Pozovite junake


Toliki kršćani u ovom trenutku teško pate. Tragedija kršćana Bliskog istoka je neizmjerna. Nad njima su islamski ekstremisti proteklih godina izvršili pravi genocid i kulturocid. No o tome vrlo malo znamo.

Piše: Brane Vrbić

Zaboravljeni su i ostavljeni od naprednog Zapadnog svijeta. Katolička Crkva pomaže koliko može. Na tom su području nicale prve kršćanske zajednice, odmah nakon Kristova uskrsnuća... Danas su tamo ostali tek ostaci ostataka. Užasna je situacija i kršćana u Južnom Sudanu. Glad, smrt i progonstvo gotovo su u potpunosti razorili jednu od najsiromašnijih država na svijetu, koja – da apsurd bude veći ili da sve postane jasnije – polaže prava na velika nalazišta nafte na svom teritoriju ili u pograničnom području. O toj tragediji i strahoti gotovo nitko ne piše, nitko ne izvješćuje… Tek pokoji katolički ili kršćanski medij. U velikim svjetskim medijima o tome se ne govori osim na razini kratke vijesti. Popis država gdje su kršćani izloženi progonu dugačak je…

Nije lako ni kršćanima u Egiptu. Teško je nabrojati sve napade i silna ubojstva egipatskih Kopta koji su zaredali od pada vlasti bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka 2011. godine iako napada i diskriminacije nije nedostajalo ni u njegovo, ni u vrijeme njegovih prethodnika na čelu Egipta.

To je povijesna istina koja 13 stoljeća obilježava život tamošnjih kršćana. Koptske kršćane je upravo zbog nesmiljenog terora koje muslimanski ekstremisti vode protiv njih, ove godine posjetio i papa Franjo. Službene statistike kažu da je svaki deseti stanovnik Egipta kršćanski Kopt, dakle oko devet milijuna, a sami Kopti ističu da ih je u Egiptu i svijetu oko 20 milijuna. U srpnju su, kako je pisao i Katolički tjednik, koptski kršćani upozoreni da izbjegavaju veća okupljanja i putovanja prema svojim drevnim samostanima jer vlasti imaju saznanja da se pripremaju novi napadi na njih. I upravo kada sam pročitao tu vijest primio sam poruku od prijatelja da pogledam kako egipatski kršćani Kopti pjesmom slave Boga.

Radost, radost

Pa dobro, reći će mnogi, zar to ne viđamo svake nedjelje u našim župama, na hodočašćima i raznim crkvenim susretima… Ne. Nažalost. Takvu radost, takvu sreću, takva ozarena lica, takvu emociju, takvu upečatljivu gestikulaciju, takav zanos... to treba vidjeti. Danima sam se vraćao toj snimci. Gledao i slušao tu pjesmu, razmišljao kako je moguće u jednom nimalo prijateljskom okružju u kojem žive ti ljudi, pronaći takav kršćanski zanos…  Potom sam naišao na još jedan nevjerojatan i upečatljiv detalj: na tom istom susretu veliko mnoštvo desetak minuta izgovara Isusovo ime. Mi bismo rekli: skandiraju: „Isus, Isus…“, a zapravo mole. Poslije malo dužeg istraživanja doznajem osnovne podatke o tom događaju: To je susret koju je organizirala Koptska Crkva u Kairu, a sve se zbilo 11. studenoga 2011. Taj molitveni susret, Noć molitve i povratka Bogu, trajao je 12 sati, a okupljeni vjernici, njih između 40 000 i 70 000, molili su Boga da blagoslovi njihovu zemlju. Ali iznad svega su slavili Boga. Sve se zbivalo u prekrasnom ambijentu Crkve u spilji, odnosno samostana Sv. Šimuna, u prostoru amfiteatra na planini Mokattam. Spomenuta pjesma, koju zajedno pjevaju i zbor, i svećenici te Crkve i okupljeni narod, zapravo je kratka ispovijed vjere. U slobodnom prijevodu (jer pomalo se razlikuje nekoliko ponuđenih prijevoda) tekst pjesme glasi:

„Hvalite Krista sve više i više, veličajte Gospodina svojim pjesmama. Pozovite junake, Njegove svece, koji hode s križem pred vama.

