Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja naziv je eseja koji je objavljen tjedan dana uoči njegova 92. rođendana (16. travnja). Osobno mogu reći da sam i očekivao osvrt na krizu koja je poput tsunamija pogodila Katoličku Crkvu posljednjih desetljeća – i to iznutra. Papa emerit je osoba koja je u vrhu Katoličke Crkve gotovo 50 godina. Sudjelovao je na II. vatikanskom saboru; već kao mlad postao je iznimno ugledan teolog i sveučilišni profesor; potom je bio nadbiskup Münchena i Freisinga; vodio je od 1982. do 2005. Kongregaciju za nauk vjere, a od 2005. do 2013. bio je na čelu Katoličke Crkve – 265. papa. Povrh svega on je najveći mislilac i teolog kojega suvremena Crkva ima. Upravo zbog svega navedenoga, iako je papa Ratzinger rekao da se neće miješati u događaje u Crkvi prilikom svojeg odreknuća, ovaj esej je bio, rekao bih, neizbježan. Tu je i iznimno važna činjenica, dobro poznata svima koji sustavno prate njegovo djelovanje, koliko se upravo kardinal (tada uz papu Ivana Pavla II.) i kasnije papa Ratzinger borio desetljećima protiv zla seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Ako itko može sagledati tu krizu koja je zahvatila Crkvu, onda je to on. I ovaj tekst je to potvrdio jer donosi precizna zapažanja s vjerske, teološke i kulturološke strane, te daje jasne odgovore kako se to zlo uvuklo u Crkvu i gdje je izlaz.

Ukratko: papa emerit Benedikt XVI. smatra da se skandal svećeničkog seksualnog zlostavljanja ugnijezdio u Crkvi preko utjecaja „seksualne revolucije“ iz '68. Taj razorni uragan pogodio je Crkvu u trenutku doktrinalne i moralne konfuzije, labave svećeničke discipline, slabe i negdje potpuno pogrešne formacije u sjemeništima, te uz to povezana slaba i pogrešna nadzora od strane mnogih biskupa. Sve je to unijelo mnoga zla u krilo Crkve koje ju danas pribija na stup srama… Kriza je na vrhuncu bila u 80-im godinama kada papa Ivan Pavao II. i njegov glavni suradnik (kardinal Ratzinger) poduzimaju brojne radnje da se toj pošasti stane na put.

1968. i kolaps moralne teologije

Papa emerit u uvodu jasno ističe da je kontaktirao državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina i samog papu Franju u vezi s objavom teksta, te da mu se učinilo primjerenim objaviti ga u Klerusblattu.

Benedikt XVI. na samom početku naglašava najvažniju činjenicu o kojoj se u Crkvi gotovo uopće nije govorilo u okviru rasprave posljednjih godina o zlostavljanju, dakle govori o širem društvenom kontekstu. Ističe da su se između 1960. i 1980. zbili događaji bez presedana u povijesti – urušili su se do tada uobičajeni standardi o seksualnosti. „Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je potpuna seksualna sloboda koja više nije prihvaćala nikakve norme.“ Navodi primjere iz Austrije i Njemačke koji to potkrjepljuju te ističe da se u to vrijeme, na valu revolucije iz 1968., i pedofilija smatrala dopuštenom. „Za mlade u Crkvi, ali ne samo njih, to je u mnogim pogledima bilo iznimno teško vrijeme…“ Posljedica svih tih događaja bio je kolaps tadašnjeg naraštaja svećenika te veliki broj napuštanja svećeničke službe.

Papa emerit često je znao reći da se kulture uzdižu i padaju, ali za Crkvu odgovor mora uvijek dolaziti iz Božanske objave, od promišljanja Božje Riječi, od Isusa Krista – to mora biti teološki odgovor. I tu je jedna od izvorišnih točaka sadašnje krize – teologija Crkve bila je slaba upravo kad je morala biti jaka da se nosi s „revolucijom iz 1968.“.

Katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Tada se rađa u moralnoj teologiji odrednica da nema ničega apsolutnog dobra, ni ničega temeljno zloga… Kao vrhunac te krize papa Ratzinger ističe Kölnsku deklaraciju od 5. siječnja 1989. koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Bio je to jak akademski glas, prije svega iz Njemačke, nepovjerenja u teološku obnovu koju je predvodio Sv. Ivan Pavao II., a njezinu provedbu je povjerio kardinalu Ratzingeru. Taj tekst se kasnije izrodio u vidljivi glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. Papa emerit naglašava da je Ivan Pavao II. odlično poznavao i pozorno pratio zbivanje u moralnoj teologiji i da je sva ta zastranjenja želio ispraviti enciklikom o tim pitanjima. Enciklika Veritatis Splendor je objavljena u kolovozu 1993. godine i izazvala je buran prosvjed već spomenute skupine teologa. Vodeći njemački moralni teolog tog vremena, navodi Papa emerit, Franck Böckle je kazao da ako u enciklici bude rečenica da ima činova koji se uvijek i u svim okolnostima moraju odrediti kao zli, da će joj se suprotstaviti svim sredstvima. I doista enciklika je kazala da ima činova koji nikada ne mogu postati dobri… „Milosrdni Bog ga je poštedio da svoju odluku provede u djelo – Böckle je umro 8. srpnja 1991.“ Papa ističe da je tada u moralnoj teologiji iskrsnula druga opasna tvrdnja. Crkveno učiteljstvo je nepogrješivo samo u pitanjima vjere, a u pitanjima morala ne. „Slika Boga i moral pripadaju skupa… Vjera je putovanje i način života. U prvoj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno do sve nemoralnije kulture, u kojemu su se posebni i novi vidovi kršćanskog načina života prakticirali i istodobno štitili od tadašnjeg načina života. Smatram da je i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.“

Formacija, sjemeništa, „koncilijarnost“

U drugom dijelu svojeg eseja Papa emerit se zaustavio na formacijama i stanju u sjemeništima u tim godinama, te na pravilima za imenovanja biskupa koja su također promijenjena nakon II. vatikanskog koncila. U nekim sjemeništima u tom razdoblju nastaju otvorene homoseksualne skupine. Odlučujuće za imenovanja novih biskupa je bila njihova „koncilijarnost“, često pogrešno shvaćena kao negativni stav prema tradiciji. Tu navodi užasan primjer jednog biskupa koji je prije toga bio rektor sjemeništa i koji je u sjemeništu organizirao prikazivanje pornografskih filmova sjemeništarcima s navodnom namjerom da ih „učini otpornim na ponašanje suprotno vjeri“.

Ukazuje na činjenicu da se u pojedinim sjemeništima bogoslove koji bi čitali njegove knjige smatralo neprikladnim za prezbiterat. Sveta Stolica je bila obaviještena o svemu tome. On tu spominje dvije vizitacije sjemeništa u SAD-u od kojih prva nije donijela nikakve rezultate („jer su se razne sile udružile da prikriju pravu situaciju“). Naređena je druga vizitacija koja je donijela znatno više uvida, ali gledajući u cjelini, ništa nije ostvarila.

Pitanje pedofilije je buknulo u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća. Papa emerit piše da su američki biskupi tražili pomoć od Rima, ali da Kanonski zakonik iz 1983. godine nije bilo dovoljan za obračun s tim zlom. Rim i rimski kanonski pravnici imali su veliki problem s time, ističe Papa emerit. Po njima je privremena suspenzija svećenika trebala riješiti te probleme što je za američke biskupe, najteže pogođene tom krizom, bilo neprihvatljivo jer su tako i dalje ostajali povezani sa zločincima. Ratzinger će utvrditi da je Kanonsko kazneno pravo namjerno bilo labavo konstruirano te ga se tek u tim godinama započelo obnavljati i produbljivati.

Uz opširnije obrazloženje ovog problema ističe da je jedan od poteza bio i prebacivanje procesuiranja tih zlodjela s Kongregacije za kler na Kongregaciju za nauk vjere, što je bila zajednička odluka pape Woytile i tadašnjeg kardinala Ratzingera.

Što učiniti?

Što učiniti, pitanje je kojim počinje treći dio ovog eseja. „Možda bismo trebali napraviti novu Crkvu i onda bi stvari funkcionirale? Taj eksperiment je već proveden i već je zatajio. Samo poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu može pokazati put“, jasan je papa Ratzinger.

