopac na otvoru. Manevar koji je poručnik Cotrima izveo u tako kratku vremenu nije moguće objasniti ni s racionalnoga, ni sa znanstvenoga, ni s tehničkoga stajališta.“

Inženjer Fabio Barberini, jedan od stručnjaka kojima se Kongregacija obratila za pomoć, naglasio je kako jedan čovjek nije u stanju podići poklopac i tako nadvladati hidrostatički tlak koji je iznosio od četiri do šest tona. S obzirom na to da nije bilo mjesta nikakvoj sumnji, Apostolska je Stolica u prosincu 2002. potvrdila taj događaj kao čudo po zagovoru sestre Marije Propetog Isusa Petković. Dana 6. lipnja 2003., pri trećem pohodu Hrvatskoj, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom u Dubrovniku. Tako je Marija Propetog Isusa Petković postala prvom hrvatskom blaženicom koja je osnovala izvorno hrvatsku redovničku zajednicu. Danas redovnice ove družbe djeluju u Europi, Latinskoj Americi i u Africi.

Ako vas ovo ili neko iduće ljeto nanese do otoka Korčule, onda svakako posjetite Blato i Kuću maticu te se podrobnije upoznajte s blaženicom i njezinim životom. "Budite veliki u ljubavi", poruka je Bl. Marije Propetog Petković koja oslikava njezin život, ali i pokazuje put kojim vjernici koračaju prema Vječnosti.