Kažite: On je uskrsnuo i smrt više nema vlasti. Nema oproštenja bez Njegove krvi. Svjetlost Evanđelja sve jače sja. Hvalite…

Kažite: On je pobijedio tamu i slomio njezinu moć. On osvjetljava naše dane i daje im boju. Svjetlost dana sve više blista. Hvalite…

Kažite: On je porazio svoje neprijatelje. Mi pobjeđujemo Njegovim svjedočanstvom i Njegovom krvlju. Naša baština sve je veća. Hvalite…

Živite nebesku radost, radost... Sotona će se ogrnuti odjećom žalosti, a naše hvale Gospodinu će rasti. Hvalite…“

Nevjerojatna je emocija tog vjerničkog zbora. Snimku možete pronaći na internetu, odnosno Youtubeu pod oznakom „Koptsko slavljenje - Noćna molitva i povratak Bogu“, odnosno „Thousand of egypt worship Jesus Christ“ (desetominutni zaziv imena Spasiteljeva).

 

Poruke oduševljenja, pogotovo na snimci koja nudi engleski prijevod, stižu sa svih strana svijeta. Osobito je zanimljivo da mnoge od tih poruka stižu iz država gdje su kršćani neznatna manjina: Indonezije, Malezije, Papu Nove Gvineje, Tajlanda, Iraka ili pak SAD, Njemačke, Španjolske, Ukrajine, Australije, Čilea, Indije…

Crkva u špilji

Zanimljiva je i povijest mjesta gdje se sve to zbiva. Samostan Sv. Šimuna Remenara (Kožara), također poznat i kao Crkva u špilji, nalazi se u planini Mokattam u jugoistočnom dijelu Kaira i sagrađen je sredinom osamdesetih godina. Taj dio glavnog egipatskog grada, u kojem se nalazi ova neobična crkva, poznat je i kao Smetlarski grad, odnosno Madinat al – Sabbalinu, zbog velikog broja ljudi koji se bave skupljanjem sekundarnih sirovina, a koji tu žive. Gotovo svi oni su kršćanski Kopti. Marginalizirani i diskriminirani, brojni Kopti pridošlice sa sjevera zemlje sredinom prošlog stoljeća, nisu imali veliki izbor čime se baviti. Početak njihova naseljavanja na tom području veže se za 1969. godinu. Prvu crkvu grade 1974. Prema podacima Koptske Crkve danas tu živi više od 30 000 skupljača otpada. Oni svako jutro idu od vrata do vrata, u gotovo 20-milijunskom Kairu, i skupljaju smeće s pomoću malih kamiona, zaprežnih kola ili ručnih prijevoznih sredstava. Potom iz tog otpada odvajaju plastiku, papir i metal. S organskim ostacima, kojih ima od 50 do 60 %, tove se svinje. Ovi vrijedni skupljači recikliraju više od 80 % otpada kojeg prikupe, što je postotak koji si ni jedna europska tvrtka ne može zamisliti. Manastiru posvećenom koptskom svecu Šimunu Remenaru (koji se nalazi na obronku planine), pripada ukupno sedam crkava i kapela koje se nalaze u prirodnim špiljama koje su dodatno produbljene u planini Mokattam. Najveća od njih posvećena je Djevici Mariji i Sv. Šimunu. Polukružni amfiteatar te crkve, koji se spušta prema Crkvi u špilji, može primiti oko 20 000 vjernika što ovu crkvu čini najvećom kršćanskom bogomoljom na Bliskom istoku. I upravo na rubu tog „neobičnog“ grada zbio se ovaj fascinantni događaj.

Tko su Kopti?

