Piše: Brane Vrbić

Glavni urednik kanadskog časopisa Convivium otac Raymond J. de Souza, čiji se članci često prenose na raznim vjerskim portalima engleskog govornog područja, u veljači je objavio tekst pod nazivom Dugotrajni „njemački trenutak“ u Crkvi.

Na samom početku teksta autor podsjeća na knjigu američkog svećenika Ralpha Wiltgena Rajna utječe u Tiber objavljenu 1967. Knjiga je to koja govori o tome koliko je veliki utjecaj u Vatikanu imalo njemačko katoličanstvo, njegovi teolozi i biskupi, sredinom XX. stoljeća, a osobito na Drugom vatikanskom saboru. Otac Ralph smatra da se na Saboru zbio teološki spor u kojem su se na jednoj strani nalazile Crkve zemalja kojima protječe rijeka Rajna (Austrija, Njemačka, Francuska, Švicarska, Nizozemska i Belgija – teološki liberalnije), protiv drugih Crkava (španjolskog, portugalskog i engleskog govornog područja te talijanske Crkve koje su bile tradicionalnijih pogleda).

Je li Rajna donijela svježu vodu u ustajali Tiber ili je Tiber onečistila svojom vodom? To je bilo dominantno pitanje postsaborskog razdoblja, a otac de Souza smatra kako se ovo pitanje pojavljuje danas kao još važnije u pontifikatu pape Franje kojeg ocjenjuje pontifikatom naklonjenom Nijemcima.

Odnos s mjesnom njemačkom Crkvom bilo je ključno pitanje u Rimu kroz nekoliko naraštaja. Crkva u Njemačkoj je obrazovana, znanstvena, s dugom tradicijom teologa-biskupa te su njezine ideje bolje razvijene i utjecajnije od ideja drugih mjesnih Crkava. Njemačka krajevna Crkva je iznimno bogata – bogatija od bilo kojeg drugog dijela Katoličke Crkve u svijetu zbog svojeg crkvenog poreza.  Iz toga se rađao i utjecaj svjetovnije vrste u Vatikanu.

Dva krila

U veljači ove godine je donedavni predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Müller, kojeg je papa Franjo otpustio s dužnosti 2017. (odnosno nije mu produžio mandat na tom iznimno važnom mjestu u Katoličkoj Crkvi – mnogi će reći drugom poslije pape), izdao je Proglas vjere kao odgovor na razdoblje „konfuzije“ u Crkvi. Kardinal Müller je istaknuo da „prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve je 'siguran standard za nauk vjere' (Fidei Depositum IV)“. Proglas vjere je napisan „s ciljem jačanja vjere braće i sestara čija je vjera u velikoj mjeri dovedena u pitanje 'diktaturom relativizma'.“ Tekst kardinala Müllera, koji je relativno kratak, navodi otac de Souza, uglavnom se sastoji od opsežnih citata iz Katekizma Katoličke Crkve. Ali pravi bi nadnaslov, smatra de Souza, u stvarnosti mogao glasiti: Bivši čuvar doktrine Katoličke Crkve primijetio je da je sadašnji pontifikat donio podjelu i doktrinarnu zbunjenost.

Na cijelu tu situaciju brzo je odgovorio umirovljeni njemački kardinal Walter Kasper koji je optužio svojeg sunarodnjaka da uzrokuje podjelu i zbunjenost. Kardinal Kasper je tom prigodom kardinala Müllera čak usporedio s Martinom Lutherom. Namjera kardinala Kaspera je svakako bila kritizirati bivšeg pročelnika najvažnijeg vatikanskog dikasterija koji je i nakon prestanka službe ostao živjeti u Rimu, no možda to i ne predstavlja ozbiljnu kritiku, dodaje autor, jer su i kardinal Kasper i papa Franjo posljednjih godina iznijeli pozitivne ocjene o Lutheru, posebice 2017. u prigodi obilježavanja 500. obljetnice protestantske reformacije. I tako se u veljači ove godine ponovila situacija slična kao u tolikim drugim prilikama u posljednjim desetljećima, a tiče se odnosa Katoličke Crkve u Njemačkoj i Vatikana.

