Piše: Brane Vrbić

Prošlo je više od 150 godina od kada je Fjodor Mihajlovič Dostojevski napisao svoju božićnu priču. Vremena su letjela i mijenjala se, ali ova priča ima što reći i čovjeku današnjice. Priča je to koja u našim srcima unosi tugu, ali i sije sjeme obzirnosti, nade, vjere… Priča je to o životu malih, siromašnih i odbačenih i mjestu gdje će oni uživati vječnu sreću. Zar se i ovog Božića ova priča ne ponavlja za kršćane Bliskog istoga, Pakistana, Nigerije… A ni Zapad, u jednom drugom pogledu, ali s istim ishodom, nije pošteđen patnje tolikih zaboravljenih i odbačenih. Što se u osnovi zbilo u Betlehemu? Blaženu Djevicu Mariju i Sv. Josipa nitko nije primio među tople zidine betlehemskih domova. Siromašeni i odbačeni završavaju u spilji-štalici… I tu se zbiva rođenje Božjeg sina. S ljepotom tog prizora ni Betlehem, ni Herodova palača, ni sva raskoš Rima tog vremena nisu se mogli usporediti. Dostojevski je rekao: „Ljepota će spasiti svijet“ i mislio je upravo na Ljepotu rođenu u toj noći, na Isusa Krista.

Kratku priču Dječak s Kristom kiti božićno drvce Fjodor Mihajlovič Dostojevski napisao je 1876. i prvi put je objavljena u Dnevniku pisca te iste godine. Već prvi osvrti i kritike bili su iznimno pozitivni, a neki su je čak nazvali remek-djelom. Od 1885. do 1901. priča je izdana čak 22 puta.

Dječak s Kristom kiti božićno drvce

Dostojevski će napisati kako mu se čini da je priču izmislio, ali opet na tren mu se pričini da se priča i zbila na Božić, u nekom velikome gradu i po strašnoj hladnoći.

Dostojevski nas vodi u vlažan i hladan podrum jedne gostionice gdje se tek probudio šestogodišnji dječačić ili još mlađi. Dječačić je bio odjeven u skromni kaputić i drhtao je od studeni. Iz njegovih usta je izlazio zrak poput bijele pare. Sjedio je u kutu na sanduku i igrao se s tom „parom“ iz usta. Bio je silno gladan. Od zore je već nekoliko puta prilazio drvenom ležaju gdje je s glavom naslonjenom na zavežljaj ležala njegova bolesna majka.

Otkuda oni tu? Mora da je doputovala sa svojim dječačićem iz drugog grada i iznenada se razboljela. Vlasnicu prenoćišta su prije dva dana priveli u redarstveni ured. Stanari su se razišli uoči blagdana, a jedini koji je ostao, ležao je već dan i noć mrtav pijan! U dugom kutu sobe ječala je neka 80-godišnja starica koja je nekoć i negdje živjela kao dadilja, a sada je umirala sama, jaučući i mrmljajući prema dječačiću, pa se on bojao prići njezinu ležaju.

Dječačić se uspio napiti vode koju je našao u hodniku, ali ni mrvice kruha nije pronašao. Već je deseti put prilazio da probudi svoju majku. Bojao se tame: odavno je već pao mrak, a lampu nitko nije upalio. Opipao je mamino lice i začudio se što se ona uopće ne miče i što je hladna kao zid. „Jako je ovdje hladno“, pomislio je. Stajao je uz majčin ležaj nesvjesno držeći svoju ruku na ramenu pokojnice. Zatim je puhnuo u svoje prstiće da ih zagrije i napipavši na ležaju svoju staru kapu, polagano je, pipajući po mraku, izišao iz podruma. On bi i ranije krenuo iz podruma, ali se bojao velikoga psa koji je gore na stubištu cijeli dan zavijao pred nekim vratima. No, psa više nije bilo i dječak je izišao na ulicu.

