Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Većina podataka u nastavku potječe iz knjige povjesničara Frederica Baumgartnera iz 2003. Iza zaključanih vrata: Povijest izbora papa (Palgrave Macmillan). Pred nama su malo poznate činjenice vezane uz izbore papa kroz povijest.

Kada je Merkurije izabran za rimskog biskupa 532., suočio se s praktičnim problemom. Iako je postojao kršćanski mučenik iz trećeg stoljeća s istim imenom, većina ljudi to je ime povezivala s rimskom mitologijom. Stoga je odlučio uzeti novo ime, postavši papa Ivan II.

„Zvao se Merkurije i postao je Ivan kako bi izbjegao među imena papa unijeti ime poganskog boga...“, napisao je Baumgartner u svojoj knjizi Iza zaključanih vrata, prenio je National Catholic Register. Merkurije-Ivan II. tako je postao prvi papa koji je uzeo novo ime nakon što je izabran za rimskog biskupa. (Sveti Petar, prvi papa, također je uzeo novo ime [Mt 16,17-18], ali ga je Isus odabrao za njega.)

Međutim, ideja o uzimanju novog imena nije se odmah ukorijenila, a većina nasljednika Ivana II. tijekom sljedeće 464 godine zadržala je svoje ime nakon što su postali papa. Bruno Koruški (iz današnje Austrije) uzeo je ime Grgur V. nakon što je izabran za papu 996., započevši tako gotovo neprekinutu tradiciju papa koji su uzimali novo ime nakon izbora. Gotovo sve pape tijekom posljednjih 1 029 godina slijedili su taj primjer.

Papa Marcel II., rođen kao Marcello Cervini degli Spannocchi (1501. - 1555.), zadržao je svoje ime nakon što je izabran za papu 1555. On je posljednji papa koji je to učinio do danas. Njegova vladavina trajala je samo 22 dana.

Marcel II. i njegov prethodnik Adrian VI. (1522. - 1523.) jedini su pape od 996. koji su zadržali svoja osobna imena kada su izabrani za pape. Svih 44 papa od pape Marcela II. do danas uzeli su papinsko ime koje se razlikuje od njihova osobnog imena.

Godine 590. papa Grgur I., poznat i kao Sveti Grgur Veliki, postao je prvi redovnik izabran za papu. Od tada su pape postali benediktinci, augustinci, franjevci, dominikanci, cisterciti i po jedan norbertinac, teatinac (CR) i isusovac (papa Franjo, 2013.). No velika većina papa došla je iz redova biskupijskog, odnosno dijecezanskog svećeništva. Papa Klement XIV. (1769. - 1774.), franjevac konventualac, bio je posljednji duhovni sin Svetog Franje Asiškog koji je postao papa. Poznat je i po tome što je pod pritiskom europskih zemalja kojima su vladali Burbonci 1773., ukinuo Isusovački red.

Samo su još dva franjevca Nikola IV. (1288. - 1292.), iz Reda manje braće, i Siksto IV. (1471. - 1484.), franjevac konventualac, izabrani za papu.

Kardinali koje je imenovao prethodni papa postali su jedini birači pape 1059. – prije 966 godina. Nadbiskup Bartolomeo Prignano nije bio kardinal kada ga je papinska konklava 1378.   izabrala za papu, prije 647 godina. Uzeo je ime Urban VII. Godine 1513. kardinal Giovanni di Lorenzo de' Medici postao je posljednji nesvećenik koji je izabran za papu. U to vrijeme nije bilo neuobičajeno da laik bude kardinal. Uzeo je ime papa Lav X., potom je zaređen za svećenika, a zatim za biskupa. Danas, u teoriji, svaki kršteni katolik može biti izabran za papu, ali kanonsko pravo (332) predviđa da ako već nije biskup, „treba odmah biti zaređen za biskupa“. Svih 49 papa izabranih od Lava X. bili su i kardinali i biskupi u vrijeme izbora.

Na konklavi u svibnju 2025. samo jedan od kardinala izbornika - kardinal Timothy Radcliffe (79), dominikanski svećenik i teolog iz Engleske, nije bio biskup.

Papa Nikola I. okrunjen je nakon što je izabran za papu 858. Vjeruje se da je on prvi papa koji je nosio krunu. Kruna je odražavala svjetovni autoritet papa koji su vladali značajnim dijelom središnje Italije (Papinskom Državom) između 756. i 1870.

Prema Baumgartnerovoj knjizi, 1059. papa Nikola II. bio je prvi papa okrunjen na ceremoniji koja je uključivala elemente krunidbe bizantskog cara.

Papa Pavao VI. bio je posljednji papa koji je okrunjen 1963. No, papa Pavao VI. prodao je svoju krunidbenu trostruku tijaru u dobrotvorne svrhe. Završila je u bazilici Nacionalnog svetišta Bezgrješnog začeća u Washingtonu gdje je i danas izložena.

U kolovozu 1978. Ivan Pavao I. odbio je krunidbu nakon što je izabran za papu odlučivši se za jednostavniju inauguraciju. Njegova tri nasljednika do danas su slijedili njegov primjer.

Kandidat po imenu Adrian prvi je kandidat za kojeg se zna da je odbio papinstvo 855., prema Baumgartnerovoj knjizi Iza zaključanih vrata. Papa Benedikt III. izabran je nakon Adrianova odbijanja.

