Piše: Brane Vrbić

Šokantna i gotovo nevjerojatna. Vijest stoljeća. A odgođeni prijenos (ne prevažnih događaja) iz Vatikana, na kojemu je objavljena, pratilo je tek pet novinara…
Papa Benedikt XVI. kazao je, čitajući tekst na latinskom jeziku, da se povlači. Već 28. veljače, navečer, odreknuće je postalo stvarnost. Zbunjenost je tih dana bila prisutna posvuda, pa i u samoj Crkvi. Puno je pitanja ostalo lebdjeti u zraku. Sličnih primjera dragovoljnog odstupanja gotovo da nije bilo u povijesti Crkve. Povjesničari su pronašli najbliži primjer u XIII. stoljeću. Te se 1294. godine papa, danas svetac Celestin V., povukao. U ljeto 1294. Petrova stolica je bila bez nasljednika više od dvije godine. Kardinali se nikako nisu mogli dogovoriti koga izabrati... Petar da Morroneo, 80-godišnji redovnik, poznat po svojoj asketskoj disciplini i pustinjačkom životu, pisao je kardinalima okupljenim na konklavama, upozoravajući ih da će se, ako ne obave dužnost i ne izaberu papu, suočiti s Božjim gnjevom. Ne ulazeći u sve povijesne detalje i prijepore, 5. srpnja upravo njega, pustinjaka s Monte Morronea, izabraše za novog papu. Šest desetljeća monaškoga i pustinjačkog života ostavilo ga je nespremna upravljati Crkvom u tim zahtjevnim vremenima… Nakon samo pet mjeseci Sveti Celestin se odrekao papinske službe.

Smije se otići samo ako nitko ne zahtijeva
Tek poslije vijesti o odreknuću nekoliko novinara koji su redovito pratili papu Benedikta XVI. prisjetilo se da se 29. travnja 2009. zaustavio u Aquilli, u Italiji te je posjetio grob skoro nepoznatog srednjovjekovnoga pape Sv. Celestina V. Nakon kratke molitve, ostavio je svoj palij, simbol njegova biskupskoga autoriteta kao biskupa Rima, na vrh Celestinova groba. Petnaest mjeseci kasnije, 4. srpnja 2010., Benedikt XVI. je ponovno skrenuo s puta, ovaj put posjetiti katedralu u Sulmoni, nedaleko od Rima, da se moli u njoj pred relikvijama ovog istog sveca, Celestina V. Ipak, oba događaja prošla su neprimijećeno, ali danas jasno ukazuju da je samom činu odreknuća prethodila dugogodišnja molitva i promišljanje. Sam će papa Ratzinger kazati da je odluka dozrela u ljeto 2012.

No i do dandanas puno se govori o tom činu i unutar Crkve i u svjetovnim medijima. Danas se svi slažu da je za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. Crkva bila izložena ogromnim udarcima. Dijelom zbog mržnje usmjerene protiv nje, dijelom zbog grijeha svojih članova. Bio je to pontifex koji je morao na svojim leđima izdržati strašne skandale pedofilije, sporost provedbe potrebnih promjena u samom Vatikanu, nagomilane probleme s poslovanjem financijskih vatikanskih ustanova, afere s krađom privatnih dopisa (Vatileaks), nažalost i neke udare iz redova same Crkve, svakodnevne navale neprijateljskih medija i udruga prije svega na moralni nauk Crkve… Teško breme je od 2005. do 2013. nosio papa Ratzinger, ali na sve te velike probleme i izazove uspješno je odgovorio.

O odreknuću se najviše moglo doznati od njega samog. Na sam dan kada je pročitao vijest o povlačenju posebno je istaknuo: „Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu.“ U knjizi-intervjuu Posljednji razgovori govoreći o tome istaknuo je da nije bilo govora ni o kakvom pritisku, ucjeni ili nekom velikom razočarenju, već da je to bila slobodna odluka. „Nikada se ne smije otići ako je to bježanje od nečega. Nikada se ne smije popustiti zbog pritiska. Smije se otići samo ako nitko ne zahtijeva. A u moje vrijeme to nije nitko zahtijevao“, kazao je u razgovoru s Peterom Seewaldom. I to je nesumnjivo istina. No pitanje koje ostaje neizrečeno glasi: Što je najviše iscrpilo papu Benedikta? Oko toga mediji i danas spekuliraju. Tu se rađaju i nove priče.

