„Grijeh se oprašta, ali korupcija se ne može oprostiti. Ona mora biti izliječena“, to je glavna misao eseja Korupcija – zlo našeg vremena, pape Franje (izdavač Verbum), kojeg je napisao još 1991. kada je još bio redovnik, isusovac, a koji je u Argentini objavljen 1995. kada je bio pomoćni biskup. No i otkada je postao papa, o korupciji je iznimno često govorio.

Evo samo nekoliko rečenica pape Franje koje je na svoj vrlo karakterističan i otvoren način kazao u ožujku pretprošle godine u Napulju: „Korupcija smrdi! I iskvareno društvo smrdi! Kršćanin koji dopusti da korupcija uđe u njega nije kršćanin, smrdi! Jeste shvatili?“  „Korupcija je poput droge koja ljude pretvara u ovisnike“, upozorio je pak u rujnu ove godine tijekom jednog angelusa. „Korupcija je bogohulni način življenja, to je jezik Babilona i svjetovnjačkog življenja. Korupcija je oblik bogohule gdje nema Boga, već postoje samo bogovi novca i blagostanje kroz iskorištavanje drugih. A ipak ova svjetovnost, koja zavodi moćne, bit će uništena…“, misao je koju je Papa izrekao u studenome tijekom jedne od jutarnjih misa u Domu svete Marte…

Zašto članak o korupciji? Poslije političko-ekonomske nestabilnosti, koja je najvažnija odrednica daytonske BiH, korupcija je drugi najveći problem ovog društva. Korupcija ne samo da uništava tolike pojedince, već je u stanju uništiti i potkopati i sama društva. U BiH je, nažalost, danas ona postala sastavnica javnog života. Koliko je samo primjera za koje čujemo gotovo na dnevnoj bazi: mito u bolnicama, u prometu, zapošljavanje po rodbinskoj i stranačkoj crti, namještanje natječaja… Prepoznatljiva slika društva u kojemu živimo. I mnogi koji odlaze iz BiH na odlazak su potaknuti upravo tim pojavama. Utakmica nije fer i toliki opravdano ne žele u njoj ni sudjelovati. A najžalosnije je što gotovo nitko ne vjeruje da se tu bilo što može promijeniti… Taj zloćudni tumor je duboko prožeo sve sfere ovog društva i danas se nameće kao prihvatljiv način funkcioniranja društva.

Javna dužnost za osobni probitak

Što je zapravo korupcija? Korupcija (lat. corruptio: podmićivanje; pokvarenost), korištenje je javne dužnosti radi osobnoga probitka. Korupcija kao politička pojava znači kvarenje vlasti. U tom se smislu taj termin upotrebljava u starijoj političkoj filozofiji (Machiavelli, Montesquieu, Gibbon), dok u novije doba pojam gubi moralističke konotacije i ponajprije znači kvarenje institucija i nastanak sustava potkupljive vlasti. U tom širokom smislu korupcija je pojava modernoga doba koja je u suprotnosti dobroj, otvorenoj i poštenoj vlasti.

Da budemo još jasniji. Iako se njihove granice ne mogu strogo odrediti, u politologiji razlikujemo fenomene kao što su nepotizam (rodbinsko gospodarstvo, preferiranje rodbine utjecajnih osoba za službe i titule); klijentelizam, patronaža službi (zapošljavanje vlastitih pristalica u javnom sektoru) i protekcija (preferiranje i povlašćivanje) određenih kandidata za položaje ili narudžbe) s jedne strane; te lobizam (kao pokušaj da se utječe na zastupnike, članova vlade ili uprave raznim informacijama, radnjama ili uslugama u vlastitu interesu), podmićivanje ili ucjena na drugoj strani.