Navodno je kardinal Teobald iz Ostije izabran za papu 1187., ali je to odbio, a potom je izabran papa Klement III. Od tada povremeno bi se određeni kandidati, koji su uvjerljivo vodili, povukli prije nego što su osigurali potrebnu dvotrećinsku većinu. Zbog pravila tajnosti takve slučajeve u moderno doba teško je provjeriti.

Kandidat ne postaje papa sve dok ga kardinali izbornici ne izaberu i on kaže „Accepto“ – latinski „prihvaćam“. Ako kaže „Ne“, konklava se nastavlja.

Izbor pape 1271. u Viterbu bio je prvi put da su kardinali izbornici bili zaključani u sobi za izbor novog pape – dakle prva konklava. Konklava dolazi od latinskog cum i clave što znači „pod ključem“. Sve je počelo zbog činjenice da je kardinalima tijekom srednjeg vijeka ponekad trebalo predugo da se odluče tko će biti novi papa, prema mišljenju javnih dužnosnika i naroda. Najduža konklava ikada trajala je dvije godine, devet mjeseci – od 1268. do 1271. Iznjedrila je papu Grgura X.

Nakon izbora on je odlučio urediti i standardizirati postupak izbora pape, što je učinio apostolskom konstitucijom Ubi periculum. Ovaj dokument propisao je da kardinali budu zatvoreni u prostor bez vanjskog utjecaja. Hrana i kontakti strogo se nadziru te se izbor odvija u molitvi i potpunoj izolaciji. Iako pravila nisu odmah posvuda prihvaćena, dokument je postao temelj današnjih konklava, osobito nakon što ga je papa Bonifacije VIII. uveo u kanonsko pravo.

Posljednji put kada je konklava trajala više od pet dana bilo je 1830. - 1831. kada su kardinali izabrali papu Grgura XVI. nakon 50 dana.

U kolovozu 1978. kada je kardinal Albino Luciani, patrijarh Venecije, izabran za papu, uzeo je dvostruko ime Ivan Pavao u čast svojih dvaju prethodnika. Bilo je to prvi put da je papa uzeo više od jednog imena kao svoje papinsko ime. Također je prekinuo tradiciju nazivajući se Ivan Pavao I., koristeći i broj, iako je bio prvi s tim imenom. Pape i kraljevi obično to ne čine. Umro je nakon samo 33 dana. To je 11. najkraća vladavina pape. Najkraća vladavina je ona pape Urbana VII. 1590. – samo 13 dana.

Papinska konklava u listopadu 1978. gotovo je šokirala promatrače izborom prvog pape iz Poljske: kardinala Karola Wojtyle, nadbiskupa Krakova. Navodno je želio uzeti za svoje ime Stanislav, po poljskom biskupu i mučeniku iz 11. stoljeća koji je također vodio ondašnju Krakovsku biskupiju. Umjesto toga uzeo je ipak ime Ivan Pavao II. kako bi odao počast svom neposrednom prethodniku, kao i papi Ivanu XXIII. i papi Pavlu VI. koji su započeli i završili Drugi vatikanski koncil (1962. - 1965.). On nije jedini papa koji je navodno preferirao drugačije ime od onog koga je na kraju izabrao.

Kada je kardinal Pietro Barbo 1464. izabran za papu, objavio je da se želi zvati Formoz II. No, kardinali izbornici prigovorili su mu na temelju toga „da ta riječ na latinskom znači zgodan“, „a Barbo je bio poznat po svojoj taštini u pogledu svog izgleda“. Umjesto toga postao je Pavao II.

Godine 1823. dim iz dimnjaka tijekom papinske konklave signalizirao je mnoštvu u Rimu da nijedan papa nije izabran – očito prvi put. „Teško je dokazati protivno“, primijetio je Baumgartner u knjizi Iza zaključanih vrata te dodao da nijedan izvor koga je pronašao o papinskim izborima prije 1823. (kada je izabran papa Lav XII.) ne spominje dim. Boji dima nije se pridavalo nikakvo značenje sve do 91 godine kasnije, 1914. Te je godine bijeli dim prvi put signalizirao izbor novog pape (Benedikta XV.). „Možda je glavni razlog za to bila odredba Pija X. da se spale svi papiri koji se odnose na izbore, a ne samo sami glasački listići, čime se proizvelo mnogo više bijelog dima i učinilo ga uistinu vidljivim“, napisao je Baumgartner.

Dim je ponekad zbunjivao promatrače. Ponekad se činilo da je bijeli dim prije nego što bi postao crni, recimo na konklavama 1939. i 1958. Na konklavi 1963. vatikanski dužnosnici počeli su dodavati kemikalije kako bi pokušali osigurati da dim, kada papa bude izabran, izgleda bijel, s različitim uspjehom po mišljenju promatrača.

Kardinali okupljeni na konklavi 1903. navodno su bili na rubu izbora kardinala Mariana Rampolle sa Sicilije za papu kada je austrijski car Franjo Josip I. uložio veto na izbor preko poljskog kardinala – pravo na koje su katolički vladari država u Europi polagali barem od 16. stoljeća, prema Katoličkoj enciklopediji iz 1908. Kardinal Giuseppe Sarto izabran je umjesto kardinala Rampolle i uzeo ime Pio X.

Sljedeće godine Pio X. izdao je dvije apostolske konstitucije (Commissum Nobis i Vacante Sede Apostolica) uskraćujući veto bilo kome izvan papinske konklave i prijeteći izopćenjem bilo kojeg kardinala koji pokuša dati takav veto.