No mnogi će se sigurno upitati tko su Kopti? Vrlo jasan odgovor na to pitanje pronašli smo na web-stranicama Križevačke eparhije. Kopti su kršćani Egipta. Naziv Kopt dolazi od arapskog “gibt” ili “kibt”, što je izvedenica grčke riječi “Aigiptos”, a znači jednostavno Egipćanin. Osvojivši Egipat u sedmom stoljeću Arapi su tako nazvali autohtono egipatsko stanovništvo koje su pokorili. S obzirom da je otada započeo proces arabizacije i islamizacije Egipta, ime je ostalo vezano prvenstveno uz one koji su ostali kršćani i zadržali staroegipatski jezik i kulturu. U kršćanstvu naziv „koptski“ označava i poseban obred (kao rimski, bizantski…) i jednu posebnu Crkvu na Istoku.

Koptska Crkva ima svoje podrijetlo u drevnoj Crkvi Aleksandrije, glasovitog antičkog središta na ušću Nila u sjevernoj Africi. Aleksandrija je uz Jeruzalem, Antiohiju, Rim i Carigrad jedno od glavnih središta rane Crkve. Prema tradiciji, utemeljio ju je Sv. Marko evanđelist i kasnije je poznata po brojnim velikim teolozima (Origen, Tertulijan, Ćiril Aleksandrijski, Atanazije Veliki). Aleksandrija je po časti uvijek stajala odmah iza Rima. Dok su u samom gradu Crkvu vodili uglavnom Grci, helenističke kulture, u okolici i uz rijeku Nil kršćanstvo se širi među domaće hamitsko stanovništvo porijeklom od faraonskog Egipta. Tu je nastala Crkva domaćega koptskoga jezika i kulture, na tradicijama pustinjskoga monaštva koje se od trećeg stoljeća snažno počelo razvijati uz rijeku Nil. Kada je u Crkvi izbio veliki teološki spor o pitanju odnosa Kristove božanske i ljudske naravi, Kalcedonski ekumenski sabor 451. proglasio je dogmu o posve jednakoj božanskoj i ljudskoj naravi u Kristu. Mnogi aleksandrijski teolozi nisu to mogli prihvatiti jer su isticali prvenstvo Kristove božanske naravi, pa su nazvani „monofiziti“ (mono physis – jedna narav, „jednonaravci“). Kopti aleksandrijske Crkve i Sirijci antiohijske Crkve nisu htjeli prihvatiti zaključke Kalcedonskog sabora, a njima su se priključili kasnije i Armenci, pa su se te Crkve odvojile od opće Crkve (tada Rima-Carigrada). Dugo ih se zato nazivalo „monofizitima“, a Rim i Carigrad su ih smatrali krivovjercima.

Danas, međutim, sve su te Crkve suglasne da se radilo o nerazumijevanju i neadekvatnoj terminologiji, ali ne i o krivovjerju. No, razlog raskola je bio i kulturološke i političke naravi jer je bizantski carski dvor forsirao Kalcedonsko pravovjerje, pa i silom, a saveznici su im bili Grci u aleksandrijskoj Crkvi, što je izazivalo još veći otpor domaćih Kopta. U Aleksandriji je tako Crkva „pukla“ na dva dijela: na pro-kalcedonsku bizantsku (zvana do danas „melkitska“ u značenju „carska“ ili „caristička“) i protu-kalcedonsku koptsku (nazvanu od ovih prvih i „monofizitska“). Melkiti su prešli na carigradski (bizantski) obred, dok su Kopti ostali nositelji aleksandrijskog obreda. Usprkos prekinutoga zajedništva s Rimom i Bizantom, Kopti su zadržali naziv „pravoslavan“ pa se i danas nazivaju „Koptskom pravoslavnom Crkvom“, premda nisu u jedinstvu ni s pravoslavnim Crkvama (bizantskim), ni s Rimom, već samo s ne-kalcedonskima: Sirijskom, Armenskom i Etiopskom, s kojima čini tzv. „staro-istočne kršćanske Crkve“.

