Prazne ruke i nepospremljena soba


Sigurno je i nemali broj onih koji su već odustali od bilo kakva ozbiljnijeg razmišljanja o pripravi za Božić kroz ovogodišnje došašće jer toliko je neodgodivih obveza pred njima…

Piše: Brane Vrbić

Toliki su usamljeni, napušteni, bolesni, u borbi za golo preživljavanje… Što odgovoriti na to?

Već smo zakoračili u došašće. Nekoliko dana prije početka adventa susreo sam jednog dugogodišnjeg poznanika. Iznenada. Kao i toliki ljudi oko nas, i on je u žurbi, obvezama, umoran… Prati što pišem. Zna me već dugo, pa zato, kaže, rado pročita moje tekstove. Istina, i ja rado čitam tekstove mojih prijatelja i poznanika. Puno putuje, bolje reći leti, i tada ima ponajviše vremena za čitanje.

„Hajde, daj mi jedan prijedlog kako se učinkovito pripremiti za Božić? Znaš, zadnjih godina se pokušavam pomalo pripraviti, ali taj Božić dođe tako brzo… I prođe da ga ni ne osjetim, često uz sto problema u obitelji… Volio bih ove godine da sve to bude drugačije. Spreman sam učiniti i dobro djelo, nekoga pomoći, ali, imaj na umu, vremena na raspolaganju imam sasvim malo. Možda Badnjak i jedan i pol vikend u prosincu…“, govori mi on. Zapravo, koliko puta čujemo takve i slične riječi u svojoj okolini. Koliko se puta svatko od nas našao pred vratima Božića nespreman, tužan, zabrinut, izgubljen… U situaciji kad mu se čini da baš ništa ne može ponuditi tek rođenom Spasitelju za dar? A sigurno je i nemali broj onih koji su već odustali od bilo kakva ozbiljnijeg razmišljanja o pripravi za Božić kroz ovogodišnje došašće jer toliko je neodgodivih obveza pred njima… Toliki su usamljeni, napušteni, bolesni, u borbi za golo preživljavanje…

Što odgovoriti na to pitanje? Sve je stvar srca i ljubavi, vjere i poniznosti. A pri tome ne treba smetnuti s uma da Bog zna često doći i onima koji mu nemaju što darovati: onima koji se za susret nisu spremili ili se barem tako osjećaju; onima koji će na Badnjak pomisliti da je sve izgubljeno i da o radosti Božića mogu slušati samo od drugih; onima koji su već odavno udaljeni od Crkve…

Nebo i zemlja zaustavljaju dah

Prisjetio sam se jedne priče propovjednika Papinskog doma oca Raniera Cantalamesse i ispričao ju svojem poznaniku. Ta nas simpatična božićna legenda poziva da priđemo Božiću i sa siromašnim srcem, praznih ruku. Među pastirima koji su požurili u božićnoj noći pokloniti se Djetetu, kaže legenda, bijaše jedno toliko siromašno dijete da nije imalo ništa darovati i zbog toga se jako stidjelo. Stigavši do jaslica, natjecali su se u prinošenju svojih darova Mariji i Marija nije znala kako ih sve primiti jer je u naručaju morala držati dijete. Ugledavši pastirića čije su ruke bile slobodne, uze i povjeri Isusa k njemu. Imati ruke prazne bila je njegova sreća…

Otac Cantalamessa je poslije te priče kazao: „Katkada mi se znalo dogoditi, našavši se u gostima u nekoj obitelji, vidjeti što se zbiva kada zazvoni zvonce i najavljuje se neočekivani posjet. Domaćica se žuri zatvoriti vrata soba koje nisu uređene kako bi gosta provela u uređeniju prostoriju. Kad je riječ o Isusu treba učiniti potpuno suprotno: upravo mu otvoriti 'nepospremljene sobe' života, posebice sobu nakana. Za koga to činimo i zašto to činimo? Za sebe same ili za Krista? To je najbolji način da se pripravi u ovome došašću prihvat Kristu koji dolazi o Božiću.“ Moj poznanik je malo zastao, zamislio se i kazao: „Malo si me sad zbunio. Namjera mi je ipak bila imati nešto u rukama za Isusa ovog Božića, a tek to da ga trebam voditi kroz te 'nepospremljene sobe', to mi se baš ne da.“

Prvog dana adventa ponovno čitam prelijep tekst pape u miru Benedikta XVI. o trenutku kada se Blažena Djevica Marija izjašnjava kao službenica Gospodnja i izgovara: „Neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38).

Bernard iz Clairvauxa je ganutljivost ovog trenutka na dramatičan način predstavio u jednoj svojoj adventskoj propovijedi. Nakon grijeha praroditelja čitav je svijet pomračen, pod vlašću je smrti. Sada Bog traži novi ulaz u svijet. On kuca na vrata Mariji. Potrebna mu je ljudska sloboda. Slobodno stvorena čovjeka on ne može otkupiti bez slobodna 'da' njegovoj volji. Stvarajući slobodu, Bog se na stanovit način učinio ovisnim o čovjeku. Njegova je moć vezana uz čovjekovo 'da' koje se ne može iznuditi.

