"Pokazat ću ti put do Neba"


Primalja je, navodno, nakon njegova rođenja uzviknula: "Ovaj će biti veliki svetac – ili veliki lupež". I postao je, nasreću, svetac. Ove godine se navršila 160. obljetnica smrti svetog arškog župnika. Ivan Marija Vianney je ostavio neizbrisivi trag u povijesti Katoličke Crkve.

Piše: Brane Vrbić

Arški župnik i te kako ima što poručiti svećenicima i vjernicima i danas, u ovom uzburkanom vremenu za Crkvu. Prije deset godina papa Benedikt XVI. je proglasio Svećeničku godinu upravo u prigodi 150. obljetnice „rođenja za nebo“ („dies natalis“) Ivana Marije Vianneya. I danas u seoce Ars, nadomak Liona u Francuskoj, dolaze rijeke hodočasnika. To malo i jednostavno svetište živi, svjedoči i evangelizira.

Zapravo to je slika koja prati i tolika druga svetišta diljem sekularizirane zemlje: puna su vjernika i žive svoj svjedočki život pred očima nacije koja je prije više od 200 godina željela „raskrstiti s Bogom“. Dok je tako stoljećima gušila i zatirala kršćanstvo, njezine ulice i trgove su preplavile neke druge religije i kulture… No, svetišta u Francuskoj i dalje sijaju svojim neodoljivim sjajem i ljepotom: dođete li u Ars; u ulicu Rue du Back u središtu Pariza (svetište Čudotvorne medaljice – Sv. Katarina Laboure); posjetite li prelijepo svetište u Lisieuxu (Sv. Terezija od Djeteta Isusa); grad Srca Isusova Paray le Monial ili Lourdes... svugdje ćete zateći brojne hodočasnike i čuti žamor gotovo neprekidne molitve. Ta mjesta pale vatru vjere u srcima tolikih ljudi u Francuskoj i hodočasnika iz cijelog svijeta i neprekidni su izvor nove evangelizacije.

Odrastanje u progonstvu

Ivan Marija Vianney se rodio 8. svibnja 1786., uoči Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona, a umro je 4. kolovoza 1859. godine (godinu nakon ukazanja Blažene Djevice Marije u Lourdesu kojoj se tako često utjecao) u Arsu. Na blagdan Duhova, 31. svibnja 1925., papa Pio XI. proglasio ga je svetim, a 23. travnja 1928. zaštitnikom župnika. Potjecao je iz seljačke obitelji prožete dubokom vjerom, uvijek otvorene za potrebe siromaha. Ivan je djetinjstvo i prvu mladost proveo u doba strahovlade i terora Francuske revolucije obrađujući polja i čuvajući svoje malo stado ovaca. Francuska revolucija je zabranila svaki oblik vjerskog života i silom je nametala „vjeru u razum“. Crkve su bile zatvorene, svećenici i redovnici progonjeni i ubijani, a svaki glasan razgovor o Bogu ili molitva mogli su biti osuda na smrt.

Sv. Ivan Marija Viannney je već kao četverogodišnjak bježao u štalu da bi se mogao u miru moliti. Kasnije će izjaviti: „Za radost u molitvi i ljubav prema oltaru nakon Boga zahvaljujem svojoj majci.“ Još kao dječak imao je oko za najsiromašnije. I po dvadesetak djece je znao dovesti kada se vraćao sa svojim stadom da ih njegova majka nahrani. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovijedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav, a vjeronauk su ga potajno poučavale redovnice odjevene u građansku odoru. Na taj se način pripremao na prvu pričest koju je primio u jednom štaglju ispred kojeg su bdjeli dragovoljci koji su vrata i prozore zaklonili balama sijena da se ne bi uočila svjetlost svijeća.

Kad su se prilike kako-tako smirile, za župnika je u susjedni Ecully – danas je to predgrađe Lyona – došao iz Pariza pobožni i učeni svećenik Balley. On je uočio skromna mladića Vianneyja te ga uzeo k sebi u župni dvor pripremiti ga za svećeništvo. Ivan Maria Vianney je bio unovačen i u Napoleonovu vojsku, ali nije želio prihvatiti oružje te je jedno vrijeme bio i vojni bjegunac. Bogoslovne nauke, uz puno teškoća jer mu učenje, osobito latinski jezik, nije dobro išlo, završio je u Lyonu. Za svećenika je zaređen 13. kolovoza 1815.

Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga prijatelja vlč. Balleyja. Upravo ga je on još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se zapravo natjecala u svetosti. No, župnik Balley umire 1818. Vianney je brzo nakon toga, već iste godine, bio imenovan župnikom u zabačenom selu Ars s 230 duša. Njegov biskup upozorio ga je da će tamo naići na slabu vjersku praksu: „Malo je Božje ljubavi u toj župi. Vi ćete ju tamo morati donijeti.“

Samo da nam duša ne otupi

U utorak navečer, 9. veljače 1818. Antoine Givre, pastir iz regije Dombes, imao je neobičan susret. Susreo je neugledna i skromna svećenika koji je dolazio iz Lyona. Gurao je kolica na kojima su bili razni predmeti, među kojima je mogao razabrati drveni krevet. Svećenik je pozdravio dječaka i upitao ga ima li još puno hoda do sela Ars. Antoine mu je pokazao skromno mjesto pred njima koje je nestajalo u tami. „Kako je malo!“, izustio je svećenik. Zatim je kleknuo na smrznutu zemlju i dugo se molio s pogledom na arške kuće. Ustao je i gurajući svoja kolica, krenuo prema selu. Antoine je bio kraj njega. Kad su stigli pred neuglednu crkvu, svećenik mu je rekao: „Hvala ti što si mi pokazao put do Arsa ... pokazat ću ti put do Neba.“