„Ovu dugogodišnju melodramu između konzervativnog i progresivnog krila njemačkog katoličanstva morali su rješavati i Sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Pod papom Franjom dosadašnja politika koja je uspjela zadržati praktično jedinstvo između ta dva krila, istrošila se, a podjele u Njemačkoj – poput podjela i u samoj Crkvi – su sve očitije. I još je važnije to što je papa Franjo unatoč njegovim ranijim riječima o 'siromašnoj Crkvi za siromašne' ustrajno i oduševljeno favorizirao pastoralne prioritete Nijemaca, najbogatije i najsvjetovnije Crkve od svih mjesnih katoličkih Crkava“, ustvrdio je otac de Sousa.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do podjele između njemačkih teoloških divova postkoncilskog razdoblja. Teološki časopis Concilium, među kojima su najznačajniji autori njemački teolozi Karl Rahner i Hans Küng, otišao je u vrlo liberalnom pravcu. Upravo zbog toga Hans Urs von Balthasar i Joseph Ratzinger osnovali su drugi časopis Communio. Ne samo da su u taj otvoreni sukob bili uključeni Nijemci, već je taj raskol značio da su dva različita krila utjecajne njemačke Crkve bila u otvorenom sukobu jedno s drugim.

Ivan Pavao II. pokušao je upravljati tim sukobom unaprjeđujući ključne figure iz obaju krila. Najvažniji korak je bio taj da je tadašnjeg minhenskog nadbiskupa Josepha Ratzingera promaknuo u čuvara katoličkog pravovjerja, na poziciju predstojnika Kongregacije za nauk vjere, te ga izabrao za svojeg prvog suradnika. Na toj će poziciji sadašnji Papa u miru ostati više od 20 godina. Kardinal Ratzinger se u više navrata morao usprotiviti dijelu njemačkih biskupa koji su se zalagali za dopuštanje primanja svete pričesti razvedenim i ponovno civilno vjenčanim osobama, koji su tražili zajednička misna slavlja s protestantima ili sudjelovanje u njemačkom sustavu za izdavanje savjetodavnih potvrda potrebnih za pobačaj… i upozoriti ih da je to nespojivo s katoličkom vjerom.

U samoj Njemačkoj Ivan Pavao II. imenovao je kardinala Joachima Meisnera za nadbiskupa Kölna što je izazvalo ogorčenje u tzv. njemačkim liberalnim teološkim krugovima te je dovelo do potpisivanja peticije od strane pripadnika te struje koja se obrušila na Ivana Pavla II. i kardinala Ratzingera, osobito u pitanju moralnog nauka Crkve. U isto vrijeme papa Ivan Pavao II. uzdigao je i Waltera Kaspera i Karla Lehmanna na kardinalsku čast dopuštajući istaknutim članovima „liberalnog krila“ da se čuje njihov glas i da zadrže utjecaj. Istog se pristupa držao i kardinal Ratzinger nakon izbora za papu: Papa Benedikt XVI. imenovao je kardinala Reinharda Marxa minhenskim nadbiskupom i doveo je kardinala Müllera u Rim na čelo Kongregacije za nauk vjere.

Prolazi li „njemački trenutak“?

Autor posebnu pozornost skreće na bečkog kardinala Christopha Schönborna, jednog od vodećih teologa-biskupa svoje generacije i glavnog urednika Katekizma Katoličke Crkve čije je priređivanje u pontifikatu Ivana Pavla II. vodio upravo kardinal Ratzinger. Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. bečki se kardinal smatrao vrlo blizak kardinalu Ratzingeru dok se pod pontifikatom pape Franje kardinal Schönborn svrstao uz istomišljenike kardinala Kaspera.

De Sousa također tvrdi da je papa Franjo, ne po nacionalnosti, već po djelovanju njemački papa. Prioriteti bogatih Nijemaca sve su važniji i sve se glasnije razmišlja o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane, većoj autonomiji u liturgijskim prijevodima i očitoj (ali dvoznačnoj) toleranciji za pripuštanje protestanata katoličkoj pričesti.