Prema definiciji, pojam korupcije ne odnosi se na stjecanje prednosti (pri sklapanju poslova ili davanju usluga) iskorištavanjem inače nedostupnih informacija, ako se to događa isključivo u privatnom sektoru. Ali treba istaknuti da se ono što javnost ne osuđuje teško može nazvati korupcijom, a to se opet dotiče pitanja različitih pravnih i društvenih normi i vrednota te političke kulture u pojedinom društvu. Iako postoji oduvijek, u modernoj državi korupcija postaje opasnost jer šteti obavljanju društvenih poslova, snižava potrebnu razinu morala u političkom odlučivanju, blokira javnu upravu, sudstvo čini nedjelotvornim i snižava razinu gospodarske efikasnosti. Razvijene i stabilne demokratske zemlje imaju relativno niži stupanj korupcije. Mjerenja korupcije temelje se na istraživanjima javnoga mnijenja i stručnoj procjeni rizika.

Što govore znamenke?

Kakva je situacija s korupcijom danas u BiH ako se sagledaju dostupna istraživanja? Bosna i Hercegovina je među državama koje imaju najveće probleme s korupcijom, a više od 80 % građana drži kako njene vlasti ne čine ništa ozbiljno u borbi protiv te pojave, podaci su što ih je sredinom studenoga 2016. objavio bosanskohercegovački ogranak nevladine organizacije Transparency International (TI). Predstavljajući u Sarajevu rezultate Globalnog barometra korupcije za 2016., istraživanje koje je provedeno u 42 države Europe i središnje Azije, pri čemu je intervjuirano više od 60 000 osoba, predstavnici TI-ja su istaknuli kako je BiH u skupini država koju čine Armenija, Kazahstan, Litva, Moldavija, Rusija i Ukrajina i koje su dobile negativne ocjene u svim kategorijama.

U BiH je tako tada 82 % ispitanika dalo negativnu ocjenu mjerama koje vlasti poduzimaju u borbi protiv korupcije, više od 56 % ispitanih kazalo je kako vladine dužnosnike doživljava kao korumpirane, a atribut korumpiranog 53 % ispitanika izravno vezuje za osobe na najvišim dužnostima, poput predsjedničkih ili premijerskih. Najmanje korumpiranima u BiH smatraju se vođe vjerskih zajednica. Oko 27 % ispitanika potvrdilo je kako je tijekom 2016. osobno platilo mito, a najčešći „primatelji“ takvih nezakonitih darova su prometni policajci te osoblje u zdravstvenim ustanovama.

U TI-ju su posebice zabrinuti činjenicom da većina ispitanika drži kako osobno ne može puno učiniti u borbi protiv korupcije jer je to pojava koja je duboko ukorijenjena u svim bitnim strukturama moći u zemlji. Čak 55 % ispitanika u BiH kazalo je kako misli da nije društveno prihvatljivo prijaviti korupciju. Njih 33 % ne bi nikada prijavilo slučajeve korupcije jer strahuju od mogućih posljedica. Procjena je TI-ja kako u postojećim okolnostima, bez ozbiljnog jačanja pravosuđa i njegove neovisnosti te zakonskog okvira za učinkovitu zaštitu prijavitelja korupcije, neće biti nikakve promjene ovakvih zabrinjavajućih trendova.

I ovo je istraživanje potvrda onog što misli i zna većina javnosti u BiH. I to je jedna od rijetkih stvari gdje gotovo isto mišljenje dijele predstavnici sva tri naroda: korupcija je prisutna gotovo u cijelom društvu i to zlo ga čini još siromašnijim i bezperspektivnijim. Nažalost, i brojni kršćani su u tom krugu zla.

Zaraza i vonj

Vratimo se zato eseju pape Franje o korupciji. Papa upozorava da „društvene korupcije ne bi bilo bez korumpiranih srca“. On donosi sliku korumpirane osobe. Naglašava da je korumpiran čovjek izgradio samopoštovanje na prevarantskom tipu ponašanja. To je čovjek koji prolazi kroz život nepoštenim prečacima po cijenu vlastitoga i tuđega dostojanstva. Lice korumpirana čovjeka nalikuje svetačkom. Prepoznajemo ga po tome što se ljuti i vrijeđa na svaku kritiku, te diskreditira osobu ili instituciju koja je upućuje. On čini sve kako bi uklonio svaki moralni autoritet koji ga može kritizirati, pribjegava sofizmu, obezvrjeđuje druge i napada uvredama one koji misle drukčije. „Međutim, svaki oblik društvene korupcije nije ništa drugo doli posljedica korumpirana srca“, kaže Papa i podsjeća na Isusovu izreku „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,21; Mk 7,20-23). Korumpiran čovjek je rob svoje samodostatnosti koji ne percipira svoju korupciju. I stoga više no oproštena, korupcija mora biti izliječena.

