Dvije priče iz Amerike


Svjedočimo društvenim posljedicama odbacivanja crkvenoga moralnog nauka. Stoga su priče o veliku broju duhovnih zvanja i općenito obiteljima s puno djece prava rijetkost... pa i u našim krajevima.

Brojne obitelji i mnogobrojna duhovna zvanja bili su odlika hrvatskoga naroda u BiH. Danas k tomu više nije tako. Rat je izbrisao trećinu populacije, poslijeratno podijeljeno i društvo u stalnim napetostima doprinijeli su daljnjem osipanju, a i sekularizacija i masovna kultura pod njezinom dirigentskom palicom uzele su svoj danak… Svatko od nas može se pokušati prisjetiti koliko poznaje mlađih obitelji s četvero, petero ili šestero djece? Dalje da i ne nabrajamo. Sve se promijenilo i u BiH…

Te brojne obitelji koje su svoju djecu prihvaćale kao dar od Boga bile su dijelom velike stvarnosti cijelog katoličkog svijeta sve do sredine prošlog stoljeća. I tada je počeo prevrat. Kulturološki, moralni, znanstveno-medicinski… Današnja kriza vjere je prve velike učinke počela pokazivati upravo na odbacivanju moralnog nauka Crkve, i to i od mnogih njezinih članova. Te posljedice osjećamo i danas. Bog je danas proglašen nepoželjnim stanovnikom zapadnih društava; obitelji su izložene strašnoj dehumanizaciji; toliki svećenici pa i najviši crkveni prelati strovalili su se u ponore najtežih i najnižih prijestupa... Glavni rat se vodi protiv kršćanskog morala. Tu se vodi epska bitka, a u središtu bojišnice je kršćanska obitelj. Zar nije upravo sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, kazala da će se zadnja bitka između Boga i Sotone voditi preko obitelji i braka?

Rimski prvosvećenici su upozoravali

Tko je i mogao pomisliti te srijede, zadnjega dana srpnja 1968., koliko su prebitne za budućnost kršćanstva riječi svetog pape Pavla VI. izgovorene na općoj audijenciji u dvorani papinske palače u Castel Gandolfu. Bilo je to tjedan dana nakon objavljivanja enciklike Humanae vitae. „Ovaj papinski dokument (…) nije samo proglašenje negativnoga moralnog zakona, odnosno isključivanje svakog čina koji smjera na to da rađanje učini nemogućim, nego je ponajviše pozitivan prikaz bračnoga morala u skladu s njegovim poslanjem ljubavi i plodnosti…“, istaknuo je tom prigodom Pavao VI. koji je već znao na kakav je otpor i unutar same Crkve, posebno u biskupskim konferencijama smještenim „iza Alpa“ (u nizozemskoj i belgijskoj, ali i zapadnonjemačkoj… - treba pogledati na što je svedena danas Katolička Crkva u tim državama i pored sveg dodvoravanja modernom svijetu), ali i u svjetskoj javnosti naišla njegova proročanska enciklika. Iz temeljnoga načela papa Montini izvodi da su nedopustivi pobačaj, privremena ili trajna sterilizacija, postupci kojima je izravna nakana spriječiti začeće, kao i uporaba sredstava za sprječavanje začeća, a dopustivim, u kontekstu odgovornoga roditeljstva, proglašava prirodno reguliranje rađanja, tj. suzdržavanje od spolnih odnosa u plodnom razdoblju. Nekada je dobro barem i u ovim kratkim crtama podsjetiti na najbitnije poruke važnih crkvenih dokumenata. Većina vjernika Zapadne Europe nije poslušala glas Pavla VI., ali ni njegova nasljednika Sv. Ivana Pavla II. Papa Wojtyla je o toj tematici kroz nauk Svetog pisma, crkvenu tradiciju i encikliku svojeg prethodnika govorio bezbroj puta, osobito 1981. godine kroz apostolsko pismo Familiaris consortio (Obiteljska zajednica), te 1988. enciklikom Veritatis splendor (Sjaj istine). Pogledajte koliko se učestalih napada i iz same Crkve posljednjih godina upućuje prema enciklici Veritatis splendor.

