Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Istinu o počinjenom genocidu na kraju II. svjetskog rata nad hrvatskim narodom. No, i danas postoje oni koji pristaju uz tu zločinačku logiku.

Najžalosnije što ni danas, 30 godina od pada komunizma, ne znamo konkretne brojke o broju ubijenih Hrvata nakon službenog završetka II. svjetskog rata. Ostatci komunističke nomenklature u vlasti Hrvatske desetljećima se bore protiv toga. Time misle da su spasili sebe od sudskih procesa i osude, a ideologiji kojoj su služili osigurali retuširanje. Sve pod krinkom tzv. „antifašizma“. A upravo su ti današnji „antifašisti“ u RH, ali i BiH, najveći zaštitnici zastrašujućih zločina učinjenih po naređenju komunističkog zločinca Tita.

Ovih dana se čuju izrazi o „nekoliko desetaka tisuća“ ili „50 000 ili 60 000“ ubijenih Hrvata… na Križnom putu te 1945. godine. No, pravi broj je zasigurno puno veći ako se uzme da je samo u Kočevskom Rogu ubijeno od 40 000 do 60 000 osoba, da se u rovu u Teznom nalazi između 15 000 i 20 000 pobijenih i zatrpanih ljudskih trupala (na do sada istraženom dijelu), da je ubijeno ili živo zakopano u podzemnim hodnicima Hude jame oko 3 000 osoba, među njima, recimo, oko 10% žena… To su tek tri stratišta u Sloveniji, a do sada ih je otkriveno više od 600. A gdje su pak druge grobnice u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Makedoniji do kamo su svoje žrtve deportirale i potom likvidirale Titove zločinačke armade? Među njima je, istina, bilo i Slovenaca, i Srba, i muslimana, i volksdeutschera, Kozaka, ali apsolutnu većinu činili su Hrvati…

Svi su pobijeni bez suđenja, bez dokaza o krivici; svi su pobacani u jame ili ostavljeni kraj putova bez prava da im se zna za grobno mjesto. Tih dana je nastao i pojam „partizanska bolest“ - ludilo komunista od prekomjerna ubijanja. Kao podrška takvim zvjerstvima 16. svibnja marširalo je, po slobodnoj procjeni, maksimalno do 1 000 osoba u Sarajevu, dok tamošnji mediji tvrde nekoliko tisuća… Sve pod dirigentskom palicom vodeće bošnjačke stranke (njezinih čelnih ljudi) i njezinih satelita te većine sarajevskih medija. Slavili su Tita i komuniste, iste one čija ih je vojska ne tako davno držala pod opsadom i ubijala. Ludilo i crnilo najteže vrste. A nitko od njih da upita pokrovitelje tog okupljanja što bi s respiratorima, maskama, vizirima… Krivi su do sada za sve bili Hrvati, od sada i katolici.

Kočevski Rog: Danonoćno klanje i strijeljanje

Bilo bi dobro da svatko od tih sudionika pročita, recimo, makar dio povijesne građe o zbivanjima u Kočevskom Rogu krajem svibnja i početkom lipnja 1945. godine. I to iz zapisa i svjedočenja samih Titovih koljača i njihovih pomagača. Hrvatske zarobljenike engleske snage su izručile partizanima i u nekoliko kompozicija vlakova za stoku prevezli u Jesenice, zatim u Ljubljanu. U zgradi Nadbiskupskog sjemeništa Šent Vid rasporedili su ih u kategorije A, B i C (B i C kategorija su sigurno trebale biti likvidirane). Zatim su ih novim kompozicijama vlakova za stoku prevezli u Kočevje. A budući da su slovenski partizani imali svoja skloništa za vrijeme talijanske okupacije u Kočevskom Rogu, dobro su poznavali cijelo područje i njegove jame. Taj strašni zločin protiv Ženevske konvencije o zarobljenicima počinila je 11. dalmatinska brigada 26. dalmatinske divizije JNA po naređenju Tita i vrha Komunističke partije. Politički komesar, i po nekim izjavama ona koja je odabrala koljače, bila je Milka Planinc. Izabrano je oko 70 dragovoljaca za odred likvidatora. Zapovjednik čete je bio major Simo Dubajić. Ubijali su zarobljenike od 29. svibnja do 9. lipnja 1945. Slovenska komisija za žrtve rata obilježila je devet ponora-jama u kojima je ubijeno i bačeno 40 000 hrvatskih zarobljenika (ustaša, domobrana i civila); 5 000 slovenskih domobrana; 2 000 ljotićevaca, četnika Dobrovoljačkog srpskog korpusa, te nekoliko stotina njemačkih zarobljenika i drugih. Kad su sve zarobljenike poubijali i bacili u ponor, a računa se da je likvidirano oko 60 000  ljudi, polili su ih živim vapnom i bacili eksploziv, kratki je sažetak zločina u Kočevskom Rogu.

