Govoreći o misionarskom žaru koga svaki kršćanin mora imati, Sv. Ivan Pavao II. prije 24 godine je kazao da „svatko tko je uistinu susreo Krista ne može ga zadržati za sebe, nego ga mora naviještati“. „Potreban je novi apostolski žar koji će se živjeti kao svakodnevno nastojanje kršćanskih skupina i zajednica.“ Papa je tom zgodom ohrabrio vjernike da se „Kristova ponuda svima prenese s pouzdanjem“. „Neka se uputi odraslima, obiteljima, mladeži, djeci, nikada ne tajeći najradikalnije zahtjeve evanđeoske poruke, nego idući u susret zahtjevima svakoga u pogledu osjetljivosti i jezika.“ Misija „ad gentes“, ponovno je potvrdio Papa, „danas je žurna kao nikada prije. Čuvam duboko u srcu utisnuto lice čovječanstva koje sam mogao kontemplirati u tijeku svojih hodočašća: to je lice Krista koje se odražava u licima siromašnih i patnika“. Papa je te 2001. ponovno pozvao sve misionare i misionarke, svećenike, redovnice, redovnike i laike „da misija 'ad gentes' i 'ad vitam' postane smisao njihova života“.

Upravo na to misionarsko poslanje podsjetila nas je jedna od prvih odluka pape Leona XIV. koji je 22. svibnja ovlastio Dikasterij za kauze svetaca da proglasi dekrete (odluke) za dvojicu slugu Božjih i jednu službenicu Božju. Tijekom audijencije, u koju je primio prefekta Dikasterija za kauze svetaca kardinala Marcella Semerara, Papa je ovlastio isti Dikasterij da objavi dekrete o žrtvi života biskupa fra Alejandra (Alessandro) Labake Ugartea (redovničkog imena Manuel) iz Reda manje braće kapucina i službenice Božje s. Agnese Arango Velásquez (redovničkog imena Maria Nieves de Medellín) koji su umrli mučeničkom smrću u Ekvadoru. Fra Alejandro i s. Agnese žrtvovali su svoje živote za vjeru. Ubijeni su 21. srpnja 1987. u ekvadorskoj prašumi braneći prava domorodačkih naroda. Trećim dekretom priznate su herojske krjeposti sluge Božjega indijskog biskupa Mattea Makila. Njih troje će se od sada u Crkvi častiti kao časni sluge Božje.

Upravo životna i evanđeoska poruka biskupa fra Alejandra i s. Agnese „ispričana“ kroz djelovanje u misijama i darivanje vlastitog života za ugrožene, obespravljene i slabe, mogu biti istinsko nadahnuće za svakog kršćanina današnjice.

Za fra Alejandra, odnosno biskupa Ugartea, poznatog po svojoj sposobnosti posredovanja i pomirenja, prioritet je postala zaštita prava plemena Tagaerija ili u prijevodu „crvenih nogu“ (zbog običaja bojanja nogu crvenom bojom). Tijekom te misije upoznao je sestru Inés

Prvi od dekreta odnosi se na biskupa Alejandra Labaku Ugartea, OFM Cap., koji je rođen 19. travnja 1920. u Beizami (Španjolska). Ušao je u kapucinsko sjemenište u Alsasui 1932. Dana 14. kolovoza 1937. primio je kapucinski habit u novicijatu u Sangüesi. Redovničke zavjete položio je 15. kolovoza 1938., a doživotne zavjete 29. rujna 1942. Njegovi nadređeni, prihvativši njegovu snažnu želju za odlaskom u misije, poslali su ga 17. srpnja 1946. u kapucinsku misiju Provincije Navarre u Pingliangu u Kini gdje je ostao do 1953. kada ga je maoistički režim protjerao zajedno s drugim misionarima. I tako se španjolski kapucin morao nakon sedam godina ponovno vratiti u domovinu.

No, već 1954. poslan je u Ekvador kao župnik župe Svetog Sebastijana u Pifu. Tu se posvetio apostolatu, s posebnim naglaskom na pastoralnu djelatnost i izgradnju škole, novicijata i centra za formaciju. Ubrzo je postao poglavar misije u Aguarcu – 4. studenog 1957. Od 1958. do 1961. bio je misionar u Guayaquilu gdje je postao župnikom župe Svete Obitelji, a od 1961. do 1965. bio je provincijski kustos.

Imenovan je apostolskim prefektom Aguarica 21. ožujka 1965. U tom je svojstvu sudjelovao u završnoj fazi Drugog vatikanskog sabora podržavajući brigu Crkve za etničke manjine i domorodačko svećenstvo. No, 8. veljače 1969. dao je ostavku na mjesto apostolskog prefekta. Nakon razdoblja odmora u Dallasu vratio se u Ekvador 1971. kao misionar u Enokankeu. Služio je na različitim položajima: savjetnik poglavara misije; apostolski prefekt delegiran u Aguaricu; rektor Koledža Padre Miguel Gamboa; poglavar misije… Istodobno se s velikim žarom posvetio evangelizaciji autohtonog stanovništva – Huaorana.

