Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Preživjeli iz Vél' d'Hiv (Rescapé du Vél' d'Hiv) potresno je svjedočanstvo i iznimno zanimljiva knjiga koja je svjetlo dana ugledala ovog proljeća. Đakon Jacques Averbuch, 96 godina, u njoj  razmišlja o preživljenu Holokaustu, kako ga je spasila jedna katolička obitelj, te dubokom duhovnom putu prema katoličanstvu.

Unatoč 96 godina Jacques Averbuch, stalni đakon u Boulogne-Billancourtu u Francuskoj, nije izgubio ni trunku svoje radosti prema životu. Zrači ta radost iz njega nevjerojatnom jednostavnošću, ostavljajući trag na svakome tko ga sretne. Iza njegova dobroćudna osmijeha teško je zamisliti tragediju koju je ovaj čovjek doživio u srpnju 1942. Bio je dijete koje je preživjelo privođenje na Vélodrome d'Hiver (Vel' d'Hiv), masovno uhićenje Židova u Parizu. Većina privedenih, uključujući njegove roditelje, ubijena je u koncentracijskim logorima tijekom Holokausta.

Averbuch je mogao dopustiti da ga uništi gubitak roditelja, ali izabrao je drugi put: put svjetlosti, put Krista. To dirljivo svjedočanstvo dijeli u svojoj knjizi Rescapé du Vél' d'Hiv (Preživjeli iz Vél' d'Hiv) koja je na francuskom jeziku objavljena 15. travnja.

Djetinjstvo boli

Jacques je rođen 27. siječnja 1930. Imao je sretno djetinjstvo na adresi Rue Versigny 13, u 18. arondismanu Pariza. Živio je s ocem Leybicheom i majkom Goldom. Oboje su bili imigranti iz Poljske. Imao je još polusestru Paulette iz prethodnog očeva braka. „Nismo imali tuš, hladnjak, perilicu rublja… vrlo malo igračaka, ali bili smo sretni“, rekao je u razgovoru za portal Aleteia.

Iako su mu roditelji bili Židovi, jedva da su prakticirali svoju vjeru. Jedino je židovski blagdan Pashe ostao vrlo važan u obiteljskoj tradiciji. Njihov sretan, svakodnevni život prvi put je narušen kada je 1939. Francuska objavila rat s Njemačkom. Jacques je, kao i mnogi Parižani, pobjegao iz prijestolnice sa sestrom i majkom koja je tada bila trudna.

Našli su se u Châteaubriantu na zapadu Francuske. Tamo su se obitelji dragovoljno prijavile primiti ljude koji su bježali iz prijestolnice. Njih je primila obitelj Roul, katolička obitelj sa šestero djece, dvije djevojčice i četiri dječaka od kojih su trojica kasnije postali svećenici. U tom toplom obiteljskom gnijezdu, gdje su osjetili ljubav i zaštitu, njegova je majka rodila Marcela 9. travnja 1940.

Smatrajući da više nema opasnosti, obitelj se vratila u Pariz odmah nakon primirja u ljeto 1940. Dok su nacisti postajali sve žešći progonitelji Židova, Jacquesovi roditelji ostali su smireni i slijedili pravila noseći žutu zvijezdu.

„Godine 1942. znali smo da se Židovi uhićuju, ali moji roditelji ostali su i dalje mirni. Moj otac se smatrao poštenim čovjekom. Nije vidio što bi mu itko mogao zamjeriti“, prisjetio se tih dana Jacques.

Jacques je prvi put osjetio silan strah 16. srpnja. „Igrao sam se u domarevoj kućici s njegovim sinom kad sam vidio dvojicu policajaca u civilu. Odveli su jednu Židovku iz naše zgrade. Sjećam se da sam se u tom trenutku skrivao ispod stola. Bio sam jako uplašen.“

Dan uhićenja

Sljedećeg dana, u petak, 17. srpnja, u 5:00 h ujutro, policajci su pozvonili na vrata stana njegove obitelji. Jacques Averbuch imao je samo 12 godina, a njegov brat Marcel dvije. Kao i tisuće drugih židovskih obitelji njegova obitelj bila je na popisu za privođenje na Vélodrome d'Hiver.

Iz nekog nepoznata razloga njegova sestra Paulette, koja je tada imala 19 godina, nije bila na popisu, ali je ipak odlučila poći sa svojom obitelji. „Tata je stavio nekoliko stvari u smeđu vreću za krumpir. I tako smo, u pet ujutro, krenuli prema Rue du Mont-Cenisu.“

Njihov usud odlučen je tog dana pred jednim njemačkim časnikom. „Jedan od policajaca koji nas je pratio predstavio mu je moje roditelje i pitao što da učini s nama, djecom. Nijemac je mehanički odgovorio: 'Djeca moraju slijediti roditelje.'“

Zatim je drugi policajac intervenirao, ističući da je Paulette s obitelji, ali nije na popisu. „Nijemac je na trenutak razmislio i odlučio: 'U tom slučaju, za sada, ostavi dvoje djece kod nje!' Život dugujem tom njemačkom časniku“, kazao je Jacques. Taj je trenutak opisao kao providonosan, kao da je Božji dah iznenada prosvijetlio savjest okupatorskom časniku.

