Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Kad pošaljem poruku na WhatsApp jednom prijatelju, uvijek zapazim i poruku na njegovu profilu: „Nisu svi koji lutaju izgubljeni.“ Poznate riječi još poznatijeg pisca. Ovog siječnja se navršilo 130 godina od rođenja jednog od najčitanijih pisaca svih vremena J.R.R. Tolkiena, engleskog književnika, lingvista i filologa. Njegovi romani te potom i ekranizacije tih djela učinili su ga jednim od najpoznatijih svjetskih autora današnjice. Ali mnogi još ni danas ne znaju da je Tolkien bio i revni katolik te da je upravo utjecaj vjere bio ključan za stvaranje, ali potom i shvaćanje poruka njegova nevjerojatna književnog stvaralaštva.

Kršten je u Katoličkoj Crkvi nedugo nakon smrti oca, zajedno s majkom i bratom, a svi su prije toga bili anglikanci. Tolkienov je otac umro još tijekom boravka obitelji u Južnoj Africi (1896.), a njegove se majke, koja se s dva sina vratila u Englesku, njezina obitelj odrekla upravo zbog prelaska na katolicizam. Umrla je 1904. te je Tolkien sa samo 12 godina ostao bez roditelja. „Moja draga majka bila je mučenica i ne događa se uvijek da Bog tako olako podari put svojim velikim darovima kao što je to napravio s Hilaryjem i sa mnom, podarivši nam majku koja se ubila od rada i muke da bi osigurala očuvanje naše vjere“, napisao je J.R.R. Tolkien devet godina nakon njezine smrti. Njega i brata je odgojio, skrbio za njih, otac Francis Morgan, katolički svećenik.

Cijeli Tolkienov život bio je neraskidivo vezan uz Katoličku Crkvu. Iako je veći dio života djelovao u sekularnom okruženju elitnog britanskog sveučilišta Oxford, Tolkien je bio praktični katolik koji je pomogao u obraćenju svog kolege i prijatelja C. S. Lewisa, čuvenog britanskog spisatelja. One koji poznaju život ovog slavnog pisca stoga nije ni začudila vijest objavljena 2014. da je skupina britanskih katolika pripremila molitvu za beatifikaciju legendarnog pisca i predala je biskupu grada Plymoutha kako bi je crkvene vlasti odobrile. Poslije toga smo mogli pročitati i da je župna crkva Sv. Alojzija Gonzage u Oxfordu 2. rujna 2017. proslavila prvu sv. misu s nakanom za pokretanje kauze za proglašenje slugom Božjim J. R. R. Tolkiena. Vidjet ćemo što će po tom pitanju donijeti prosudba Crkve…

Vjera u djelima

John Ronald Reue Tolkien (rođen u Bloemfonteinu, danas Južnoafrička Republika, 3. I. 1892.; preminuo u Bournemouthu, Engleska, 2. IX. 1973.) studirao je na Sveučilištu Oxford gdje je intenzivno proučavao klasične i germanske jezike. Ondje je poslije predavao staroengleski i srednjoengleski jezik. Pisao je fantastične priče i romane u kojima je opisivao zamišljeni svijet, Međuzemlje, naseljen različitim bićima: vilenjacima, patuljcima, hobitima, orcima, ljudima... Kao strastveni filolog za njih je osmislio i posebne jezike, većinom po uzoru na finski i velški. Njegova mašta i kreacije lutale su u nedogled kroz nevjerojatni svijet Međuzemlja. Djela su mu prevedena na desetke jezika i objavljena u milijunskim nakladama. Svjetsku slavu stekao je trodijelnim romanom Gospodar prstenova (objavljenim 1954. i 1955.) koji je početkom 2000. ekranizirao redatelj Peter Jackson, a isto se zbilo i s drugim njegovim iznimno popularnim djelom Hobit iz 1937., odnosno njegovim postavljanjem na kinoplatno. Najpoznatije Tolkienove knjige neraskidivo su povezane. Hobit i Gospodar prstenova napisani su između 1925. i 1949., dakle pisane su kroz ukupno 24 godine...

U gotovo svim izborima za najbolju knjigu XX. stoljeća u Velikoj Britaniji redovito je prvo mjesto zauzimala trilogija Gospodar prstenova. U tom fantastičnom svijetu dobro trijumfira nad zlom, a ništa dobro se ne može učiniti ako se pri tome služi i najmanjim zlom… Sve Tolkienove priče duboko su protkane katoličkim motivima i zakonitostima. U njegovim knjigama prisutna je i dublja katolička simbolika koju je autor uklopio u svoje pripovijesti.

Evo samo nekoliko primjera. U Tolkienovu najpoznatijem djelu, trilogiji Gospodar prstenova, Prstenova družina na svoj put kreće točno 25. prosinca (početak hoda s Kristom). U njoj hobit Frodo nosi sam prsten (križ – simbol grijeha) koji mora baciti u Kletu Goru na kojoj je prsten iskovan (na Golgotu ispod koje su, prema vjerovanju, zakopani Adam i Eva), a iskovao ga je Sauron (Sotona, pali anđeo). Hobiti su slika jednostavnosti, nevinosti, poniznosti i skromnosti. Oni su „ludi ovog svijeta koje izabra Bog“. Froda na putu prati njegov vrtlar Samwise Gamgee koji ga u određenom trenu nosi na svojim leđima dok se uspinju po Kletoj Gori (slika Šimuna Cirenca), pri čemu doživljavaju iskustvo tamne noći, tako prisutnoj temi u kršćanskoj književnosti.

