Ni mudrosti, ni dobre volje, ni želje


Koliko je potrebno političke i ljudske mudrosti, koliko je potrebno vremena da bi se izgradili dobri međuetnički odnosi u državama i društvima koji su izišli ne tako davno iz konfliktnih situacija…

Piše: Brane Vrbić

Potrebno je i puno mudrosti i dugo vremena. Kada se danas pogleda na situaciju u BiH, vidi se da ni mudrosti, ni dobre volje, pa, na kraju očito, ni želje za tim nema.

Država, odnosno protektorat, koju su kreirale velike sile u Daytonu guši se u tisuću i jednom problemu. Višeetnička i višereligijska društva nikada svoje probleme ne mogu riješiti preko noći. Brojni su primjeri koji to potvrđuju. No, treba kazati da ne postoji nerješiv problem.

„Društvo i obitelj nalik su na palaču; ako palači oduzmeš jedan temeljni kamen, onda se sve počne urušavati“, kaže Talmud. Tome zorno svjedočimo u BiH. Ako se pozorno prati medijski prostor u BiH, uočljiva je posebice snažna protuhrvatska kampanja. Ta jaka političko-medijska kampanja usmjerena je i na Republiku Hrvatsku i na Hrvate u BiH. Očito je i njezino izvorište: vodeći bošnjački političari i stranke uz asistenciju sekundanata – pojedinih probošnjačkih političara.

Dovoljno se zadržati na zadnjih šest mjeseci i podsjetiti na nekoliko najuočljivijih slučajeva koji su punili stranice i minute udarnog medijskog prostora u BiH. U svima njima su Hrvatska, njezini vodeći dužnosnici, ali i Hrvati u BiH pokušani prikazati u „crnoj boji“, iako ti medijski napisi u stvarnosti nisu imali gotovo nikakvo činjenično uporište. Dakle neistine, laži, interpretacije… pokušale su se prikazati kao neporecive istine. Jedanput se može dogoditi nesporazum, dva puta teško, treći put to više nije slučajnost.

Uskopaljski poučak

Zadnji takav slučaj zbio se u Uskoplju – Gornjem Vakufu. Osvanuli su početkom kolovoza grafiti puni otrova i mržnje na kućama i automobilima tamošnjih Bošnjaka. To je zapravo priča u kojoj je sublimirana sva ta protuhrvatska kampanja. Jedan 32-godišnji Bošnjak je htio dati svoj obol svemu tome i pružiti još jedan dokaz protiv „fašistoidnih“ bosanskohercegovačkih Hrvata. Izvjesni Adis Pokvić je u naselju Krupa ispisao grafite „Nož, žica, Srebrenica“, „Balije“, „Neće ostati balija“, a sve popraćeno i križem i porukom „Ustaše“. Očita je namjera bila da se te poruke pripišu građanima hrvatske nacionalnosti. Koliko zlih insinuacija, netrpeljivosti, izljeva mržnje prema Hrvatima je tih dana sukljalo iz brojnih medija i na društvenim mrežama… Zar to nije bila još jedna potvrda kako su sve optužbe vrha bošnjačke politike i te kako opravdane? Igrom slučaja, valjda, za javnu BHRTV o ovom događaju izvješćivala je Amela Pokvić, počiniteljeva sestra. Ako se u izvješću držala činjenica, na svojem profilu na Facebooku, prenijeli su pojedini mediji u BiH, napisala je vrlo zloban post koji je ubrzo izbrisala...

Foto: faktor.ba

„Amelin strah je zapravo strah od medijske slike kakvu su sarajevski mediji stvorili o Hrvatima. Stoga ni nju, ni njezina brata ne treba puno optuživati. Oni su samo kolateralne žrtve medijskog terora sarajevske čaršije“, napisao književnik i publicist Josip Mlakić iz Uskoplja u svom odličnom tekstu u kome se osvrnuo na ovaj događaj u svojoj općini. Na kraju svi znamo kako se cijeli slučaj završio: djelatnici MUP-a su otkrili da je počinitelj ovih nedjela – Bošnjak. I sve je preko noći utihnulo. Kratka obavijest, u medijima koji su najviše dizali protuhrvatske tenzije, i idemo dalje. Ni jedne isprike zbog insinuacija, ni jednog „žao nam je“ zbog komentara po društvenim mrežama, ni jedne analize zašto je nekomu palo na pamet takvo što učiniti… Sve se pokušalo što prije strpati pod tepih i zaboraviti. Krivac ipak nije onaj koga se željelo optužiti.