U ovom tekstu podsjetit ćemo na dva iskaza. Partizanska. Prvi je iskaz partizanskog majora, rođenog u Kistanjama nedaleko Knina Sime Dubajića koji je u intervjuu za srbijanski tjednik Svet još 1990. priznao sudjelovanje u likvidacijama, kako je tada rekao, 30 000 ratnih zarobljenika. U svojoj autobiografskoj knjizi iz 2006. godine Život, greh i kajanje - od Kistanja do Kočevskog Roga javno se pokajao za zlodjela koja je počinio služeći komunističkoj ideologiji. Sve je priznao i pred TV kamerama. Dubajić je u intervjuu za TV Sloveniju kazao kako su ga jedne noći u Šent Vidu probudili njegovi nadređeni Ivan Maček Matija, Maksimilijan Baće i Jovo Kapičić. Tada je imao 22 godine. Naredili su mu da ide sve pobiti. Ustvrdio je da mu nije bilo lako, kako je znao da se to radi, ali nije vjerovao „da će sve ići tako kako je išlo”. Naravno, svoje neposredne zločine, ubojstva, pokušao je umanjiti, optužiti druge, ali priznao je da se danonoćno klalo i strijeljalo željeznicom dovezene Hrvate.

Kazao je, iako je u to teško povjerovati, kako je znao da se događaju stvari koje nije želio vidjeti, pa zbog straha od onoga što bi mogao vidjeti nije želio ići na mjesta egzekucija, iako su ga zvali. Izjavio je i da su zarobljenici molili da ih se ne skida prije ubijanja, ali on je naredio da ih se skine do gole kože. Dubajić navodi i da je barem desetak partizana koji su ubijali završilo u ludnici jer nisu mogli izdržati toliko masovno ubijanje, i to zato što su bili trijezni. Za sebe kaže da je bolje prošao jer je svaku večer bio pijan. Na kraju će reći kako je to tada radio jer su bili vođeni velikim idealima, a da se poslije vratio pravoslavlju i Dostojevskom te da sad mora ispovijedati svoje grijehe i tražiti oprost za počinjene zločine. Priznao je da je počinio 13 zločina, a priznanje je zatražio i od drugih, uz ostalo i od Đoke Jovanića i Rade Bulata za ono što su radili u Lici i Dalmaciji 1941. i 1942. godine. Ovaj zapovjednik ubojica iz Kočevskog Roga, koji je za nagradu poslije rata studirao film u Rimu, umro je 2009. godine u Beogradu.

Vlakovi smrti

Drugo važno svjedočanstvo, koje upotpunjuje Dubajićevo, dao je Ivan Gugić, još jedan pripadnik partizanskih postrojbi koji je bio očevidac zbivanja u Kočevskom Rogu. Objavio ga je Hrvatski informativni centar u svom iseljeničkom podlistku Dom i svijet (koji je izlazio u inozemnom izdanju Večernjeg lista) 30. svibnja 2002., a napisano je 14. kolovoza 1953.

Ivan Gugić je rođen u Veloj Luci 1925. godine. Partizani su ga prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. u 26. dalmatinsku partizansku diviziju. U ožujku 1945. priključen je 11. dalmatinskoj brigadi kod Gospića. Bio je prisutan u okolici Klagenfurta kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike i civile Titovim snagama. U Kranju je stiglo naređenje od zapovjedništva 26. divizije zapovjedništvu 11. dalmatinske brigade „da se izaberu iz cijele brigade koja je imala četiri bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo prioopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane postrojbe koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik zapovjednika 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni zapovjednik bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik stožera IV. armije, operativni odsjek.“

Ubijanja su krenula već 25. i 26. svibnja u Šent Vidu. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. „Došavši na mjesto, vidio sam skupinu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im da pjevaju: 'Sijeno-slama, kuća-jama.' Zarobljenike su skidali i vezali oni isti koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske postrojbe pod zapovijedi nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura, i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona, te su se navečer hvalili da su ubili 800 - 1000 ljudi…“ Potom je stiglo naređenje majora Sime Dubajića da se ubijanje više ne vrši kraj grada jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna.

„Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu vojarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio da najprije u vojarnu primimo one koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5 - 6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku postaju kamionom. Rekli su nam da će se roba prerađivati u vojnička odijela… Ostali smo punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena koje su silovali kod jame prije strijeljanja.

Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih koji su prošli kroz moje ruke bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvjema jamama - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30 000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe."

„Visoka odlikovanja“

"Glede žena mogu izjaviti da sam ih vidio 10 - 15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše vojarne, nego su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili… Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14 - 16 godina koji su nosili odore ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali. Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putom. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od postaje do vojarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno prosvjedovali i govorili ubojicama da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali spominjući ženu, djecu, majku... Neki su govorili da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti.

Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u odorama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2 - 3 ustaška pukovnika. Čuo sam da je više ljudi pobjeglo ispred same jame kada su već vidjeli da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.“

Ivan Gugić je napisao da je spasio nekoliko života, i to u dvama slučajevima: prepoznao je jednog mladića iz Vele Luke te da je iz vagona pustio I. G. (iz Slavonskog Broda) i četiri vojnika.

„Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam da su neki ljudi u civilu došli koji su trebali minirati špilje i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših časnika u odori… Oni su gledali kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili prikupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom… Nakon toga otišli su u šumu kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i jesu li dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.

Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2 - 3 odlikovanja…“, napisao je u svom svjedočenju očevidac događaja u Kočevskom Rogu.

Postoje i druga svjedočanstva o izvršenju likvidacija u Kočevskom Rogu (a zamislite gdje su još više od tisuću drugih velikih stratišta, znanih i neznanih), ali zbog surovosti i neviđene izopačenosti tih egzekucija neću ih prepričavati… Dovoljna nam je trauma što i danas imamo zaštitnike i pobornike partizanske bolesti. Nagledali smo ih se (podstrekača, baštinika i izmanipuliranih) ovog svibnja u Sarajevu - uživo.