Dragi Bože, kakav grad! Nikada takvo što nije vidio. Tamo, otkuda je stigao, noću je crna tmina – tek jedan fenjer na cijelu ulicu. Prozori niskih, drvenih kućica zatvaraju se škurama. Na ulici, čim se smrkne, nigdje nikoga. Svi se zatvaraju u kuće i samo se čuje zavijanje čopora pasa lutalica, stotine i tisuće ih zavijaju i laju cijelu noć.

Niz ulice

Ali je zato tamo bilo toplo i imao je što jesti, a ovdje, dragi Bože, da mu je sad nešto pojesti!... I kakva vreva i kakva buka ovdje vladaju. Kakva svjetla, i ljudi, i kočije, i zima, i mraz! Ledena para dizala se iz zadihanih vrelih nozdrva premorenih konja. Kroz snijeg konjske potkove udaraju o kamenje i svi se tako guraju… O, Bože… Tako bi mu prijao makar jedan komadić kruha i tako mu je odjednom hladno po prstićima. Pored njega je prošao redarstvenik, ali se okrenuo na stranu da ne pogleda dječačića.

„Evo opet jedna ulica, oh, kako je široka! Ovdje će me sigurno pregaziti! I kako svi viču, trče i jure kočijama, a svjetla, koliko svjetla!

Što je ovo? Uh, kako veliki prozor, a iza stakla soba, a u sobi drvce do stropa. To je bor, a na boru mnoštvo svjećica, mnoštvo zlatnih papirića i jabuka, a svuda oko njega lutkice i mali konjići. Po sobi trče djeca, lijepo odjevena, čista, smiju se i igraju se, jedu i piju.

Eno, ona djevojčica igra se s dječakom – kako je lijepa djevojčica! Evo, i glazba se čuje kroz prozor.“

Mališan gleda, čudi se, smiješi se, ali sad ga bole prstići i na nožicama, a na ručicama su mu već sasvim pomodrjeli i već se ne mogu savijati. Bole ga i kad miče njima. Dječačić osjeti kako ga jako bole prstići, zaplače i potrča dalje.

…I, evo, ponovno je pogledao kroz drugi prozor u jednu drugu sobu. I tamo su drvca, a na stolovima razni kolači od badema, crveni, žuti… Četiri bogate gospođe sjede, pa tko uđe, one mu daju kolače, a vrata se otvaraju svaki čas i s ulice ulazi gospoda.

Dječačić pohita, otvori vrata i uđe... Joj, kako su počele vikati na njega i mahati rukama! Jedna gospođa brzo mu je prišla i stavila u ruku kopejku, pa mu je otvorila vrata i izgurala ga na ulicu! Kako se uplašio! A kopejka mu je odmah ispala i otkotrljala se zveckajući niz stepenice. Nije mogao saviti svoje ozeble prstiće da zadrži kopejku.

Istrčao je dječačić na ulicu i pohitao sve brže i brže, a kamo, ni sam nije znao… Zaplakao bi, ali se bojao, i trčao je, trčao i puhao u ručice. Obuzimala ga je silna tuga jer se najednom osjetio tako usamljen i bilo mu je strašno… Odjednom... O, moj Bože! Što je ovo opet? Puno ljudi gleda i divi se. Iza staklenog izloga tri su male lutke, odjevene u crvene i zelene haljinice. Kao žive! Neki starac sjedi i svira violinu. Druga dva također stoje tu, drže male violine i u taktu mašu glavama. Jedan u drugoga gledaju, usne im se miču, govore, stvarno govore, samo se zbog stakla ništa ne čuje. Dječačić je u prvi mah pomislio da su starci živi, a onda je shvatio da su to lutke. Nasmijao se. Nikad prije nije vidio takve lutke, a nije znao ni da postoje! Htio je zaplakati, ali su mu osmijeh izmamile te čudne lutke.