Nakon utemeljenja Apostolskog vikarijata Aguarico 1984., imenovan je vikarom i naslovnim biskupom Pomarije. Posvećen je u katedrali u Coci 9. prosinca 1984. Čovjek pomirenja i mirotvorac u regiji punoj napetosti, bio je cijenjen zbog svoje brige za prava autohtonog stanovništva Ekvadora koje je želio zaštititi od pogubnih interesa naftnih i drvnih kompanija. Naftne kompanije kretale su se regijom poput predatora, krčeći šume u potrazi za crnim zlatom.

Za fra Alejandra, odnosno biskupa Ugartea, poznatog po svojoj sposobnosti posredovanja i pomirenja, prioritet je postala zaštita prava plemena Tagaerija ili u prijevodu „crvenih nogu“ (zbog običaja bojanja nogu crvenom bojom). Tijekom te misije upoznao je sestru Inés.

U tom cijelom kontekstu stvoren je plan za uspostavljanje prijateljskih veza i kontakata s Tagaerima, malim plemenom koje prije nije bilo evangelizirano te je bilo neprijateljski raspoloženo prema strancima. U evangelizacijsku misiju uključio je i kapucinske trećeredice iz Kongregacije Svete Obitelji. Kako bi izbjegao mogući krvavi sukob jer su kompanije širile svoj rad na područje Tegaerija, odlučio je prvi put otići na njihov teritorij. Znajući jezik Houarana, ali i svjestan opasnosti, 21. srpnja 1987., zajedno s časnom službenicom Božjom sestrom Inés Arango Velàsquez iskrcao se iz helikoptera na području Tigüina.

Životna i evanđeoska poruka biskupa fra Alejandra i s. Agnese „ispričana“ kroz djelovanje u misijama i darivanje vlastitog života za ugrožene, obespravljene i slabe, mogu biti nadahnuće za kršćane današnjice

Sestra Inés Arango Velásquez, koja je predmet drugog dekreta o žrtvi života, rođena je u Medellínu (Kolumbija) 6. travnja 1937. Nakon razdoblja formacije kao aspirantica u Institutu sestara misionarki Bezgrješne Djevice Marije i svete Katarine Sijenske, ušla je u Kongregaciju kapucinskih trećoredica sestara Svete Obitelji koju je osnovao Luis Amigó y Ferrer. Redovnički je habit primila 2. srpnja 1955. Dana 15. srpnja sljedeće godine položila je privremene zavjete, a 15. kolovoza 1959. vječne zavjete. Nakon razdoblja apostolata posvećenog poučavanju, 1977. sudjelovala je u prvoj misionarskoj ekspediciji Kongregacije Svete Obitelji u Aguarico u Ekvadoru. Sestra Inés posvetila se misionarskom apostolatu u trima zajednicama: Shushufindiju, Nuevo Rocafuerteu i Coci. U posljednja dva služila je i kao poglavarica.

U Nuevo Rocafuerteu, gdje je radila u bolnici, upućena je 4. kolovoza 1977. Istovremeno se posvetila evangelizaciji različitih autohtonih zajednica na obalama rijeke Napo pod vodstvom kapucina fra Alejandra Labaka i fra Manuela Amunárriza. Godine 1987. poslana je u Cocu gdje se posvetila evangelizaciji Huaorana.

Svjesna opasnosti koja prijeti plemenu Tagaeri, ugroženom od velikih naftnih kompanija, sestra Inés Arango odlučila je otići u susret narodu zajedno s biskupom Alejandrom Labakom Ugarteom. Iako su bili svjesni rizika koje je taj pothvat nosio, 21. srpnja 1987. helikopterom su prevezeni preko teritorija naseljenog tim domorocima gdje su im bacali razne darove. Zatim su ostavljeni u šumi. Sljedećeg dana, kada se helikopter vratio po njih, njihova su tijela pronađena probodena strijelama i kopljima. Nakon transporta u Cocu i obdukcije, pokazalo se da je tijelo biskupa Labake imalo 134 rane, a sestra Inés 85. Oboje su bili potpuno svjesni rizika povezanih s približavanjem plemenu za koje se znalo da je neprijateljski raspoloženo prema strancima. Paradoks je bio da su ih ubili pripadnici zajednice kojoj su pokušali pomoći u sukobu s naftnim gigantima.

Za oboje to je bila svjesna žrtva njihovih života u vjernosti njihovoj misiji i poslanju. Sebedarje. To se odražava i u pismu koje je sestra Inés napisala dan prije njihova odlaska, a koje je zvučalo gotovo kao oporuka. Njihova žrtva snažno je odjeknula Ekvadorom, a i šire. Ukop, održan 24. srpnja, bio je veoma svečan i na njemu su sudjelovali svi biskupi Ekvadorske biskupske konferencije i mnoštvo naroda.

No, njihovo zalaganje, i na kraju i žrtva života nisu bili uzaludni. Intervencijom ekvadorske Vlade i zakonodavstva, koji su potom uslijedili, spriječena su daljnja devastiranja područja na kojima su živjela spomenuta dva plemena te su umnogome pooštreni zakonska regulativa i nadzor nad velikim naftnim i drvnim tvrtkama.