Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Gilbert Keith Chesterton, engleski književnik, pjesnik, filozof, novinar, kršćanski apologet, poznati obraćenik na katoličanstvo, u svom djelu Uzimajući sve u obzir, prije 114 godina napisao je: „Nema opasnije ili odvratnije navike od slavljenja Božića prije nego što on dođe.“  Chesterton kao da je prorokovao za naše doba. „Radost bez razloga“ još je jedna njegova rečenica koja kao da je najavljivala što sutrašnjica donosi. Svjedoci smo da se Božić u zadnjim desetljećima pokušava u potpunosti pretvoriti u jedan komercijalni praznik čije se puno značenje teži ako ne u potpunosti zatomiti, a ono barem prekriti s puno nevažnih naslaga i detalja koje čovjeka današnjice sve više udaljavaju od smisla iskonskog blagdana. A preduvjet za to je da vrijeme došašća nestane ili u potpunosti izgubi svoj smisao.

Što je bit došašća? „Riječ došašće označava dolazak ili prisutnost. U drevna je vremena označavala posjet kralja ili cara u neku pokrajinu; u kršćanskom se govoru odnosi na Božji dolazak, na njegovu prisutnost u svijetu. To otajstvo posvema zahvaća svemir i povijest, a vrhunci su mu u prvom i drugom dolasku Isusa Krista, prvi je utjelovljenje, a drugi je slavni dolazak na svršetku vremena“, rekao je jednom zgodom papa Benedikt XVI.

Potpuno su različito doživjeli svoje posljednje došašće. Sartreove posljednje riječi bile su: „Ja nisam uspio.“ Što se pak tiče Maurrasa, koji je postao gluh kao tinejdžer, rekao je liječniku na svojoj postelji: „Napokon čujem da netko dolazi.“

U svom nagovoru u predbožićno vrijeme 2006. posebno je naglasio: „…Pitanje je, međutim, sljedeće: Iščekuje li čovječanstvo našega vremena još uvijek Spasitelja? Izgleda da mnogi gledaju na Boga kao na nešto izvan svoga zanimanja. Čini se kao da im On ne treba; žive kao da ne postoji i, još gore, kao da je On neka 'prepreka' koju valja ukloniti da bi čovjek ostvario sebe sama. Čak i među vjernicima – sigurni smo u to – neki dopuštaju da ih privuku zamamne varke te ih odvuku prema pogrješnim naucima koji pružaju iluzorne prečice za postizanje sreće. Pa ipak, i uz svoje protivštine, tjeskobe i tragedije, a možda i upravo zbog njih, čovječanstvo danas traži put obnove, spasenja, traži Spasitelja i iščekuje, ponekad i nesvjesno, dolazak Gospodina koji će obnoviti svijet i naš život, dolazak Krista, jedinoga istinskoga Otkupitelja čovjeka, čitavog čovjeka. Naravno, lažni proroci nastavljaju predlagati 'jeftino' spasenje koje uvijek dovodi do rađanja gorkih razočaranja. Upravo povijest posljednjih 50 godina pokazuje potragu za nekim 'jeftinim' Spasiteljem te donosi na vidjelo sva razočaranja koja su iz toga proizišla. Zadatak je nas kršćana širiti, svjedočanstvom života, istinu o Božiću, što je Krist donosi svakom muškarcu i ženi dobre volje. Rodivši se u siromaštvu jaslica, Isus dolazi svima podariti onu radost i onaj mir koji jedini mogu ispuniti iščekivanje ljudske duše.

No, kako se pripraviti za otvaranje srca Gospodinu koji dolazi? Duhovni stav budna iščekivanja i molitve ostaje temeljna značajka kršćanina u ovo vrijeme došašća. To je stav koji obilježava osobe onoga vremena: Zahariju i Elizabetu, pastire, Mudrace, jednostavan i ponizan narod. Osobito iščekivanje Marije i Josipa! Ovi posljednji, više od bilo koga drugoga, osobno su iskusili brigu i strah zbog Djetešca koje se imalo roditi. Nije teško zamisliti kako su proveli posljednje dane, u očekivanju da prime novorođenoga u svoj zagrljaj. Neka njihov stav bude i naš, draga braćo i sestre! Poslušajmo u tom smislu pouku već spomenutoga Maksima, torinskoga biskupa: 'Dok se spremamo prihvatiti Gospodinovo rođenje, odjenimo čisto odijelo, bez mrlje. Govorim o odijelu duše, ne o odijelu tijela. Uresimo se haljinama od svile, ali svetim djelima! Raskošna odijela mogu pokriti udove, ali ne krase savjest…'“

Ne možemo pobjeći od stvarnosti u kojoj čovjek (većina ljudi na Zapadu) današnjice živi. Puno rada, malo slobodna vremena, veliki broj obveza kroz cijeli dan i tjedan… I stiglo je došašće. Božić je na pragu. Kako se pripremiti za Božić u toj gomili obveza i termina? Kako dati puni smisao došašću? Mnogi vjernici kažu da jednostavno ne uspijevaju u tome usprkos svojoj želji i dobroj nakani. Dva odlomka iz jednoga Angelusa pokojnog pape Benedikta XVI. nam tu mogu itekako pomoći. 