Bernard pokazuje kako nebo i zemlja u ovom trenutku postavljanja pitanja Mariji na neki način zaustavljaju dah. Hoće li reći 'da'? Ona oklijeva… Hoće li je spriječiti njezina poniznost? Samo ovog puta – tako joj Bernard kaže – ne budi ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje 'da'! To je odlučujući trenutak u kojemu iz njezinih usta, iz njezina srca dolazi odgovor: 'Neka mi bude po tvojoj riječi.' To je trenutak slobodne, ponizne i istodobno velikodušne poslušnosti u kojoj se događa najveća odluka ljudske slobode.

Marija postaje majka svojim 'da'. Oci su to ponekad izricali govoreći da je Marija začela kroz svoje uho, to znači: slušanjem. Po njezinoj poslušnosti riječ je ušla u nju i postala plodna u njoj. Oci su u ovome kontekstu razvili misao o Božjem rođenju u nama po vjeri i krštenju po kojima Logos uvijek iznova dolazi k nama i čini nas djecom Božjom. Prisjetimo se, primjerice, riječi Sv. Ireneja: 'Kako će čovjek prijeći u Boga ako Bog nije ušao u čovjeka?'...“

Betlehemska poniznost i siromaštvo

I zaista. „Što mi koristi da se u Betlehemu jednom od Djevice Marije rodio Krist, ako se po vjeri ponovno ne rodi u mom srcu“, misao je koju su izrekli i o kojoj su raspravljali Origen, Sv. Augustin i Sv. Bernard.

Kardinal Angelo Comastri u svojoj knjizi Bog je ljubav donosi jednu iznimnu pripovijest o jednoj „nepospremljenoj“ i naizgled potpuno devastiranoj sobi života u koju je ušao Isus Krist. „Dana 21. listopada 1992. umirao je mladi redovnik u samostanu u mjestu Monteveglio, blizu Bologne. Nitko se možda ne bi spomenuo tog događaja, no novine su se time pozabavile donijevši vijest naslovljenu Redovnik umro od side. I uistinu je umro od side. Ali koja je njegova priča? Taj je mladić rođen 1948. godine u Modeni. Kao dvadesetogodišnjak (1968.) napustio je svoj dom i započeo pustolovinu koja je za mnoge mlade tih godina bila dramatična; upao je u drogu i u pomodarstvo istočnjačkih religija, išao svijetom od jednog mjesta do drugog, završio u zatvoru. Izišavši iz zatvora, ponovno je upao u drogu. Godine 1986. stiže presuda: zaražen je HIV virusom i u završnom je stadiju! Očajanje! Mladić se povjerio: 'Htio sam moliti, ali kome sam se mogao moliti? Ni u koga nisam vjerovao, kome sam mogao ispripovjediti svoju muku? Kome sam mogao povjeriti svoje očajavanje?' Prišao mu je jedan redovnik, don Umberto Neri. Mladić mu reče: 'Očajan sam', a redovnik njemu: 'Dođi k nama, ako hoćeš; siromašni smo, ali ima mjesta za još jednog siromaha.' Mladić odgovori: 'Dolazim!'

Ušao je u redovničku zajednicu. Nitko ga nije pitao otkuda dolazi, što je učinio, zašto je bolestan, zašto je na to spao. Zajednica mu se predstavila moleći. U jednom trenutku, nakon nekoliko mjeseci pozorna promatranja, mladić je pred svima povikao: 'Shvatio sam, Isus je Bog, jer samo ako je Isus Bog, može se objasniti vaš život: siromašni ste, a sretni, ponizni ste, a sretni, siromašni ste i ponizni, a mene ste prihvatili s velikom ljubavlju.' I obratio se. Šest je godina živio u toj zajednici. Godine 1992. umro je, a neposredno pred smrt je povjerio: 'U Crkvi ima toliko grijeha; prije sam to gledao izdaleka, sada to vidim izbliza. Međutim, u Crkvi je Bog, Crkva je Božja kolijevka i ja želim biti u toj Crkvi.' Na smrtnoj postelji dao je redovničke zavjete i nakon nekoliko minuta umro. Redovnik tek nekoliko minuta! To je čudo življena siromaštva, življene poniznosti na betlehemski način: poniznost i siromaštvo ovog su mladića priveli Bogu. I mi također moramo biti Božja kolijevka. I mi trebamo postati mali Betlehem siromaštva i poniznosti da Bog mogne doći i roditi se, zaključio je svoje razmišljanje kardinal Comastri.“

Ne zaboravimo ni ovog došašća: „Svaki bi Božić, pa i ovogodišnji, mogao biti prvi pravi Božić našega života“, rekao bi otac Raniero Cantalamessa.