U tom malom seocetu s 40-ak kuća malo je tko mario za Boga. Jedna od prvih stvari koju je učinio Ivan Marija Vianney bila je ta da je iz župne kuće darovao svo pokućstvo i pozatvarao suvišne sobe. Nije mogao gledati da je župna kuća otmjenije uređena od njegove male i neugledne crkvice, kuće Božje. Sebi je ostavio samo najnužnije. Njegovi vjernici ubrzo zamjećuju da je njihov novi župnik čovjek velike dobrote, otvorenosti i vedrine, ali još uvijek ne mijenjaju svoje živote i navike. Od samog dolaska u Ars on moli za obraćenje svoje župe. Njegov prvi biograf piše: „Odmah po dolasku odabrao je crkvu kao svoj dom. U crkvu je svakodnevno ulazio prije zore i nije ju napuštao prije večernje molitve Anđeo Gospodnji. Tamo ga je trebalo tražiti kad god je bilo potrebno.“

Svoje vjernike poziva da dolaze na euharistiju, ispovjede se i primaju pričest. Upozorava na kumire u svojoj župi: nedjeljni rad, krčme, pijanke i zabave… On samo ne propovijeda, nego u noći ustaje u 1 sat i moli se u podnožju oltara pred Presvetim oltarskim sakramentom pet sati. Odriče se danima svakog jela, zadovoljava se često sa samo nekoliko hladnih krumpira. Na prigovore da pretjeruje i da će nauditi samo sebi, odgovara: „Ljubeći trpjeti nije više nikakvo trpljenje.“

Za hodočasnike, siromahe, prosjake uspijeva 1825. otvoriti blizu arške crkve kuću La Providenca – Providnost. Ta kuća nije bila samo prenoćište, već i škola, mjesto naviještanja i intenzivna poučavanja. Tu se jednom zgodom dogodilo i prvo čudo koje se pripisuje ovom svetcu kada se prazna žitnica napunila žitom. I uskoro u crkvicu u Arsu ne zalaze samo štićenici Providnosti, već i lokalni stanovnici, a potom i sve veći broj hodočasnika iz Francuske i šire. Ivan Maria Vianney je 1827. uzviknuo svojim župljanima srcem punim radosti: „Ars, moja braćo i sestre, više nije Ars!“

Kroz idućih 30-ak godina i do 100 000 vjernika godišnje dolazi u posjet u Ars da čuje i vidi već čuvenog župnika. On pak ostaje i po 12, i po 17 sati u ispovjedaonici. Jednom kolegi svećeniku je kazao: „Reći ću ti svoj recept: Grješnicima dajem malu pokoru, a ostalo ja činim umjesto njih.“ Trebalo je u Arsu ostati i do tri tjedna da bi se moglo biti možda četvrt sata nasamo sa župnikom. Znao je upozoriti: „Velika je nesreća za nas župnike da nam duša otupi.“

Darovi

Premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi i njegovim siromasima i siročadi: „Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati.“ Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: „Danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas.“

Već za njegova života počela su se događati razna medicinski neobjašnjiva čudesa. Mladiću kojemu je stavljena stara župnikova kapa u trenutku je zacijelila stara gnojna rana koja se do tada nije zatvarala. Jedan svećenik, teški plućni bolesnik, pomagao je prema svojim mogućnostima u kući Providnosti dok mu jednom arški župnik nije rekao: „Dragi Bog je promijenio svoju nakanu. Vi ćete ozdraviti, premda ste već bili određeni za smrt i u svome ćete gradu podići spomenik Sv. Filomeni.“ I dogodilo se i jedno i drugo. Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: „Jednog sam dana bio nazočan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić koga nikad nisam vidio jer je bio iz Hyeresa u Provansi, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: 'Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?' Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.“ Sveti arški župnik je imao dar prepoznati, otkriti i izliječiti skrivene bolesti, tajne napasti i grijehe. Biskupi i državni poglavari dolazili su u Ars na ispovijed.

Njegovi životopisci su zabilježili – kako je postajao poznatiji, tako su rasli i progoni od zavidnih svećenika iz okolice. Rugali su mu se zbog otrcane odore te ga proglašavali škrtim i glupim jer se sam još uvijek smatrao nesposobnim i nevrijednim svećenikom. Ponekad bi gotovo očajavao zbog sebe, zbog svojeg malovjerja i svojih dušebrižničkih neuspjeha. Kao i svi veliki svetci smatrao se najvećim grješnikom. Zbog brojnih obraćenja bio je i doslovce ponekad pod fizičkim udarom Zla.

Dva puta se, 1840. i 1843., pošto je preko noći ozdravio od smrtne bolesti, pokušao povući u osamu. Dodijeljen mu je kapelan na ispomoć, ali umjesto pomoći taj mu je svećenik dodatno zagorčao život. No, Ivan Marija Vianney ga je podnosio s blagošću i strpljivošću. Sve do nekoliko dana pred smrt još uvijek je po 17 sati ostajao u ispovjedaonici. Kad više nije mogao napustiti krevet, rekao je: „Kako je dobar dragi Bog. Kada više ja ne mogu poći k njemu, on dolazi k meni.“

Stoljeće nakon njegove smrti u Arsu je izgrađeno svetište Gospe od Milosti gdje se u kapeli Srca štuje relikvija srca svetca. Njegovo neraspadnuto tijelo leži na glavnom oltaru svetišta u staklenom relikvijaru. Župnikova skromna kuća danas je muzej. Procjenjuje se da svake godine više od 400 000 hodočasnika posjeti svetište u Arsu.