Hodočasnik prema domu
Od veljače 2013. papa u miru Benedikt XVI. nije posve „zanijemio“. Njegove javne izjave nisu česte, no „dolaze“ svakih nekoliko mjeseci i vrlo se pozorno prate. Posljednja je objavljena početkom veljače kada je Papa u miru odgovorio brojnim čitateljima talijanskoga dnevnika Corriere della Sera koji su se raspitivali za njegovo zdravlje. „…Dirnulo me to što brojni čitatelji Vašega dnevnika žele znati kako provodim ovo posljednje razdoblje svojega života. Što se toga tiče mogu samo reći da sam, uz polagano slabljenje tjelesne snage, u svojoj nutrini  hodočastim prema Domu...“ Prošle godine je na pokopu njegova prijatelja kardinala Joachima Meisnera pročitana njegova oproštajna poruka, a napisao je i uvod u novu knjigu kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, nekadašnjeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere…

Otac Raymond J. de Souza, koji piše za brojne katoličke medije na američkom kontinentu, nedavno je u svom osvrtu o odreknuću Benedikta XVI. naglasio: „Benedikta ćemo se sjećati sa zahvalnošću i divljenjem zbog njegove dugogodišnje službe Crkvi. Mnogo toga je dao unatoč svojoj želji da živi skriveni život svećenika-učenjaka. Sve to ogromno dobro koje je učinio nastavit će donositi plodove. No, njegova odluka o odreknuću zauzet će prvo mjesto u procjeni njegove ostavštine. Kardinal Ratzinger je smatrao da Duh Sveti ima uglavnom obrambenu ulogu u izboru papa – to jest, da izbor pape nije nužno Božja volja, ali jest Kristovo obećanja koje kaže da taj izbor neće Crkvu gurnuti u propast. Čini se da je isti pristup držao prikladnim i pri odluci o odreknuću. Da je taj sveti čovjek bio potpuno iskren, to je bez sumnje. Da je to bila Božja volja, nije jasno pokazano i čini se danas manje vjerojatno nego tada.“

Danas Crkva prolazi kroz vrlo turbulentno vrijeme. Postsinodalna apostolska pobudnica pape Franje, Amoris Laetitia izazvala je i izaziva mnogo rasprava. Sve se, ukratko, svodi na mogućnost primanja pričesti za crkveno vjenčane osobe u novom civilnom braku. Biskupi Argentine, Malte, Njemačke idu u jednom novom pravcu tumačenja, dok pak biskupi Poljske ili znatan dio američkih i afričkih biskupa zauzima drugu stranu koja kaže da su o tom pitanju Isus Krist i Crkva sve odavno rekli. Od biskupa iz hrvatskog naroda jedini se javno očitovao mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić koji je kazao da se ništa u disciplini Crkve po tom pitanju ne mijenja. Četvorica kardinala zbog toga su uputili i Dubiau – pet pitanja svetom ocu Franji…

Očito je da se u posljednje vrijeme s mnogih katoličkih adresa, pogotovo u zapadnom svijetu, upućuju zahtjevi za promjenom moralnog nauka Crkve. Traži se pored spomenute mogućnosti pričesti ponovno vjenčanim i dopuštenje uporabe kontracepcije, blagoslov za istospolne parove, ponovno se čuju glasovi i o ređenju žena… I to sve dolazi i iz katoličkih, nažalost često i „visokih krugova“. Prisjećam se jedne zgode kada je kontroverzni učenjak (kojemu je odavno zabranjeno podučavati na katoličkim sveučilištima) Hans Küng održao predavanje u kojemu se po svojoj staroj navadi zalagao za „modernizaciju“ Katoličke Crkve; u kojemu je uglavnom podržavao već nabrojane stvari. Za riječ se javio jedan slušatelj i upitao ga želi li on uništenje Katoličke Crkve. Dodao je da je protestantski pastor iz Skandinavije i da su u njegovoj Crkvi unijeli sve te „inovacije“. Umjesto procvata, danas su njihove crkve skoro potpuno prazne. Mrtve.