„Sila koja se može suprotstaviti zlu koje prijeti nama i cijelomu svijetu, može se sastojati samo od našeg ulaska u tu (Božju) ljubav. To je prava sila koja se protivi zlu. Snaga zla se rađa iz našeg odbijanja da ljubimo Boga.“ Papa emerit naglašava da je temeljni dar koji nam vjera nudi sigurnost da postoji Bog. „Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla… Onda nema ni mjerila dobra ili zla. Onda se može nametnuti samo ono što je jače… samo ako postoji Bog Stvoritelj, koji je dobar i želi dobro, i čovjekov život može imati smisla.“

U svojem eseju ističe da se zbog odsutnosti Boga u zapadnom društvu mjera ljudskosti sve više gubi. Ponegdje je i ono što je zlo i što uništava čovjeka na Zapadu postalo normalno, a takav je slučaj i s pedofilijom. „Zašto je pedofilija dosegnula takve razmjere? Razlog je u konačnici odsustvo Boga.“ Smrt Boga u društvu znači i kraj slobode, nestaje kompas koji nas uči da razlikujemo dobro i zlo.

„Najvažniji zadatak koji mora proizići iz moralnih potresa našega vremena jest da mi sami počnemo ponovno živjeti Bogu i prema Bogu. Iznad svega mi sami moramo prepoznavati Boga kao temelj svojeg života, a ne odlagati ga na stranu kao neku neučinkovitu frazu“, piše Papa emerit te dodaje da Bog treba biti u središtu naših misli, riječi i djela.

Upozorava i na poražavajući odnos prema slavlju euharistije. Ističe da je II. vatikanski sabor toliko težio vratiti euharistiju u središte kršćanskog života i samog postojanja Crkve. Smanjenje broja vjernika na nedjeljnim euharistijama pokazuje koliko mi vjernici današnjice slabo vrjednujemo taj dar Njegove stvarne prisutnosti. Upozorava da euharistija danas gubi vrijednost, postaje puka ceremonijalna gesta (pri obiteljskim proslavama, vjenčanjima, pokopima…). „Ono što je najžurnije učiniti jest obnova vjere u stvarnost Isusa Krista koji nam se daje u Presvetom sakramentu.“

Neuništiva Sveta Crkva

Potom Papa emerit govori o samoj Crkvi koju se danas, pogrešno, smatra u prvom redu jednom vrstom političkog aparata dodavši da se to može primijeniti čak i na biskupe koji svoj koncept Crkve sutrašnjice formuliraju gotovo isključivo u političkim okvirima. Tu se rađa misao da Crkvu, nakon svih skandala, uzmemo u svoje ruke i ponovo osmislimo. No, to ne bi bila Crkva… Reći će papa Ratzinger u daljem tekstu da je to prijedlog đavla koji nas želi udaljiti od živoga Boga. I sam Isus je Crkvu usporedio s ribarskom mrežom u kojoj na kraju Bog rastavi dobre od loših riba. Tu je usporedba o polju s dobrim sjemenom i korovom… „U svim vremenima ne postoje samo korov i zle ribe, nego i Božji usjevi i dobre ribe. Proglašavati i naglašavati oboje nije lažni oblik apologetike, nego nužna služba Istini.“

Papa u završnom dijelu podsjeća na Knjigu o Jobu. Đavao želi pokazati da je stvorenje loše i da samim tim ni Stvoritelj nije dobar… Tako čovjeka pokušava okrenuti protiv Boga. Đavao želi da napustimo Crkvu (prikazuje ju kao potpuno lošu), no „Crkva Božja i danas postoji i ona je i dalje važan instrument po kojemu nas Bog spašava“.

„Vrlo je važno suprotstaviti se đavlovim lažima i poluistinama cijelom istinom: da, u Crkvi ima grijeha i zla. No, čak i danas postoji Sveta Crkva koja je neuništiva. Danas ima mnogo ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube i u kojima se pokazuje pravi Bog, Bog koji nas ljubi. I danas Bog u svijetu ima svoje svjedoke, mučenike. Da bismo ih vidjeli i čuli, moramo samo biti budni.“

Papa emerit je napisao dijagnozu – ustvrdio je ugledni američki katolički publicist George Weigel. „Oni koji ne mogu ili neće raspravljati o Ratzingerovoj dijagnozi s ozbiljnošću koju zaslužuje, time se proglašavaju neozbiljnim u rješavanju krize zlostavljanja.“