Piše: Brane Vrbić

Europa, osobito Europska unija, za milijune osoba iz zemalja Trećeg svijeta slika je obećanog raja. Mnogi će učiniti sve, riskirati život ili pasti u ruke trgovcima ljudima, da stignu na njezino tlo. Tako u najnovijem dokumentu austrijske tajne službe piše kako će Europu zapljusnuti novi migrantski val iz Afrike.

Procjene austrijske tajne službe govore kako je 15 milijuna ljudi spremno do 2020. krenuti na opasni put preko Sredozemlja da bi se dočepali Starog kontinenta. S obzirom na stalni priljev migranata morskim putem, nesigurnost u zemljama sjeverne Afrike (Libija, Tunis, Egipat…), te na Bliskom istoku, u sljedećem desetljeću bi prema Europi moglo migrirati između 20 do 40 milijuna osoba, procjene su pak koje se mogu čuti iz demografskih krugova. Apsolutna većina tih migranata nije politička, već jednostavno ekonomska. To su ljudi u potrazi za boljim životom. Taj val je izazvao već danas znatne demografske promjene na tlu Europske unije, ali i pokrenuo ozbiljne političke rasprave o pitanju migranata u Europi. Danas se sasvim jasno može uočiti i veliki val protumigrantskog raspoloženja u gotovo svim državama EU-a koji prijeti ozbiljnim političkim zaokretom s mogućim nesagledivim posljedicama po budućnost Starog kontinenta.

Pokretači

Cijeli taj veliki migrantski val pokrenuo je bivši američki predsjednik Barack Obama ratovima koje je poveo na području Libije i Sirije uz naslijeđeni rat s područja Iraka. Dobitnik Nobelove nagrade za mir – ironija ne može biti veća – zapravo je osoba koja je razorila stabilne režime koji su vladali relativno umjereno Sirijom i, istina, osebujno-diktatorski Libijom. No ništa bolji režim recimo nije ni u Saudijskoj Arabiji, dapače, i puno je nehumaniji, o demokraciji se ne može ni govoriti, nego u dvije spomenute države. Činjenica je da su demokracija i islam nespojivi pojmovi. Danas su Sirija, Libija i Irak ruševine i mjesto jezivih ratnih stradanja. Sirija je bila primjer najsekulariziranije države islamskog svijeta, sa solidnim gospodarstvom i razinom uvjeta za život, država gdje su stoljećima bile prisutne i kršćanske zajednice i druge manjine... Pogledajmo danas što je tim manjinskim zajednicama učinila teroristička organizacija Islamska država: nebrojeni i stravični zločini te zatiranje svakog spomena na njih. Sirija je bila i država koja nije imala nikakvog duga prema Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Što se gospodarstva tiče slično je stanje, čak i bolje, bilo u Libiji. Tu se privodio kraju jedan nevjerojatni podvig dovođenja vode velikom podzemnom rijekom s obronaka afričkog gorja do Sredozemlja, a svaki novi bračni par od države je kao dar dobivao stan. Postoje prihvaćene politološke analize o interesu pet velikih naftnih tvrtki da se razori Libija.

U te dvije države umjesto izvoza demokracije, što je od samog početka bila nemoguća misija kako smo već obrazložili, Obamina je vlast izvezla neviđena stradanja i u mnogim područjima tih zemalja ustoličila najokrutniju terorističku organizaciju koju je moderni svijet upoznao.

Poslije Obamina razaranja tih država na scenu je stupila Angela Merkel, njemačka kancelarka, koja je pozvala izbjeglice da krenu put Njemačke i Europe. Na prvi mah se moglo učiniti da se radilo o humanom, individualnom pozivu, ali danas je razvidno da su u igri bili neki drugi planovi koji bi trebali u konačnici u potpunosti promijeniti kulturološko-religijsku sliku Starog kontinenta. Nije to nikakva teorija zavjere, već su to činjenice. Dok se ranije smatralo da će zapadne zemlje u potrazi za novom radnom snagom biti okrenute prema istoku Europe, recimo Ukrajini, ili Južnoj Americi, odjedanput je u Europu pripuštena milijunska rijeka osoba kojima je europska kultura nepoznanica i čak vrlo često apsolutno neprihvatljiva i ljudi koji su u većini pristalice života po šerijatskom zakonu. Zar to nije pokušaj generiranja novih sukoba i pokušaj zatiranja kulture jednog podneblja?