Crkva danas treba novih svetaca
Zato se ovdje dobro prisjetiti jednog odlomka iz knjige-intervjua iz 1985. godine kada je tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger razgovarao s poznatim katoličkim novinarom i piscem Vittorijom Messorijem. Odlomak od prije 33 godine kao da se bavi današnjim, nametnutim raspravama… U knjizi Razgovor o vjeri (Verbum) kardinal Ratzinger govorio je već tada o dramatičnom scenariju etike u liberalno-radikalnom, „bogatom“ društvu i kako na sve to reagira  katolička moralna teologija. „Sada već vladajući mentalitet napada same temelje morala Crkve koja ‒ primjećuje ‒ ako ostane vjerna samoj sebi, riskira da postane zastarjelo, omraženo strano tijelo. Kako bi pokušali dokazati svoj 'kredibilitet', zapadni moralisti se nalaze pred alternativom: čini im se da moraju izabrati između razmimoilaženja s društvom ili s Učiteljstvom…“ Budući Papa je već tada upozorio da se mnogi upinju pronaći teorije i sustave „koji omogućuju kompromis između katoličkog morala i vladajućih shvaćanja“. Dodao je da taj rastući jaz između Učiteljstva i „novih“ moralnih teologija uzrokuje razorne posljedice. „Evo dakle teške alternative: ili će Crkva doći do dogovora, kompromisa s vrednotama prihvaćenim od društva kojemu želi nastaviti služiti, ili će pak odlučiti ostati vjerna vlastitim vrijednostima (a koje su, po njezinu shvaćanju, one koje brane čovjeka u njegovim dubokim potrebama) te se na taj način nalaziti u nesuglasju s društvom.“ Kardinal želi konstatirati da je „danas ozračje moralne teologije postalo glavno mjesto napetosti između Učiteljstva i teologa, osobito zbog toga što se ovdje jasno uočavaju posljedice“. „Mogao bih navesti pojedina nastojanja: ponekad predbračni odnosi bivaju opravdani, barem u pojedinim uvjetima; masturbacija se predstavlja kao normalan fenomen u mladenačkom odrastanju; uvijek nanovo se zahtijeva pripuštanje rastavljenih i ponovo vjenčanih sakramentima; čini se da feminizam, čak i onaj radikalni, naočigled napreduje u Crkvi, osobito u pojedinim ženskim redovničkim zajednicama… Čak su s obzirom i na problem homoseksualnosti na djelu pokušaji opravdavanja: dogodilo se čak da su biskupi ‒ zbog nedostatne informiranosti, ali i zbog osjećaja krivnje katolika prema 'potlačenoj manjini' ‒ stavili homoseksualcima crkve na raspolaganje za njihove manifestacije. Potom, spomenimo i slučaj Humanae Vitae, enciklike Pavla VI. koja potvrđuje 'ne' kontracepciji i koja nije bila shvaćena te je, štoviše, bila manje-više otvoreno odbacivana od širokih crkvenih krugova“.

U istoj knjizi dotaknuto je i pitanje reforme ‒ što je potrebno Crkvi u današnjem svijetu. Tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere je kazao: „Moramo uvijek imati na pameti da Crkva nije naša nego Njegova. Dakle 'reforme' i 'obnavljanje' – premda uvijek dužni – ne mogu se razriješiti u našem marljivom radu po kojem bismo podigli nove, profinjene strukture. Najviše što se može ostvariti od sličnog posla je 'naša' Crkva, po našoj mjeri; ona čak može biti i zanimljiva, ali sama; nije po tome prava Crkva – ona koja nas podržava u vjeri i daje nam sakramentalni život. Želim reći da je ono što mi možemo učiniti beskonačno lošije od onoga što On čini. Dakle, prava 'reforma' ne znači truditi se podići novi izgled, ali (suprotno od onoga što misle pojedine ekleziologije) prava 'reforma' znači raditi u tolikoj mogućoj mjeri da nestane sve naše tako da se bolje pojavi ono što je Njegovo, Kristovo. To je istina koju su dobro upoznali sveci: koji su, ustvari, obnovili Crkvu u dubinu ne pripremajući unaprijed planove za nove strukture, nego obnavljajući sami sebe. Već sam kazao, ali ne može se nikada dovoljno naglasiti: ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi kako bi odgovorila potrebama čovjeka.“

Koliko je puta i Sv. Ivan Pavao II. ponovio: „Crkva danas ne treba novih reformatora. Crkva danas treba novih svetaca.“