Već u 4. stoljeću Egipat postaje svjetskom kolijevkom kršćanskog monaštva. U egipatskoj je pustinji živjelo na stotine monaha i pustinjaka, u brojnim samostanima i špiljama, s osnivačima monaštva Sv. Pahomijem, Sv. Antunom pustinjakom, Sv. Pavlom iz Tebe, Sv. Makarijem i drugima. Egipatski su pustinjski oci uvijek bili i ostali uzorom i zapadnom i istočnom monaštvu, a unutar Koptske Crkve odigrali su vrlo veliku ulogu na području teološke misli, duhovnosti i liturgije, veću nego u bilo kojoj kršćanskoj Crkvi. Kopti se u borbi za opstanak snažno vezuju uz svoje samostane.

Mučeništvo i progon

Čitava povijest ove Crkve prožeta je mučeništvom i progonom. Premda su danas manjina od 10% stanovništva Egipta jedna su od najjačih Crkava na Bliskom istoku. U zadnje vrijeme doživljavaju unutarnje duhovno buđenje, procvat monaških zvanja i drevnih samostana. No, posljednjih godina pojačano su izloženi i neviđenom terorizmu islamista. Koptska pravoslavna Crkva danas ima 28 biskupija, 18 samostana s više od 1 000 monaha. Poglavar Crkve od 2014. je patrijarh Tawadros, koji kao aleksandrijski patrijarh po tradiciji nosi naslov i „papa“. Patrijarha biraju tako da dječak nad kojim se moli zaziv Duha Svetoga izvuče papirić s imenom. U 18. stoljeću jedan mali dio Kopta ušao je u zajedništvo s Katoličkom Crkvom pa je nastala Koptska katolička Crkva, koja ima oko 200 000 vjernika. Kopti danas žive posvuda, na svim kontinentima.

Patrijarh Tawadros

Koptski obred je stari aleksandrijski obred, koji je uz siro-kaldejski u Iraku, siro-antiohijski u Siriji, armenski u Armeniji, bizantski u Bizantu i rimski na Zapadu, jedan od izvornih kršćanskih obreda. Iz koptskoga se obreda razvio etiopski obred, kao što se iz Koptske Crkve razvila i zasebna Etiopska Crkva. Klasični koptski jezik bohairski još se dijelom koristi u bogoslužju, premda danas prevladava arapski, a dijelom je zadržan i grčki (zazivi npr. Kyrie, eleison). Koptski je obred vrlo pokajnički i kontemplativan. Službe su vrlo dugačke, svečane i monotone… Kanon Sv. pisma kod Kopta sadrži još i Barnabinu poslanicu, Hermu, Poslanicu Klementa Rimskoga i neke druge apokrife. Euharistija je u obliku ovećeg okruglog kruha.

Što još kazati o Koptima? Crkve su im najčešće trobrodne bazilike s tri apside i glavnim oltarom u sredini. Tek novije i velike imaju tornjeve i zvona (što su im muslimani dugo branili). S osobitom ljubavlju časte relikvije, slike i ikone. Kada Kopt uđe u crkvu ide do svetišta gdje poljubi ogradu ili vrata te se prostre na pod.

Kopti imaju vrlo razvijeno i autohtono jednoglasno crkveno pjevanje. Veliko je štovanje Bogorodice Marije. Crkveni kalendar prati lunarnu, a ne solarnu godinu, te ima uglavnom iste blagdane i raspored kao rimski ili bizantski. Liturgijska odjeća je slična, ali i jednostavnija od bizantinaca. Svećenici nose mitru kao rimokatolički biskupi, s koje pada veo, dok biskupi nose krunu kao bizantinci. Pripadnici nižih redova nose štole, slično kao đakoni, ali omotane na drugačiji način. Koptski monasi nose crne kapice-kukuljice s bijelim križićima, a biskupi okrugle crne ili bijele turbane.