Mračni centri moći

Dvojac Obama-Merkel ništa nije radio slučajno. Neki mračni centri svjetske moći očito su imali spremljen plan kako izbrisati sliku stare Europe. U sve su bili upregnuti vodeći mediji koji su stvarali privid stvarnosti kakav nije postojao. Milijunska rijeka mlađih muškaraca, više od 90%, od kojih je veliki dio uopće nije bio iz Iraka i Sirije (već iz Afganistana, Turske, Pakistana, Etiopije, Nigerije, Tunisa, Maroka i brojnih drugih afričkih i bliskoistočnih država koji uopće nisu države u ratnim sukobima) 2015. godine nahrupila je u Europu. Samo je u Njemačku pristiglo te godine oko 1,1 milijuna osoba. Njemačka javna televizija se morala naknadno ispričati da je sudjelovala u izgradnji lažne slike o migrantima jer je prikazivala sliku koja je sugerirala da je uglavnom riječ o obiteljima s djecom koje su činile tek neznatan dio te izbjegličke rijeke. I drugi put se sve ponovilo i uslijedila je još jedna isprika njemačke javne televizije, kada je javnost te zemlje bila šokirana razmjerima seksualnih napada i pokušajem njihova prikrivanja tijekom Nove godine (2015./2016.) od Kölna do Berlina koji su počinili migranti. 

Čelnici zapadnog svijeta nisu učinili ništa da migrantski val zaustave tamo gdje je i pokrenut, da se otklone glavni uzroci tog stanja. Još jedna jasna potvrda da to nije bio ni interes, ni cilj. Zna li danas netko za plan pomoći siromašnim afričkim državama ili sustavan plan pomoći za razorena bliskoistočna društva? Takvo što ne postoji

O cijeloj seriji terorističkih napada koji su potresli Europu od Pariza, preko Nice do Berlina u koje su redovito bili uključeni, odnosno počinitelji, osobe koje su došle preko Turske u Europu, i nad kojim nije bilo nikakve sigurnosne provjere, bolje je i ne govoriti. Podsjetimo da su libanonske vlasti ustvrdile da je u tom valu bar 2% pripadnika i simpatizera Islamske države. Dokumenti s originalnim sirijskim ili iračkim pečatima i dan danas se uredno kupuju nadomak središta Istanbula. Tko će na kraju ustanoviti tko je od migranata i sa sirijskim i iračkim dokumentima upravo iz tih država? Nitko. „Naputak“ o lažnom predstavljanju migrantske krize slijedili su i gotovo svi hrvatski mediji u doba vladavine Josipovića i Milanovića. Uz sve razumijevanja za patnje nedužnih civila, za njihovo stradanje, groteskno je bilo gledati rijeke mladića koje su krenuli put Europe i izvješća hrvatskih velikih medija o tim „stradalnicima“, a da nitko nije prezentirao bar osnovne podatke: koliko je to osoba, kojeg  su spola, iz kojih država dolaze, tko od njih može dokazati papirima svoje podrijetlo, tko ne, gdje su u toj cijeloj priči žene i djeca…. 

Prilika

I naravno, čelnici zapadnog svijeta nisu učinili ništa da taj migrantski val zaustave tamo gdje je i pokrenut, da se otklone glavni uzroci tog stanja. Još jedna jasna potvrda da to nije bio ni interes, ni cilj. Zna li danas netko za plan pomoći siromašnim afričkim državama ili sustavan plan pomoći za razorena bliskoistočna društva? Takvo što ne postoji. Zato je odlazak Obame, a za nadati se i Angele Merkel, dobra vijest i za Bliski istok, i za Afriku, i za Europu. Možda je to istinska šansa da se donese mir na ta ratna područja, da se ta područja ekonomski i politički stabiliziraju, da se otkloni velik dio problema i zaustaviti val migracija koji može izazvati nesagledive negativne posljedice. Zbog toga i pobjeda Donalda Trumpa daje bar malu nadu da bi se neki novi potezi mogli očekivati u međunarodnim odnosima. Da je pobijedila Hillary Clinton, o tome ne bi moglo biti ni riječi.