Na tome teškom putu njih dvojica jedu vilenjački kruh lembas koji neodoljivo podsjeća na hostiju. On ih jača i hrani na hodu kroz najsurovije predjele. Dok Frodo predstavlja Krista na Kalvariji i Krista svećenika, Aragorn, zakoniti nasljednik trona kraljevstva Gondor, predstavlja Krista Kralja koji predvodi vojsku Dobra protiv vojske Zla, pri čemu mu se pridružuje i vojska mrtvih koju je oslobodio (duše iz čistilišta), a čarobnjak Gandalf slika Krista proroka… Dakle, Krista pratimo kroz ta tri lika. Možda najupečatljiviji od Tolkienovih katoličkih simbola je vila Galadriel: ona je obdarena besprijekornim vrlinama, sjajnom ljepotom, nesebičnom ljubavlju, golemim suosjećanjem i sposobnošću iscjeljivanja. U pismu iz 1952. ocu Robertu Murrayu autor je spremno priznao da Djevica Marija čini osnovu za ovaj lik opisujući kako je sva njegova percepcija „ljepote, i u svojoj veličanstvenosti i jednostavnosti utemeljena na našoj Gospi“.

Na kraju: Mordor (slika pakla) je uništen, Sauron zauvijek poražen, a grijeh (prsten) zatrt na dan 25. ožujka, na blagdan Blagovijesti kad je Marija kazala Gospodinu svoje „Da“… Ovo je samo nekoliko izdvojenih detalja koji nam pokazuju koliko je Tolkienova katolička vjera prožela i njegovo književno stvaralaštvo.

Potpuno odan Crkvi

Tolkien je nadasve bio obiteljski čovjek, krajnje posvećen svojoj ženi i četvero djece, svjestan važnosti obitelji i braka. Živio je skromnim životom, a njegova je vjera ispunjala svaki dio njegova života. Osobitu je gajio ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Vjera i dubok sakramentalni život uvelike su utjecali na njegovu djecu, pa se stoga njegov najstariji sin John Francis odlučio za svećenstvo.

Tolkien je gotovo svakodnevno odlazio na sv. misu i primao pričest što mu je jačalo vjeru u teškim vremenima u kojima je živio. Proživio je neka od najmračnijih razdoblja u ljudskoj povijesti. Borio se u najkrvavijim bitkama Prvog svjetskog rata, preživio pandemiju španjolske gripe, izdržao Veliku depresiju i svjedočio strahotama Drugog svjetskog rata. Posred svih tih zbivanja Tolkien je svakodnevno sudjelovao na sv. misi. Postat će jedan od najpopularnijih autora svih vremena, a za najveći dio njegova kreativnog opusa bio je zaslužan njegov intimni odnos s Isusom Kristom, prisutnim pod prilikama kruha i vina u euharistiji. Usred tame života jednog siročeta, Tolkien je ugledao svjetlo Uskrsloga i to mu je dalo nadu koja će ga voditi kroz život. „Isusovo rođenje, smrt i uskrsnuće znače da će jednog dana sve tužno postati neistina“, zapisao je jednom zgodom Tolkien.

Njegov tipični dnevni raspored započinjao je vedro i rano odlaskom biciklom sa svojim sinovima Michaelom i Christopherom na misu u katoličku crkvu Sv. Alojzija Gonzage u 7:30. Nakon toga bi se vratili kući kako bi stigli na doručak koji im je pripremila njegova supruga Edith. Kada je njegov sin Michael imao ozbiljne osobne borbe i iskušenja, Tolkien ga je pozvao da se okrene euharistiji, svjedočeći mu kako je euharistija održavala njegovu vjeru živom tijekom mračnih vremena. „Iz tame svog života, tolikih nezadovoljstava, stavljam pred vas jednu iznimnu stvar koju treba voljeti na Zemlji: Presveti Oltarski Sakrament... Tamo ćete naći zanesenost, slavu, čast, vjernost i pravi put svih vaših ljubavi na Zemlji“, govorio je svojim sinovima.

U jednom zasebnom pismu Michaelu ponovio je tu poruku i podijelio s njim kako je svakodnevna misa bila bitan dio njegove vjere, odnosno života. „Jedini lijek za slabljenje vjere je pričest. Iako je uvijek savršen, potpun i nedodirljiv, Presveti Sakrament ne djeluje jednom zauvijek i cjelovito na nas. Kao što ponavljamo Vjerovanje, tako ponovno i ponovno pristupamo i pričesti rastući u njoj. Učestalost ima najveći učinak. Sedam puta tjedno je puno jače nego sedam puta u razmacima.“

Mnogo je toga napisano o Tolkienovoj gorljivoj vjeri, ali mnogi isto to poglavlje pokušavaju i preskočiti. Više im se sviđa Tolkien bez katoličke potke, ali takav Tolkien ne postoji. Zapravo, Humphrey Carpenter, Tolkienov biograf, okarakterizirao je autorovu odanost Crkvi kao „potpunu“. Čak je uspio natjerati i jednog C.S. Lewisa da napusti svoj toliko cijenjeni cinični ateizam.

Tolkienove knjige smatraju se književnim remek-djelima koja su nadahnula novi žanr: fantastiku. Međutim, njegov uspjeh, priznanje kritike i žar čitatelja nisu bili pokretačka snaga njegova pisanja. Dapače, bila je to njegova katolička vjera.