Kardinal Marx je na početku 2019. u svojoj novogodišnjoj poruci napisao da će njemački episkopat ozbiljno postaviti pitanje svećeničkog celibata, i to upravo uoči najavljene sinode za Amazoniju u listopadu ove godine. Očekuje se da će se njemački biskupi silno nastojati izboriti za ređenje oženjenih muškaraca kao „žurne“ mjere u Amazoniji koja će se potom u Njemačkoj usvojiti kao rutinska praksa.

U ovom trenutku papa Franjo se tome protivi, ali dosadašnje iskustvo govori da ono što Nijemci žele, to i dobiju.

U međuvremenu i „oporbu“ predvode Nijemci među kojima je najistaknutiji upravo kardinal Müller. Dvojica od četiriju kardinala koji su napisali Dubiu (pet pitanja poslanih papi Franji sa željom da se raščisti „velika dezorijentacija i konfuzija” koje obavijaju Amoris Laetitia – osobito pitanje o pričešćivanju razvedenih i ponovno vjenčanih parova) su Nijemci: pokojni kardinal Joacim Meisner i kardinal Walter Brandmüller. Autor navodi i da je prošle godine papa u miru Benedikt XVI. odbio napisati teološki osvrt na 11 manjih knjižica o teologiji pape Franje („nisam u mogućnosti pročitati 11 sveščića u skoroj budućnosti, tim više što me očekuju već ranije preuzete obveze“) izrazivši pri tome čuđenje da je „među navedenim autorima i profesor Hünermann koji se za vrijeme mojega pontifikata isticao kao predvodnik protu-papinske inicijative. On je u značajnoj ulozi sudjelovao u objavi Kölner Erklärung (Kölnske izjave) koja je, osvrćući se na encikliku Veritatis Splendor, na agresivan način napala naučiteljski autoritet Pape, osobito u pitanjima moralne teologije“, napisao je tada Benedikt XVI.

Dugogodišnja njemačka rasprava, kojom se dopušta prostor za djelovanje obaju krila, prerasla je pod papom Franjom u otvorenu podjelu, s liberalnim krilom koje se osjetilo dovoljno samopouzdano i sigurno omalovažiti konzervativno krilo; iz toga je proistekao napad kardinala Kaspera na Proglas vjere kardinala Müllera. Međutim, glavni nositelji te rasprave, s iznimkom kardinala Marxa, danas su umirovljeni (papa u miru Benedikt XVI., kardinal Kasper, na određeni način i kardinal Müller) ili preminuli (kardinali Meisner i Lehmann). Može se dogoditi da taj dugi „njemački trenutak“ prolazi uz jak potres tijekom sadašnjeg pontifikata, zaključuje glavni urednik časopisa Convivium.

Stvarnost

 „Crkva u Njemačkoj vrhunski je organizirana. Ali iza struktura postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga? Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno što se tiče strukturalnog dijela, ali ne i dovoljno dijela koji dolazi od Duha. Ja bih dodao: stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite“, riječi su pape u miru Benedikta XVI. koje je uputio upravo Crkvi u svojoj domovini tijekom posjeta 2011. Zar je potrebno naglasiti da nisu bile najbolje primljene? Dijagnoza o stanju i budućnosti vjere u njegovu narodu (ali i na Zapadu) o kojoj je mladi svećenik Ratzinger pisao još i u 1950-im godinama, tezu proširio i 1969., upozoravao na to i tijekom svojih vatikanskih desetljeća i pontifikata, više nego porazna statistika te iste Crkve danas… jasno govori tko je u sukobu tzv. dvaju krila njemačke Crkve bio u pravu.

Koristeći se riječima poljskog filozofa Wojciecha Chudýja, intelektualnog praunuka Sv. Ivana Pavla II., sadašnje razmišljanje većine članova njemačkog episkopata mogli bismo nazvati post-Kantova „zamka razmišljanja”: razmišljanje-o-razmišljanju-o-razmišljanju, a ne razmišljanje o stvarnosti – u ovom slučaju, evanđelju i njegovoj istini.