Danas na Zapadu imamo propast obitelji, razvode, djecu bez skrbi obaju roditelja, veliku demografsku krizu koja prijeti urušavanjem i ekonomije, potpuno prihvaćanje pobačaja, a sve više i eutanazije te slavljenje neprirodnih odnosa i zakona… I čitave naraštaje uništenih mladih ljudi, oslobođenih od svih moralnih odgovornosti, ali i smještenih u potpuni besmisao života. Ima svega taj naš Zapad: i novca, i raskoši, i blještavila, i zabave, i dekadencije svake vrste… Sve je dopušteno. Sam čovjek odlučuje u moralnim pitanjima što je dobro, što je zlo jer čovjek je bog. Ali svaki ozbiljan promatrač uviđa da se taj svijet ruši. Opijen i omamljen taj vlak odvozi u provaliju narode Zapadne Europe, a neki novi narodi slijevaju se u njihove opustjele zemlje.

Sedmero braće i sestara dominikanaca

Što su brojne obitelji značile za Crkvu, za vjernike, za društvo, svjedoči i primjer sedmero braće i sestara, od ukupno njih desetero, koji su postali članovi Dominikanskog reda. Nisu iz BiH, ni iz Hrvatske. Nisu ni iz Poljske ili Irske, niti s Filipina ili Brazila. Ta braća i sestre nam dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, iz Pittsburgha u Pennsylvaniji. Priča je to o obitelji Johna Federica i Anne Hinnebusch te njihove desetero djece. Svjedočki odgoj djece i primjer najstarijeg brata odigrali su presudnu ulogu. Najstariji sin William (1908. – 1981.) pošao je u dominikance, a za njim još šestero braće i sestara.

Nakon što je stekao doktorat iz povijesti na Sveučilištu Oxford i proveo vrijeme u Rimu pomno istražujući povijest Dominikanskog reda, William je postao poznati dominikanski povjesničar. Napisao je, među ostalim, i knjigu Dominikanci: kratka povijest. Povijest te knjige je zanimljiva. Wiliamov najmlađi brat Fred objasnio je da je u trenutku smrti njegova brata ta knjiga ostala nedovršena, iako je na njoj „radio do samoga kraja“. Najvjerojatnije iz osjećaja bratske dužnosti i poštovanja prema bratovljevu teškom radu, on i jedan njegov subrat dominikanac zaokružili su taj veliki rad i knjigu priredili za objavljivanje.

Djelomično zahvaljujući upravo radu na djelu svojeg poznatog brata, Fred je održao mnoga predavanja o povijesti Dominikanskog reda. Nakon iznimne akademske karijere postao je profesor i na Papinskom fakultetu Bezgrješnog začeća u Washingtonu, te član Leoninova povjerenstva – skupine znanstvenika koji imaju važnu zadaću kritičkog uređivanja djela Sv. Tome Akvinskog. Fred, najmlađe dijete u obitelji Hinnebusch, preminuo je u prosincu prošle godine u 95. godini života. Ostat će upamćen kao jedan od redovnika koji su odigrali važnu ulogu u osvjetljavanju povijesti Dominikanskog reda koji niže više od 800 godina svojega postojanja.

Druga dva brata koja su se pridružila Dominikanskom redu bila su Paul i Albert. Paul (1917. – 2002.) u srednjoj školi je odlučio pridružiti se dominikancima gdje je već bio njegov stariji brat William koji će potom gotovo devet godina biti njegov redovnički poglavar. Kad je Paul napokon priopćio svojoj obitelji da želi postati dominikanac, njegova majka je rekla: „Nisi mi ni morao reći. Uvijek sam znala da ćeš postati dominikanac; tijekom svih ovih godina.“ Fr. Paul je kao svećenik postao poznati propovjednik i duhovni pisac.

Albert Hinnebusch je rođen 1911. i jedini je od braće koji nije doživio duboku starost. Umro je u dobi od 46 godina. Ostat će upamćen da je aktivno sudjelovao i pomagao rad na jugu SAD-a dominikanske laičke bratovštine Društvo Svetog imena.

Kada su četiri brata postala dominikancima, ne čudi što su se i tri sestre Hinnebusch također pridružile Dominikanskom redu: s. Claire, s. Regina Ann i s. Dorothy. Sve su bile redovnice kongregacije Svete Marije u Springsu. Troje preostale braće i sestara - Raymond, Joseph i Mary zasnovali su obitelji.