Vjerodostojni svjedok

Drugi slučaj je buknuo u ožujku ove godine. Informacija je potekla iz Obavještajno-sigurnosne agencije BiH čijeg se čelnika Osmana Mehmedagića, prema izjavama hrvatskih i srpskih dužnosnika, smatra iznimno bliskim Bakiru Izetbegoviću i SDA. Na kraju čovjek je prema tim navodima bio tjelohranitelj Aliji Izetbegoviću. (Čelnik OSA-e se ovih dana našao ponovno pod svjetlima reflektora i zbog (ne)poništavanja njegove fakultetske diplome stečene na privatnom sveučilištu iz RS-a.) Ukratko: Portal Žurnal objavio je vijest da je hrvatska SOA pokušala vrbovati državljanina BiH za postavljanje oružja po islamskim vjerskim objektima u BiH. Upleteni su tu, po tim navodima, bili i jedan hrvatski konzul, zamjenik ministra sigurnosti, poznati novinar RTRS-a… Pravi špijunski triler. Opet ta duboko neprijateljska hrvatska politika. I tada se razvila medijska kampanja protiv Hrvatske, posredno i protiv Hrvata u BiH. Najteže optužbe su upućivane, ovaj put, preko ministra sigurnosti Dragana Mektića kome je mandat poodavno istekao. I onda dolazi do novog preokreta. Ključni svjedok optužbi da je SOA vojačila državljane BiH kako bi oni podmetali oružje u islamske vjerske objekte u BiH, što bi navodno služilo kao dokaz tvrdnjama da je ta zemlja utočište tisuća opasnih terorista, pripadnik je zajednice radikalnih islamista-selefija, objavio je u travnju sarajevski Dnevni avaz. Dotični svjedok Harun Ćelenka, saznalo se, je selefija za koga je OSA dobila informacije početkom 2018. godine upravo od SOA-e da je sigurnosna prijetnja. I gle čuda, brzo poslije toga takva radikalizirana osoba postaje vjerodostojan svjedok za podizanje potpuno neprovjerenih optužbi putem medija protiv sigurnosne agencije susjedne države. Ministar u odlasku bio je daleko najglasniji u optužbama. Brojni političari iz redova hrvatskih i srpskih političkih dužnosnika su upozoravali da je OSA izvan zakonskog nadzora, da je u rukama SDA, da stalno plasira slične informacije u medije i da su potrebne žurne promjene u toj agenciji. Cijeli je slučaj završen time što je istraga Tužiteljstva BiH nastavljena jedino protiv ministra Mektića, između ostalog, zbog davanja lažnog iskaza, zloporabe položaja i odavanja tajnih podataka. Vrlo znakovito je i da je poslije svega toga Bakir Izetbegović izjavio da vjeruje više Mektiću, nego Tužiteljstvu.

Neprijateljica

Treći primjer su kontinuirani napadi na hrvatski državni vrh, osobito predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. To je najjasnije pokazano na prošlogodišnjem predizbornom skupu u Tuzli probošnjačkog političara, i kako ga opravdano nazivaju, drugog bošnjačkog člana bh. Predsjedništva Željka Komšića. Tu su na transparentu na najgrublji način, kroz vulgarni i govor mržnje, izvrijeđani hrvatska predsjednica i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Možete nekoga simpatizirati ili ne, ali dopustiti da se takvi transparenti vijore na vašem skupu je izraz totalnog primitivizma i poticanje međunacionalne mržnje. Ta se kampanja nastavila sve do danas.

Ovog su se ljeta zbog članka jedne izraelske novinarke (koja je prenijela informacije sa sastanka održanog u četiri oka na kojemu ona nije bila i čije je dijelove poslije toga i sama povukla) opet poput kakva karipskog tajfuna usmjerili izljevi gnjeva i najteže uvrjede bošnjačkih političara, novinara, medija i brojnih pojedinaca na društvenim mrežama na račun hrvatske predsjednice. Komšić je hrvatskoj predsjednici poručio kako je „nestabilna ona, a ne BiH“, Džaferović da Hrvatska vodi „fašističku politiku“ prema BiH. Najprimitivnije i najvulgarnije riječi preko svog twiter profila hrvatskoj predsjednici uputio je novinar i nedavni kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH Bakir Hadžiomerović. Ta se poruka iz elementarne pristojnosti ne može ni ponoviti.Na jedan novinarski tekst koji nema nikakvu službenu težinu reagirati na takav način je nečuveno u međunarodnim odnosima. I nije se uopće željelo čuti što o tome kaže hrvatska strana i hrvatska predsjednica. Ali važno je opet bilo predstaviti Hrvatsku kao neprijateljicu bošnjačkog naroda. Hrvatskoj predsjednici se ne može oprostiti verbalna podrška sunarodnjacima u BiH niti njezine izjave o sigurnosnim opasnostima zbog nazočnosti radikaliziranih islamističkih skupina i njihovih simpatizera u BiH. Pa nisu samo ptice iz BiH putovale u Siriju i Irak… Ovih dana se govori čak i o 500 tzv. „Bosanaca“ zarobljenih samo u Siriji. Zar treba tomu što dodati?