Papa kaže da korumpiran čovjek postaje zarazan za društvo te da je korupcija paučina koja se širi, namećući suučesništvo. Korumpiran čovjek često živi u ozračju trijumfalizma, odnosno „trijumfalizam je idealno plodno tlo za koruptivna ponašanja, jer korumpiranu čovjeku iskustvo govori da takva ponašanja daju dobre rezultate, pa se tako osjeća pobjednikom, trijumfira. To nije trijumf, već trijumfalizam“. Svaka je korupcija prozelistička, odnosno korumpirana osoba će u trijumfalističkom ambijentu, ambijentu kruha i igara, s prividom zdravog razuma nastojati uključivati druge u vlastitu korupciju. A u svojim ciljevima korumpirani čovjek, koji ne dopušta rast u slobodi, „ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo, već suučesništvo“. „Ne radi se o sazivanju na počinjenje grijeha“, piše Papa, „već na novačenje u stanje grijeha, u stanje korupcije“. I upozorava da korupcija „nije čin, nego stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti… Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj tko dolazi izvana, primjećuje ustajali zrak.“ Korupcija se stalno konsolidira i samoopravdava.

Naglašavajući razliku između grijeha i korupcije, Papa navodi kako, dok se grešnik nada oprostu, korumpiran čovjek nema nade jer, upravo zbog osjećaja pobjede, ne osjeća da je u grijehu. Sveti Otac kaže da se grijeh oprašta, a da se korupcija ne može oprostiti jer se korumpiran čovjek „pred Bogom koji se ne umara opraštati uzdiže kao samodostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta“. Korumpiran čovjek „uvijek ima potrebu uspoređivati se s drugima koji djeluju dosljedno u vlastitomu životu, kako bi prikrio svoju nedosljednost, kako bi opravdao vlastito ponašanje“. Korumpiran čovjek, kada se uspoređuje, proglašava se sucem drugima, a kako bi se postavio kao sudac, nastoji se prikazati umjerenim. Kad zaprijeti raskrinkavanje njegove korumpiranosti, pravda se višim ciljevima.

Preobražaj srca i društva

Papa zna kako je pravljenje razlike između korupcije i grijeha vrlo osjetljivo pitanje, pa i opasno, ali navodi kako je razlika istinita. Korupcija je nešto teže od grijeha. „Čovjek može ponavljati grijeh, ali još uvijek ne biti korumpiran; no, istodobno, ponavljanje grijeha može voditi prema korupciji“… Korupcija napada politiku, gospodarstvo, društvo. Prijeti i Crkvi. Nažalost, konstatira iskreno papa Franjo, ni osobe posvećenog života nisu imune na korupciju. „Najgora je korupcija najboljih“, navodi Papa i upozorava na lažna blaga kojima se koruptivni hrane. Ističući da je korupcija teža od grijeha, kaže kako grešnik pokajanjem priznaje lažnost blaga, dok korumpiran čovjek skriva svoje pravo blago, ali na način da ga podastire u društvu, nastojeći ga učiniti društveno prihvatljivim.

Knjižica Korupcija – zlo našeg vremena namijenjena je, poručuje papa Franjo, kao pomoć ljudima da razumiju „opasnost od osobnog i društvenog kolapsa, koja se gnijezdi unutar korupcije“, a koja se ne događa tijekom noći. To je poziv za istinsko življenje kršćanstva te preobražaj srca i društva, koje Papa zaključuje pozivom: „Bit će dobro za nas da ponovimo jedni drugima: Grešnik da, korumpiran ne!“