Kada je Fred umro, bio je to ujedno kraj ovozemaljskog puta i zadnjeg živućeg od desetero djece obitelji Hinnebusch. No, o sedam zvanja iz jedne obitelji i njihovu doprinosu Dominikanskom redu pričat će se i u idućim naraštajima.

Razdvojene sestre

Još jedna iznimno zanimljiva povijest o dvjema sestrama blizankama koje su postale redovnice zaokupila je dosta pozornosti katoličkih američkih medija početkom ove godine, a priču je donio portal Aleteia. Cecilia je 23. veljače 1962. rodila blizanke. Međutim, nikad ih nije imala prilike upoznati. Umrla je pri porodu zbog komplikacija povezanih s carskim rezom. Uslijed te teške situacije, obitelj nije imala drugog izbora nego razdvojiti blizanke. Jednu će odgojiti otac, a drugu sestra pokojne majke.

Nesvakidašnji razvoj događaja učinio je da su dvije rođene sestre službeno upisane kao rođakinje. S obzirom na to da su Elizabeth i Gabriela živjele u susjednim mjestima, išle su u istu školu. Obično su zajedno sjedile u prvom redu jer su obje imale problema s vidom. Vrlo dobro su se razumjele, voljele su se zajedno igrati i često su birale iste aktivnosti. Imale su i isti ukus – često bi izabrale iste cipele ili haljine.

Dvije sestre radije su odlazile na vjeronauk i duhovne vježbe, nego na izlete sa svojim prijateljima. Na Dušni dan obje su pokazale predanost tradiciji posjećivanja groblja. Svake godine su odlazile moliti sa svojim obiteljima na grobu „tete Cecilije“ ne znajući da je ona njihova pokojna majka.

Tijekom svojeg djetinjstva Elizabeth i Gabriela često bi čule kako ljudi komentiraju: „Rođakinje su, ali izgledaju kao blizanke!“ Kada je imala 10 godina, Gabriela je slučajno načula obiteljski razgovor i tako otkrila tajnu vlastita podrijetla. Nedugo nakon toga Elizabeth je saznala obiteljsku tajnu na dan svoje prve pričesti. „Život na selu je lijep, osim što ljudi puno i o svemu pričaju... To je nesumnjivo bio strašan šok za nas obje, iako smo znale da su namjere naših roditelja bile dobre te da su nas jako voljeli“, izjavile su poslije blizanke.

U mladalačkoj dobi blizanke su redovito sudjelovale u molitvenim skupinama koje su vodile Bolničke sestre Sv. Elizabete. Obje su osjetile poziv za redovništvo. O tome su često razgovarale te su, privučene duhovnošću kongregacije, odlučile zajedno postati dijelom zajednice sestara Sv. Elizabete. Nadnevak pristupanja kongregaciji je bio određen, sada je samo preostalo priopćiti tu vijest roditeljima.

Elizabethin otac (biološki otac blizanki) dobro je primio vijest i dao joj je svoj blagoslov. Gabrijelin otac bio je bijesan te joj je oduzeo osobnu iskaznicu i zabranio da napusti kuću. Nakon godinu i pol Gabriela je osmislila plan kako bi se pridružila sestri u samostanu. Roditeljima je rekla da će posjetiti Elizabeth za rođendan, ali je ujedno pripremila sve svoje stvari kako bi se zauvijek mogla tamo preseliti... Elizabeth je bila presretna, ali Gabrijelini roditelji su prekinuli odnose s njom na nekoliko godina.

Počelo je vrijeme milosti za obje sestre. Napokon su bile zajedno i mogle su jedna uz drugu hodati prema Kristu. Pet godina kasnije bile su spremne za svoje vječne zavjete. Gabrijelini roditelji pojavili su se u društvu župnika. Konačno su prihvatili njezinu odluku i dali joj blagoslov. Svi su bili silno ganuti.

Za Elizabeth i Gabrijelu sve je jasno: „Kad nam je majka umrla, jedna od sestara iz našeg reda držala ju je za ruku. Mislimo da je naša majka s Neba zagovarala za naš poziv. To naše ponovno zajedništvo, taj zajednički put prema pozivu kao postulantica i novakinja, to je njezin najljepši dar, dar poslan s Neba.“ Eto, tako glase dvije lijepe i istinite američke priče.