Iz Austrije koju smo spomenuli na samom početku teksta, poručili su da se europski program za migrante temelji na tomu da je dosadašnja praksa individualnog pristupa svake države EU s migrantima dovela do kaosa i da su u Europu došli većinom oni koji nemaju pravo na azil. Ljudi kojima je život stvarno ugrožen nisu mogli skupiti ogroman novac da bi platili krijumčare ljudima koji su na dosadašnjoj azilantskoj politici EU najviše profitirali. Na istom tragu kao Austrija je i Bavarska. I Bavarci su zatražili određivanje gornje granice za broj migranata, ali i plan da se sve migrante koje se zatekne u Sredozemlju odmah vraća u Afriku. Vladajući bavarski CSU postavio je kancelarki Merkel ultimatum: ili će odrediti 200 000 azilanata kao gornju granicu koju Njemačka može godišnje primiti ili CSU izlazi iz koalicije s CDU-om. U tom slučaju došlo bi do gubitka vlasti CDU-a, a CSU bi mogao koalirati s desničarskom i protumigrantskom Alternativom za Njemačku (AfD) koja bilježi strelovit uspon, osobito u istočnim dijelovima države. Sama Merkel još uvijek izbjegava u potpunosti priznati pogubne učinke politike prema migrantima koju je vodila. Od samog početka tom migrantskom kaosu i toj migrantskoj politici jasno su se usprotivile: Mađarska, Poljska, Slovačka i Češka.

EU u brojkama

Kako danas Europska unija izgleda u brojkama? Broj stanovnika Europske unije u 2016. procijenjen bio je na 510,1 milijun stanovnika (računajući i Veliku Britaniju), što je za dva milijuna više nego prethodne godine, podaci su Europskog statističkog ureda – Eurostata. Tijekom 2015. u Europskoj uniji rođeno je 5,1 milijuna djece, ali je više od 5,2 milijuna ljudi umrlo, što znači da je EU prvi put u povijesti zabilježila negativan prirodni prirast. Najviše stanovnika imaju Njemačka (82,2 milijuna), Francuska (66,7 milijuna), Velika Britanija (65,3) i Italija (60,7 milijuna). Te četiri zemlje dom su za više od pola stanovnika EU-a. Hrvatska po procjeni Eurostata ima 4,19 milijuna stanovnika i čini 0,8 Posto populacije Unije.

Broj stanovnika povećan je u 17 zemalja Unije, najviše u Luksemburgu (23,3 stanovnika više na tisuću), Austriji (14,4 promila), Njemačkoj (11,8), Malti (11,7) i Švedskoj (10,6 promila). Najveći pad stanovništva bio je u Litvi (11,3 promila), Latviji (8,7 promila), Hrvatskoj (8,2), Bugarskoj (6,7) i Grčkoj (6 promila). U Europskoj uniji 2015. godine živjelo je gotovo 27 milijuna ljudi starih 80 ili više godina, sedam milijuna više nego deset godina ranije.

Ukupno 34,3 milijuna osoba rođenih izvan skupine država EU-28 živjelo je u državama članicama EU-a 1. siječnja 2015., a 18,5 milijuna osoba boravilo je u državi članici EU-a u kojoj su se nisu rodili. Jedino je u Mađarskoj, Irskoj, Luksemburgu, Slovačkoj i Cipru broj osoba rođenih u drugim državama članicama EU-a bio veći od broja osoba rođenih izvan EU-28. U apsolutnim vrijednostima, najveći broj stranih državljana koji su živjeli u državama članicama EU-a 1. siječnja 2015. zabilježen je u Njemačkoj (7,5 milijuna osoba), Ujedinjenom Kraljevstvu (5,4 milijuna), Italiji (5,0 milijuna), Španjolskoj (4,5 milijuna) i Francuskoj (4,4 milijuna). Poslije izbjegličkog vala ti podaci su se sasvim sigurno još više promijenjeni. Strani državljani u tih pet država članica zajedno su činili 76 % ukupnog broja stranih državljana koji žive u svim državama članicama EU-a…

Za kraj, vratimo se migracijskom valu pokrenutom prema Europi i ponovimo riječi uglednog hrvatskog demografa prof. dr. Anđelka Akrapa: „Sve pokazuje da su ove migracije, po svemu sudeći, dio scenarija koji se ipak kontrolira, bez obzira na to što se nastoji prikazati kao stihijski bijeg od rata.“