Foto: Komšić na HRT-u u emisiji Nedjeljom u 2

I moglo bi se, nažalost, nabrajati još puno sličnih primjera. Pitanje gradnje Pelješkog mosta je još jedan očit primjer duboko antagonističkog djelovanja takozvane „političke sarajevske čaršije“ prema RH. Most koji se gradi na teritoriju druge države; općina i županije koje nemaju nikakvih primjedbi; čak ni politički predstavnici dvaju naroda, ali bošnjačka politika iz Sarajeva riga vatru… Valjda bi se u neumskim plićacima i na plažama trebali usidravati nosači zrakoplova i ploveće dvadeseterokatnice… Pametnomu dosta.

I pokušaj da se Hrvatska zaštiti od ulaska ilegalnih migranata iznimno često se prikazuje u negativnom kontekstu. Ni tu nije kraj.

I povijest se pokušava prekrojiti. Bošnjačka vladajuća politika i njezina medijska mašinerija je ove godine krenula u žestoku kampanju objašnjavanja da Oluja nije spasila Bihać, te da je Bihać zapravo (o)branio Hrvatsku. Takvo iskrivljivanje činjenica graniči sa zdravim razumom. Bihać bi bez pomoći iz Zagreba i opskrbe tijekom rata preko zraka, a osobito bez Oluje, srpske snage pregazile. I lako je tu mogla biti nova Srebrenica.

Priznanje

Ovdje se uopće nećemo zadržavati na izboru Željka Komšića bošnjačkim glasovima za člana Predsjedništva; nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH o izboru izaslanika za Dom naroda i potrebu promjene Izbornog zakona ili pak izjave o Hrvatima koji traže i imaju previše prava te da će većinski narod odlučiti što će im se dati, koji recimo odašilju predsjednik SDA Bakir Izetbegović i njegovi najbliži suradnici... To je apsolutno negiranje i nepoštovanje mirovnog sporazuma iz Daytona i namjerno nerazumijevanje i iskrivljivanje osnovnih postulata na kojima je utemeljena ova država. Nećemo ponavljati izjave u kojima se zvecka oružjem…

Zašto se to sve zbiva? Stvaranje protuhrvatske klime očito ima samo jedan cilj: ušutkati Hrvatsku u njezinim nastojanjima da uopće govori o jednakopravnosti Hrvata u BiH. Taj isti narod se pak pokušava politički eutanazirati u BiH. Upravo jedna takva dugotrajna kampanja generira stalno dizanje tenzija, pa ako hoćete i slučajeve poput onog s početka teksta koji se zbio u Uskoplju… Očito je da se lov u mutnom, pokrenut provođenjem izbora čiji se rezultati ne mogu primijeniti, nastavlja.

Bošnjačka politika je ukrstila koplje i s pobjedničkom strankom iz RS-a te nema nove zakonodavne ni izvršne vlasti na razini BiH zbog, realno govoreći, nepostojećeg problema ANP-a. Zbog sukoba oko promjene Izbornog zakona s hrvatskom stranom nema vlasti ni u Federaciji. No, sve te aktivnosti vladajuće bošnjačke politike ne bi se najvjerojatnije zbile da nema prešutne podrške nekog od jakih međunarodnih igrača… Je li to sve priprema za neke buduće događaje i velike promjene ili tek još jedna od prolaznih bura na političkom obzoru BiH?

A na tragu svih tih priča kao jedna od najzlokobnijih vijesti odjeknula je ona da je krajem kolovoza dodijeljena Plaketa počasnog građanina Zeničko-dobojske županije umirovljenom generalu bošnjačke Armije BiH Sakibu Mahmuljinu koji je bio zapovjednik Trećeg korpusa, u čijem sastavu je bio zloglasni odred El Mudžahid. Pripadnici tog odreda počinili su brojne svirepe zločine nad Hrvatima i Srbima tijekom proteklog rata. Mahmuljinu se na Sudu BiH dokazuje krivnja za stravične zločine u Vozući kraj Zavidovića.

Činjenica da se na Palama Studentski dom zove Dr. Radovan Karadžić i da Sakib Mahmuljin dobiva javno priznanje u Zenici, najbolje oslikavaju situaciju u BiH. Ni mudrosti, ni dobre volje, ni želje da se krene naprijed poštujući svaki narod i svakog građanina ove zemlje očito nema.