Odjednom mu se učini da ga je netko straga zgrabio za kaputić. Veliki i bijesni dječak stajao je pored njega i iznenada ga je udario po glavi, zbacio mu kapu i udario ga nogom u potkoljenicu. Dječačić je pao na zemlju, ljudi povikaše, on pretrnu od straha, skoči i poče bježati, bježati… Odjednom se otkotrljao, ni sam ne zna gdje, ispod nekih vratnica u jedno dvorište. Skrio se iza naslaganih drva. „Ovdje me neće pronaći, a i mrak je.“ Čučnuo je i skupio se, ali nije mogao odagnati strah. Iznenada mu postade tako ugodno: ručice i nožice su ga prestale boljeti i bilo mu je tako toplo, kao pokraj ognjišta!...

On je među njima

Trgnuo se i sav zadrhtao: ah, on je to ovdje zaspao! „Kako je dobro tu spavati!“

„Odmorit ću se ovdje, pa ću opet poći pogledati one lutke“, pomislio je dječačić i osmijeh mu je ukrasio lice kada se sjetio lutaka. „Stvarno kao da su žive!…

I učini mu se da je nad njim njegova majka zapjevala pjesmu. „Mamice, ja spavam, ah, kako je ovdje lijepo spavati!“

„Hajdemo k meni, dječačiću moj, da kitimo bor“ – prozborio je netko tihim glasom. Pomislio je da je to njegova majka, ali ne, to nije bila ona. Tko ga je to zvao, nije vidio, ali netko se sagnuo prema njemu, zagrlio ga u tami, a on mu je pružio ruku…

I odjedanput… O, kakva svjetlost! O, kakvo drvce! Kao da i nije bor – on takvo drvce nikad nije vidio! Gdje je on to sad: sve blista, sve se sja, a svuda oko njega lutke. Ali ne, to su sve dječaci i djevojčice, samo tako blistavi. Svi oni trče oko njega, lete, svi ga ljube, primaju ga za ruke, nose sa sobom. I on sam leti i ugleda da ga gleda njegova majka i radosno mu se smiješi.

„Mamice! Mamice! Kako je lijepo ovdje, mama!“, dovikuje joj dječačić i opet se grli s djecom i želi im što prije ispričati o lutkicama u izlogu.

„Tko ste vi, dječaci? Tko ste vi, djevojčice?“, pita ih on smiješeći se i grleći ih. „Ovo je Kristovo drvce“, odgovaraju mu. „Na ovaj dan kod Isusa je uvijek bor za malu djecu koja tamo dolje nemaju svoje drvce.“

I doznao je da su svi ovi dječaci i djevojčice bili djeca kao i on, ali jedni su se smrznuli još u košaricama u kojima su ih ostavili na stubištima pred vratima petrogradskih službenika; druga su se ugušila kod dojilja koje je iznajmilo sirotište; treća su umrla na usahlim grudima svojih majki za vrijeme gladi; četvrta su se ugušila od smrada u vagonima trećeg razreda… Svi su oni sada ovdje, svi su anđeli, svi su kod Isusa i On je među njima, i pruža im ruke i blagoslivlja njih i njihove majke grješnice…

A majke te djece stoje sa strane i plaču. Svaka prepoznaje svojeg dječaka ili djevojčicu, a oni dolijeću i ljube ih, svojim ručicama otiru im suze i mole ih da ne plaču jer je njima tu tako lijepo…

Ujutro su ukućani iza složenih drva pronašli tjelašce zalutala i smrznuta dječaka… Pronašli su i njegovu majku… Ona je još prije njega umrla. Susreli su se kod Gospodina na Nebu…

Božić nas kroz ovu priču pita: Vidimo li i mi potrebite ovog Božića iz svoje okoline ili ćemo ih pustiti da se smrznu iza naslaga naše sebičnosti? Ne zaboravimo na riječi pape u miru Benedikta XVI.: „Granica između vremena prije Krista i poslije Krista nije crta razgraničenja u povijesti ili kalendaru, već je unutarnji znak koji prolazi kroz naše srce. Dokle god živimo u sebičnosti, dotle smo oni koji žive prije Krista.“