„Iščekivanje ili čekanje jest dimenzija koja protječe kroz našu čitavu osobnu, obiteljsku i društvenu egzistenciju. Iščekivanje je prisutno u tisućama situacija, od onih najmanjih i najbanalnijih, pa do onih najvažnijih koje uključuju čitavo naše biće, našu najdublju nutrinu. Među tim situacijama možemo promišljati o djetetu koje iščekuju muž i žena; o čekanju na rođaka ili prijatelja koji nam dolazi u posjet izdaleka; promišljajmo o mladoj osobi koja čeka rezultate veoma važna ispita ili ishod razgovora za posao; promišljajmo o svojim najbliskijim odnosima, kada čekamo kada ćemo se susresti s voljenom osobom, kada čekamo odgovor na pismo, ili da netko prihvati oproštenje… Mogli bismo reći da je čovjek živ dokle god čeka, dokle god je u njegovu srcu živa nada. Po tim se iščekivanjima čovjek prepoznaje: naša se moralna i duhovna veličina može procijeniti prema onome na što čekamo, prema onome čemu se nadamo.

Tako se svatko od nas može zapitati, naročito u ovo vrijeme priprave za Božić: Što ja čekam? Za čime u ovome trenutku mojega života čezne moje srce? To se isto pitanje može postaviti na razini obitelji, zajednice, naroda. Što to svi mi zajedno čekamo? Što ujedinjuje naše težnje, što ih povezuje? U vremenu prije Isusova rođenja u Izraelu je iščekivanje Mesije bilo veoma intenzivno – to jest, iščekivanje Pomazanika, potomka kralja Davida, koji će konačno osloboditi ljude od svakoga oblika moralnoga i političkoga ropstva te utemeljiti kraljevstvo Božje. No, nitko nije mogao ni zamisliti da će Mesiju roditi skromna djevojka poput Marije, zaručnica krjeposna čovjeka Josipa. Ni ona sama nije to mogla zamisliti, no ipak je iščekivanje Spasitelja u njezinu srcu bilo tako veliko, i njezina vjera i nada bile su tako žarke, da je On u njoj mogao pronaći dostojnu majku. Usto, sam Bog ju je pripremio prije svih vremena. Postoji tajanstveno poklapanje između čekanja Božjega i čekanja Marijina, Marije, toga stvorenja 'puna milosti', posve otvorena planu Svevišnjega, Boga koji ljubi. Učimo od nje, žene došašća, kako svoje svakodnevne aktivnosti činiti s novim duhom, s osjećajem duboka iščekivanja koje može ispuniti samo Bog.“

Potpuno su različito doživjeli svoje posljednje došašće. Sartreove posljednje riječi bile su: „Ja nisam uspio.“ Što se pak tiče Maurrasa, koji je postao gluh kao tinejdžer, rekao je liječniku na svojoj postelji: „Napokon čujem da netko dolazi.“

Iščekivanje i mogućnost nemogućeg jasna su poruka ovih riječi. Sve to možemo pronaći i doživjeti i u ovom došašću… Za početak trebamo u svakom danu odvojiti barem 10 - 15 minuta (a to može svatko) kada ćemo se zapitati koga i što iščekujemo u ovom došašću. Neka to bude početak. Idućeg došašća pokušajmo učiniti i korak više. Kamo sreće da možemo i sada već duže moliti, stizati na zornice ili barem ponekada na dnevne mise… Kamo sreće da možemo dio našeg vremena odvojiti za najpotrebnije: bolesne, napuštene, odbačene, siromašne… Služiti u poniznosti. I ono najvažnije: nositi ljubav u srcu za naše bližnje, za druge.

Došašće je važno i milosno vrijeme kada Gospodina možemo moliti i za naše osobne potrebe i nakane. Stari kršćanski pisci su znali reći da je to posebno blagoslovljeno vrijeme kada Bog obilato dijeli razne milosti i darove…

Koliko god došašća doživimo u svom životu, posljednje došašće bit će ono za koje smo se kroz sve prijašnje advente pripremali. Zorno o tome govori primjer završetka ovozemaljskog životnog puta dvojice poznatih filozofa i književnika. Jedan od njih je filozof, književnik, ateist i vatreni pobornik komunističkih ideja Jean-Paul Sartre (njegova poznata protukršćanska izreka – „Pakao, to su drugi“), a drugi je njegov suvremenik, politički filozof Charles Maurras koji je isto tako bio u potpunosti okrenuo leđa Bogu, priklonio se pronacističkom Vichyjevskom režimu, ali se pred kraj života vratio katoličkoj vjeri. Potpuno različito su doživjeli svoje posljednje došašće. Sartreove posljednje riječi bile su: „Ja nisam uspio.“ Što se pak tiče Maurrasa, koji je postao gluh kao tinejdžer, rekao je liječniku na svojoj postelji: "Napokon čujem da netko dolazi".

Bez molitve nema ni došašća. Možda nam već ovog došašća bude na pomoći molitva koju je Benedikt XVI. napisao početkom došašća 2007.: „O Marijo, Djevice iščekivanja i Majko nade, oživi duh došašća u čitavoj svojoj Crkvi kako bi čitavo čovječanstvo moglo iznova započeti svoj put prema Betlehemu od kuda i potječe te da nas Mlado sunce s visine još jednom pohodi, Krist, Gospodin naš. Amen.“