Troje djece gledalo je bespomoćno kako njihovi roditelji odlaze u Drancy. „Sjećam se da su ušli u stari autobus... Nikad ih više nisam vidio“, prisjetio se Jacques.

Ali biti pošteđen nije značilo biti spašen. „Na dan kad su moji roditelji uhićeni, mi smo se vratili doma. Te večeri moja teta, sestra mog oca, došla je sa sinom oprostiti se od nas jer su im rekli da će doći po njih sljedeći dan u 11:00 h. Poljubili su nas. To je bio posljednji put da smo ih vidjeli.“

Pravednici su nas spasili

Zatim je započelo novo iskušenje: odsutnost, iskorjenjivanje i svakodnevni strah. Njihovo jedino bogatstvo sastojalo se od dvaju pisama koja su od roditelja primili iz Drancyja samo nekoliko dana prije nego što su deportirani u Auschwitz, 24. srpnja 1942. I ti posljednji tragovi ljubavi ubrzo su nestali. Usred ove tragedije jedna obitelj im se javila – obitelj Roul koju su već poznavali. „Paulette im je poslala telegram, a odgovor je bio brz koliko i kratak: 'Dođite!'“

Zahvaljujući toj obitelji troje siročadi pronašlo je, ne samo utočište i sigurnost, nego i vjeru. Jacques je postupno doživio istinski susret s Kristom. „Živjeti među kršćanima, koji su svjedočili vjeru kroz svoja djela, potaknulo me da i ja poželim postati Isusov učenik.“ Prešao je na katoličanstvo, kao i Paulette, i kršten 22. prosinca 1942.

Sa 16 godina čak je razmišljao o tome da postane svećenik. „Neki zdravstveni problemi utjecali su da me pošalju na godinu dana u veliko sjemenište u Aix-en-Provence. Moje se stanje nije poboljšalo i shvatio sam da je moj poziv vjerojatno negdje drugdje“, objasnio je.

To nije spriječilo ovo dijete Holokausta duboko se posvetiti svojoj vjeri. Nakon rata započeo je rad na polju socijalnog katolicizma, uključujući tu pokret Mladi kršćanski radnici, izviđače i inicijative povezane sa zajedničkim stanovanjem. Radio je u oglašivačkom odjelu katoličke izdavačke kuće Bayard, ali iznad svega posvetio je život služenju drugima, osobito susjedima na adresi Rue de Sèvres 14.

Zaređen je za stalnog đakona u Biskupiji Nanterre 3. prosinca 1994. u dobi od 64 godine. Postao je živi svjedok mučna stoljeća kao i Crkve u pokretu.

Trajna ostavština jedne obitelji

Paulette je na kraju postala časna sestra, članica Družbe Sv. Klare, poznate i kao Siromašne klarise, koje je, na zahtjev Franje Asiškog, osnovala 1212. Sv. Klara Asiška. Preminula je 2016.

„Bila je svetica! Bila je druga majka meni i Marcelu. Sa samo 19 godina preuzela je brigu o obitelji“, posvjedočio je Jacques. Njegov brat bio je jedini koji se oženio. Imao je troje djece i sedmero unučadi.

Cijela proširena obitelj posjetila je 2019. Auschwitz. „Bio je to vrlo snažan i istodobno vrlo bolan trenutak. Pronašli smo, na popisu, imena mojih roditelja. Uhićeni su 17. srpnja i otišli tamo 24. srpnja teretnim vlakovima... Mora da je bilo grozno“, rekao je sa suzama u očima Jacques.

Njegova tuga trajala je dugo. Trebalo mu je puno vremena da prihvati smrt svojih roditelja. „Sjećam se da su se na kraju rata, dok smo bili u Châteaubriantu, francuski zarobljenici vraćali svake večeri. Mislili smo da će se i naši roditelji vratiti, pa smo svaki dan išli na željezničku postaju... čekali smo ih.“

Da se ne zaboravi

Iako je Jacques Averbuch strastveno prihvatio kršćansku vjeru, njegovo obraćenje nije izbrisalo njegove židovske korijene. Poput pariškog kardinala Jean-Marieja Lustigera zatražio je da se Kadiš, drevna židovska molitva uz žalovanje, izgovori na dan njegova sprovoda u crkvi Notre-Dame de Boulogne. „Ostajem duboko vezan za svoje korijene“, izjavio je Jacques.

Desetljećima je svjedočio u osnovnim i srednjim školama. Ispričao je svoju priču mlađim naraštajima, ne da bi oživio bol, nego da se ne zaborave ti užasni događaji. Njegov prikaz je dirljiv jer je utjelovljen: nosi glas djeteta koje je gledalo kako se svijet ruši i glas starca koji i dalje vjeruje u svjetlo.

Kako živjeti nakon neizrecive boli? Kako još uvijek vjerovati u čovječanstvo, a nadasve u Boga? Na ova zahtjevna pitanja Jacques Averbuch odgovara jednostavnim, ali presnažnim riječima, utemeljenim u srcu naše vjere – Kristovom otkupiteljskom smrću i uskrsnućem: „Život uvijek pobjeđuje!“